Pođimo od jednog povoljnog ishoda izbora, pri kojem Vučić ne bi mogao da formira vladu. Za takav ishod potrebno je da SNS sama osvoji nedovoljan broj mandata za većinu, i da bude odbijena od svih drugih stranaka u nastojanju da sastavi koalicionu vladu.

Prvi preduslov čini se realnim. Od uvođenja proporcionalnog izbornog sistema 1992, nijedna izborna lista nikada nije osvojila apsolutnu većinu, s izuzetkom DOS-a na postrevolucionarnim izborima 2000. SNS je bila blizu ili je čak prelazila granicu apsolutne većine na nedavnim lokalnim izborima, ali uz skromnu izlaznost. Ako pretpostavimo da je za te izbore mobilisala maksimum svojih birača, a da će na parlamentarne izbore tradicionalno izaći natpolovična većina punoletnih građana, izgleda gotovo izvesno da SNS neće moći da sama sastavi vladu.

Drugi preduslov je malo komplikovaniji. Izbori su raspisani u atmosferi međustranačkog nadmetanja za koalicionog partnera SNS u budućoj vladi. Budući da je Vučić doživljen kao izvestan pobednik izbora, stranke su testirale političku zamisao da mu se pridruže. Tome je doprinela pažljivo konstruisana predstava o Vučiću kao odlučnom reformatoru i borcu protiv korupcije. Rezultati opozicionog testiranja varijante saradnje sa Vučićem izgleda nisu obećavajući. Dva su događaja dala ključan doprinos takvoj oceni. Jedan je zamešateljstvo sa reformskim projektom Saše Radulovića, drugi je Feketić.

Vučić je svoj rejting naduvan populističkom borbom protiv tajkuna učvrstio u krugovima koji imaju moć odlučivanja u zemlji ali i van nje svojom oštrom reformskom retorikom. Čak je stvorio uverenje da su mu izbori potrebni kako bi se rešio oklevala kako iz sopstvene stranke tako i iz koalicije i dobio čist mandat za radikalne reforme. Onda se rešio svog najubedljivijeg reformski nastrojenog ministra i time poslao jak signal svima koji su njegovu retoriku počeli da uzimaju zdravo za gotovo.

S druge strane, „incident“ u Feketiću ogolio je način rada vlasti u kreiranju javnog mnjenja i bildovanju rejtinga, nadovezujući se na problem Vučićeve ženidbe. Pažljivo negovan imidž državnika zabrinutog nad sudbinom zemlje koji 16 sati dnevno radi a onda spava na briselskom podu, ne korespondira sa informacijom da Vučić ima vremena i energije za buran privatni život, a traljavi pokušaji cenzure u oba slučaja daju dovoljno razloga za oprez svima koji su bili skloni da se podsmevaju Đilasovim optužbama Vučića za autoritarnost.

SNS je svojevremeno stvorena uz ne malu pomoć Borisa Tadića, kome se ta usluga sada vraća kroz promociju njegove otcepljene frakcije DS. Međutim, Vučiću bi moglo da se dogodi da se kreatura okrene protiv kreatora, upravo na način kako se SNS okrenula protiv Tadića. Naime, iako viđen kao prost prirepak SNS, prvi koraci Tadićeve nove koalicije nagoveštavaju prilično oštru kritiku vlasti, i to od ljudi koji su u prethodne dve godine bili na meti i okrivljavani za sve loše u zemlji. Teško da politika čoveka koji je zaboo nož u leđa sopstvenoj stranci uoči raspisivanja izbora može da računa na iole masovniju podršku, ali kada vlast kritikuje satanizovani Đilas to je jedno, a kada to čini Đilasov protivnik Tadić, to može da naiđe na odziv. I da nekadašnje Tadićeve birače izvuče na izbore, da daju glas – Đilasu! Đilas nije bio vešt da podigne rejting svoje stranke; paradoksalno, možda će mu rejting podizati upravo stručnjak u toj oblasti, Tadić.

Tadić je ušao u ovu poslednju političku vratolomiju sa idejom da uđe u vladu sa Vučićem; zato je za željeni cilj autora ovog teksta – formiranje vlade bez Vučića – nužno da Tadićeva lista ostane ispod cenzusa. Za sada to izgleda nemoguće; u procenama analitičara toj koaliciji daje se dvocifren izborni rezultat. Konačan skor zavisiće od kampanje i recepcije novog Tadićevog projekta kod birača. Birači su jednom Tadića oborili na ispitu, na majskim izborima 2012, uprkos opštem ubeđenju da je siguran pobednik, i nema razloga da to ne učine ponovo, jer Tadić izlazi na izbore ni za jotu ne menjajući politiku sa kojom je poražen. Ovi izbori mogli bi da odvedu političke veterane Tadića i Čanka na put kojim je još 2000. krenuo Vuk Drašković, na marginu političkog mejnstrima.

