Ovde bi, da je sreće, umesto generala državni udar trebalo da izvrše psihijatri. Možda je psihoanaliza na domaćoj političkoj sceni upotrebljivija od čvrste ruke.

Ne zna se već koliko dugo, medijima se povlači psihoza vojvođanske autonomije, bez izgleda da se u dogledno vreme bilo šta rasplete u tom galimatijasu. U tom smislu i ja ću se, u granicama mogućnosti, pomenutim fenomenom pozabaviti sa stanovišta psihoanalize. Ostavimo ovde po strani istorijat, opravdanost ili neopravdanost dveju srbijanskih autonomija koje su svojevremeno proizvele shizofrenu tvorevinu – Srbiju bez pokrajina; razmotrićemo samo, kako bi se to reklo, „situaciju na terenu“. A ona je, takođe, shizofrena. Južna pokrajina je trenutno izvan kontrole srpske vlasti, ali kao što smo onomad imali halucinantnu „užu Srbiju“, sada – bar u patriotskom bloku – imamo Srbiju koja se stisnula u južnu pokrajinu prema dssovskoj formuli KOSOVO JE SRBIJA.

U pravednom nastojanju da Kosovo ostane unutar granica Srbije, „patrioti“ su južnoj pokrajini nudili sve što podrazumeva nezavisnu državu, pod uslovom da na graničnim prelazima ostane tabla sa natpisom Republika Srbija iznad koje će se vijoriti srpski barjak. Sada mi nije jasno zašto ti darežljivi, širokogrudi i nesebični ljudi padaju u amok na sam pomen uspostavljanja realne autonomije Vojvodine koja ničim ne bi dovela u pitanje teritorijalni integritet Srbije. Šteta što onaj već poslovični serdar nije više na vlasti pa da mu neki pametnjaković došapne: „Slušaj, kad odeš u mrski Brisel ili – ne daj bože – u još mrskiji Njujork, ti lepo zapadnim mutivodama i otimačima reci ovako: Imamo mi još jednu autonomiju, vrlo većinski naseljenu srpskim življem; njima ne damo ni dvadeseti deo ovlašćenja i prava koje dajemo inorodnim i inovernim Albancima. Zar vi ne vidite otmenost naše slovenske duše, zar ne opažate razmere naše dobronamernosti. Uviđate li koliko ste pogrešili? Vraćajte ono što je naše.“

Kao što su Albancima nudili stvarnu državu u zamenu za fiktivni ostanak u Srbiji, isti vizionari uporno (i bogme prilično uspešno) nastoje da Vojvodini navuku unitarističku košulju na kojoj je naštampano „autonomna“, kao što se na dresovima štampa „Adidas“. Velikodušnici, pri tom, svesno ili nesvesno zaboravljaju da Vojvodina, za razliku od arbitrarne posleratne autonomije Kosova, ima dugu i plodonosnu tradiciju autonomije kojom ju je vaktile obdarila inorodna i inoverna K.u.K. monarhija. Samo psihopatologija može objasniti zbog čega je Franc Jozef imao više razumevanja i poverenja u tri srca junačka – i tada većinski nastanjena Srbima – nego što ih imaju serdar i Ruho Antonić, među pročim. Konačno, da li grešim kad kažem da je u demokratskim državama svaki politički cilj koji se ostvaruje mirnim sredstvima, apsolutno legitiman. Pa tako i stvarna autonomija Vojvodine. Da sam recimo, Sremac, ne bi mi baš bilo pravo da deo zarade sa moje znojem natopljene njive odlazi preko beogradskih računa, na račune patriotskih stranaka, a odatle na računčiće nevladinih vladinih organizacija. Da sam Banaćanin, možda bih više voleo da slušam tamburaše, nego kafanske pevaljke koje pozdravljaju dragog premijera Kim Džong Ila. Pardon. Serdara.

 
Danas, 13.10.2009.

Peščanik.net, 14.10.2009.