Iako se posle prozivke srpskog premijera Ivice Dačića da je bio u kontaktu sa mafijom, navodno nije dogodilo ništa i nisu odmah raspisani vanredni parlamentarni izbori, a nije pronađena ni formula za neku ekspresnu prekompoziciju ‘skupštinske većine’ za neku novu vladu – sva je prilika da se protekle sedmice ipak dogodilo mnogo toga i da je aktuelna Vlada Srbije, posle samo šest meseci funkcionisanja, praktično prešla u status ‘tehničke vlade’, a da je prvi potpredsednik Vlade postao praktično ‘prvi premijer Vlade’, dok, sada već ‘drugi premijer Vlade’, ne bude otpušten.

Ako Vučić i njegovi verovatno znaju zašto su prvo morali da potpuno „pripitome“ premijera Dačića, a zatim s njim nastave rad u Vladi, dok ne dođe pogodan trenutak za vanredne izbore, mi to još nismo saznali, a nezgodno je i da pomislimo da je celu aferu „namestila“ neka „treća Srbija“, mada ni to nije isključeno, ali je isključeno da to naprednjaci nisu mogli da spreče ili ignorišu. Ta njihova trenutna „moć zataškavanja“ gura na stranu i teoriju da je Dačiću aferu namestila Demokratska stranka, kao „ulog“ za neku buduću koaliciju.

Opozicione stranke stalno govore da je „premijer izgubio kredibilitet“, što znači da je srušena i autentičnost Vlade. Jer, nije valjda Ivica Dačić samo pro forma bio istaknut u izlogu Vlade na mestu predviđenom za sliku njenog šefa, pa se ni nastavak rada Vlade ne može odvijati prema „istorijskom receptu“ mrtvog Sulejmana Veličanstvenog, koji je i posle smrti bio „izložen“ u svome šatoru kao navodno živ kako bi se u pogonu održala poslednja velika turska vojna kampanja prema Beču.

Pri tome, nije sigurno da je inače živahni Dačić već „politički mrtav“ – mada je revitalizacija njegove stranke, koju je postigao ne birajući ni sredstva ni poslove, sada verovatno zaustavljena, uprkos tome što se čuje da su ga u Vašingtonu protekle sedmice lepo primili.

Uostalom, Dačićev čovek, predsednik Upravnog odbora EPS-a, uporno je prošle nedelje odbijao da sazove ovo telo da bi bilo odobreno zaduživanje te kompanije od 500 miliona evra, uprkos dramatizaciji slučaja u režiji SNS-a. Pa ni oko direktora policije on još nije popustio. Uostalom, Dačić sada, osim otpora „prvom premijeru“, i nema drugu mogućnost.

Do eventualnih vanrednih izbora, bez obzira na to da li će oni biti prolećni ili jesenji – promene u Srbiji će se ubrzati, što zapravo nije loše. I svet je u stalnim promenama – i to gotovo neverovatno brzim, naročito u privredi. Uzmimo samo primer poslednjih procena poznate Međunarodne agencije za energiju.

Prema ocenama koje se iznose ispod krova ove ugledne institucije – do 2030. godine SAD će postati najveći svetski izvoznik nafte i najveći svetski proizvođač gasa!? Već 2025. godine SAD će na tržište dnevno iznositi 11 miliona barela, dok će Saudijska Arabija prodavati 10,5 miliona barela, a Ruska federacija ispod 10 miliona barela. Pri tome, SAD će doseći godišnju proizvodnju „nekonvencionalnog gasa“ od 600 milijardi kubika – dakle više od proizvodnje prirodnog gasa u Rusiji.

Nova tehnologija proizvodnje nafte i gasa iz uljnih škriljaca čini, doista, čuda. Pošto zbog toga ugalj više nema prođu u Americi, SAD su postale i veliki izvoznik – 133 miliona tona prošle godine, što je rekord još od 1981. godine. Taj zaokret izazvao je pad cene uglja sa 130 na svega 86 dolara za tonu, samo u toku jedne godine (od 2011. do 2012).

Prema analizi Blumberg sajta, evropske elektrane koje lože američki ugalj zarađuju 25,2 evra po megavat-satu, a one koje lože ruski gas imaju gubitak od 1,1 evra, što bi možda bio razlog da se ne žurimo sa prodajom EPS-a. Te procene sigurno znaju i u Gaspromu, koji u svojim strateškim ciljevima ima i proizvodnju struje iz gasnih elektrana u Srbiji.

Naravno, oni svojim elektranama mogu dati prilično nisku cenu gasa koji u samoj Rusiji košta između 78 i 95 dolara za hiljadu kubika, ali onda nema masnog profita koji bi motivisao gradnju gasnih elektrana.

Ne ulazeći dalje u inače uvek zanimljive podatke i proračune o promenama u svetskoj energetici koje umeju da utiču i na vaskoliku geopolitičku situaciju, možemo se vratiti na promene koje su toliko neophodne Srbiji, a koje ovde obično nailaze na značajan otpor.

Moglo bi se, čak, krajnje optimistično proceniti da će ovoga puta na izborima u Srbiji najbolje šanse protiv bankrotiranih snaga inercije imati one političke vođe i njihove grupe koji će pokazati da su spremni i sposobni da izvedu drastične promene.

 
Novi magazin, 15.02.2013.

Peščanik.net, 15.02.2013.