Drugi kandidat sa većim izgledima da padne ispod cenzusa je Mlađan Dinkić, kome je glavni argument to da mu se i ranije prognozirala takva sudbina, ali da je uvek uspevao ne samo da preživi nego i da se dokopa vlasti. Objektivnih razloga za Dinkićev optimizam nema, a razumne kritike i predlozi koje iznosi imaju velike šanse da budu upisani u korist onoga ko uliva najviše vere da će se boriti za opozicione ciljeve, pa bilo da se takvim vidi DS ili LDP. Kao ni Tadić, ni Dinkić ne bi prezao od podrške Vučiću, zbog čega je neophodno da ne uđe u parlament.

Demokratska stranka je smenom Đilasa sa mesta gradonačelnika konačno dobila podsticaj koji joj je očigledno bio neophodan da se kristalno čisto pozicionira kao opozicija. Tadić je odvukao za sobom mnoga lica koja su ostala nepopularni simboli svega zbog čega je nacija smenila njegovu vladu. Ove dve činjenice dovoljne su za neočekivano solidan rezultat Demokratske stranke. Prethodne dve godine srpske politike čine potpuno nemogućom pobedu DS nad SNS u smislu većeg broja glasova i mandata, ali čine mogućim jedan odnos bitno različit od projektovanog, gde bi SNS bila na ivici apsolutne većine, a DS na ivici cenzusa.

Na vrhuncu reformskog uzleta Aleksandra Vučića delovalo je kao da je on potpuno preuzeo politiku LDP: Briselski sporazum, početak pregovora sa EU i protržišne reforme činile su dovoljan paket garancija da za LDP ima mesta u Vučićevom vozu. Bez obzira na simpatije ili antipatije prema LDP i njenom lideru, ne treba biti zlurad prema ovakvom političkom približavanju Vučiću – to je jednostavno politička logika da snage koje imaju zajedničke ciljeve pre ili kasnije dođu do tačke saradnje. Izgleda, međutim, da ovde do toga neće doći. Razlog za to trebalo bi tražiti u odnosu jedne i druge strane prema demokratskim vrednostima, ali to bi otvorilo dugu raspravu s referencama na kredibilnost Đilasovih optužbi za Vučićev diktatorski potencijal. Bio Vučić solidan demokrata ili ne, izgleda da je on kod LDP, kao i kod drugih reformski orijentisanih snaga, izgubio gro svog kredibiliteta, zbog čega je teško zamisliti njihovu postizbornu saradnju.

SPS se doživljava kao siguran koalicioni partner naprednjaka. Nema osnova za takvo uverenje. SPS je kroz sve vlade u kojima je učestvovala ili ih podržavala od 2003. do danas vodila konzistentnu politiku koja se svodi na odbranu interesa svog biračkog tela, uz ne mali trud da se odbrani dostojanstvo svojih političkih uverenja i svoje političke istorije i da se ta uverenja i nasleđe te istorije nekako upodobe novoj evropskoj i demokratskoj orijentaciji zemlje. Ne treba smetnuti s uma da ključni razlog za Dačićev ulazak u vladu s naprednjacima nije bio programski. On je svoje partijske interese umeo da odbrani i s Tadićem kao i sada s Vučićem i Nikolićem, čini se čak s Tadićem uz manje poniženja i više sigurnosti. Uostalom, u Tadićevoj vladi izgurao je ceo mandat dok ga je Vučić posle prve godine naterao na rekonstrukciju, a posle druge i na izbore, očigledno protiv volje i interesa SPS.

Ključni razlog da uđe u koaliciju sa SNS bila je mogućnost da bude premijer. I to nije stvar neke lične sujete već veliko političko postignuće. Dačić je došao u priliku da pregovara sa Kosovom, zaključi Briselski sporazum i otpočne pregovore sa EU. Kao što je sam jednom rekao, da više ništa ne uradi on je sebi osigurao mesto u istoriji, što malo koji srpski premijer može da kaže za sebe – setimo se samo dva Mirka, Cvetkovića i Marjanovića. Posle ovih izbora SPS će se rukovoditi željom da nastavi svoju uspešnu politiku u interesu svoje ciljne grupe, i za taj cilj će birati partnera. Ako je Nikolić Dačiću omogućio da kao premijer uđe u istoriju, Vučić ga je raspisivanjem izbora smenio i ne treba potceniti uticaj koji će ta činjenica imati na razgovore o budućoj koaliciji.

Konačno, od stranaka sa izgledima da pređu cenzus preostaje DSS. Njen ulazak u vladu sa SNS koja je briselskim sporazumom „predala“ Kosovo i započela pregovore s EU ne izgleda verovatno. To bi moglo da se promeni ukoliko bi SNS napravila novi zaokret u smeru nacionalizma izazvan, na primer, pokušajem revizije dejtonskog sporazuma i ukidanja Republike Srpske. DSS bi onda bila prirodan saborac SNS. Ipak, DSS je vrlo žilava u pregovaranju o saradnji sa drugim strankama, a Koštunicino bogato političko iskustvo (on je jedini stranački lider rođen 1940-ih, u vreme kada Tadić i Čanak, rođeni krajem pedesetih, odlaze izgleda u političku penziju) čini malo verovatnim da bi bio spreman da da Vučiću podršku da vodi vladu u stilu koji je do sada razvio i pokazao. Uostalom, SNS je naterana na beogradske, a onda i nacionalne izbore odbijanjem DSS da učestvuje u izboru gradonačelnika Beograda.

Podrobna analiza u stvari ne čini vladu SNS posle izbora vrlo izvesnom, što izgleda paradoksalno kada se pođe od ideje sigurnog trijumfa s kojom se ušlo u priču o izborima. SNS gotovo sigurno neće sama osvojiti 126 mandata, a nijedan potencijalni koalicioni partner nema preterano mnogo razloga da uđe u savez sa Vučićem. Bar ne u onoj formi koja bi Vučiću odgovarala i koja bi mu davala bar onoliko moći koliko je već prigrabio. LDP bi koaliciju sigurno uslovljavala garancijama za reformsku politiku, SPS garancijama za sopstveni položaj, DSS garancijama o promeni nacionalnog kursa. Najbolju šansu za Vučića predstavlja ulazak u parlament Tadića i/ili Dinkića.

Izostanak izborne pobede Vučića i SNS je, dakle, moguć. Da li bi i kakvu vladu onda bilo moguće sastaviti bez Vučića i protiv njega? Kakva bi bila politička suština vlade koju bi činile DS, SPS, DSS i LDP? Sastavljanje vlade na ovaj način i od ovih partnera može da izgleda kao nemoguć i nepotreban eksperiment. Sa opozicionog stanovišta izgleda logično da bi bilo bolje pustiti Vučića da do kraha dovede svoju političku opciju a onda kroz nekoliko godina osvojiti čist mandat i formirati jednu proevropsku vladu, na primer od DS i LDP, a bez SPS i DSS.

Razloga protiv ovakvog prepuštanja Srbije ima nekoliko. Prvi je odbrana nacionalnih interesa. Drugi je zaustavljanje ekonomskog propadanja. Treći je odbrana demokratskog poretka. Srbija je u okruženju gde i dalje krupna nacionalna pitanja nisu zatvorena. Kosovo i Bosna su međunarodni protektorati i teško je zamisliti da bi Srbija mogla da završi pregovore s EU dok ova pitanja koja nekim delom i od nje zavise ne budu stavljena ad acta. Evropski zvaničnici pokrenuli su i pitanje Vojvodine, koja treba da nađe svoju stabilnu poziciju u ustavnom sistemu zemlje. Politička prošlost Nikolića i Vučića razlog je za ozbiljne sumnje da bi odbrana nacionalnih interesa u toku njihove vladavine mogla lako ponovo da sklizne na put konflikta sa svetom i okruženjem. Jedini adut vlade u zaustavljanju ekonomskog propadanja su obećanja arapskih kredita. Što se demokratskog kapaciteta vlasti tiče, još nema tako jakih dokaza za njegov deficit kakva je bila recimo izborna krađa iz 1996, ali mnogo je nagoveštaja da će i toga biti, Feketić je dovoljan razlog za crne slutnje.

Politički dogovor koji bi omogući formiranje vlade bez SNS morao bi da sadrži sledeće komponente:

1. Otvaranje debate o evropskoj budućnosti Srbije, uz uvažavanje zahteva DSS da se 2015. organizuje referendum o članstvu u EU. Politička elita se hvali da je postigla jedinstvo okretanjem prvo SPS pa onda i SNS ka Evropi. Sada treba ili da se na taj put vrati DSS, ili da se pokaže da je ova stranka usamljena u evroskepticizmu. U ovoj debati neminovno značajno mesto dobijaju teme priznanja Kosova i ulaska u NATO, do sada gurane pod tepih.

2. Ekonomska politika koja bi bez obzira na različit odnos aktera prema tržišnim reformama, neoliberalizmu, ekonomskom vezivanju za EU ili Rusiju, morala da bude bazirana na hitnom uređenju privrednog života na temelju minimuma zajedničkih stavova stranaka, makar to značilo i iscrpljujuće pregovore oko svakog koraka u ekonomskoj politici.

3. Vlada sastavljena od ovako raznorodnih činilaca po prirodi je krizna, prelazna vlada koja bi trebalo svoj rad da oroči i veže bilo za rezultate referenduma, bilo za političku reformu koja bi podrazumevala promenu izbornog sistema, bilo za (najpoželjnije ali i najmanje verovatno), ustavnu reformu.

 
Peščanik.net, 16.02.2014.