U Splitu je proveo četiri godine, sa zlatnom generacijom košarkaša Jugoplastike osvojio tri prvenstva Jugoslavije i jedan kup, tome dodao dvije prestižne titule klupskog prvaka Evrope, 1989. u Munchenu i 1990. u Zaragozi. A onda je, te 1990., legendarni trener Božo Maljković napustio Split, otišao u Španjolsku, potom u Francusku, kao trener Limogesa, zatim atenskog Panathinaikosa. Oba ta kluba postat će prvaci Evrope, a Maljković najtrofejniji trener u povijesti evropske klupske košarke.
Put od jugoslavenskih, preko brojnih evropskih gradova, dovest će ga 2010. u Sloveniju, gdje postaje izbornik tamošnje reprezentacije, a prije šest mjeseci i trener zagrebačke Cedevite. Njen vlasnik, bogati hrvatski poduzetnik, u dvije je godine bio spreman Maljkoviću platiti 700.000 eura, pa ipak – on je ovih dana iznenada napustio i klub i Zagreb, te otišao u Ljubljanu.
Hrvatski mediji njegov odlazak nazivaju misterioznim, njega čovjekom koji drži do riječi, ali i novca, pa da se ne bi lako odrekao velikog honorara, stoga nagađaju kako je „Božo možda ostario i ne da mu se više biti čovjek s petljom“. Petljom za što? Za nove sportske izazove? Ali riječ je o treneru koji i dalje niže samo uspjehe. Stoga možda naprosto nije imao „petlje“ nositi se s novim nacionalističkim ludilom, dijagnosticiranim u Hrvatskoj nakon oslobađajuće haške presude za dvojicu oficira, i bez mogućnosti brzog izlječenja, s tom kretenskom euforijom kojoj nisu izmaknuli ni košarkaši Cibone, a što sam Maljković, moguće je, nije „imao petlje“ podnijeti.
„Volim svaku minutu koju sam proveo u Splitu i svakog svog prijatelja iz toga grada. Dolazim u Split bez ikakvog straha, kao što sam bez straha dolazio u Zagreb ili Sloveniju, ja nemam kontakata s državama, ja sam košarkaški trener, zanatlija koji održava kontakte s ljudima“, kazao je Maljković u Feralu, malo nakon što je u Hrvatskoj završio „pravedni i oslobodilački rat“. Govorio je tada da će se teško vratiti na prostore bivše Jugoslavije, ali i da se „valja držati one nikad ne reci nikad“, i potom se vratio, da bi sada preko noći, bez objašnjenja napustio Zagreb, pa je Maljkovićevu odluku klubu saopćio njegov menadžer.
Doista ništa neobično ne bi bilo da ga je na odlazak natjerala politička situacija zbog koje, kako detektira predstavnik ovdašnjih Srba, Milorad Pupovac, opet nije lako biti Srbin u Hrvatskoj, te konstatira kako presuda nije shvaćena kao sloboda za generale, već kao oslobađanje od krivice i pobjeda one politike od koje se Hrvatska distancirala 2000. godine. I pita se zašto jedan rat za uspostavu granica koji je prerastao u veliki zločin etničkog čišćenja srpskog stanovništva mora biti legitiman?
A Božo Maljković hrvatski je Srbin. Je li njegov odlazak – koji, zbog načina izvedbe, svakako odiše nekom gorčinom – ipak izazvan neugodnostima koje je u danima „nacionalne slave i ponosa“ navodno doživjela na zagrebačkim ulicama njegova supruga? Moguće od nekog „domoljuba“ koji je prečuo riječi novog apostola, Ante Gotovine, koji danima lamentira o važnosti kršćanske ljubavi, te cinično poručuje kako se u Hrvatsku imaju pravo vratiti svi, jer da je to „domovina svih nas“…
U međuvremenu planut će automobil srpskih registracija pred poznatim zagrebačkim hotelom, zato jer je njegov vlasnik neoprezno prespavao početak kristalno čiste, redizajnirane hrvatske povijesti, bazirane na novoj dogmi prema kojoj sada Srbe smijemo i legitimno mrziti. A onda, podrazumijeva se, i oni nas. Hrvatski mediji, međutim, potpuno posvećeni izgradnji patetičnog mita o jednom prozaičnom vojniku, ne dopuštaju nikome moguću zgađenost nad novim valom divljeg nacionalizma, ili pak samo umor od takve Hrvatske iz koje je naprosto zdravo otići. Rijetki pak spekuliraju da je Maljković otišao „da ne izlaže provokacijama svoju obitelj“, ili da je „možda ipak bio samo nesretan u Cedeviti, a onda su generali samo malo ubrzali stvar“.
„Moji su roditelji imali kuću u Vodicama, a ja sam imao stan u Splitu. Ne znam što je ni s kućom, ni sa stanom, a i ne raspitujem se. Što da kažem? Čujem da je u stanu u Splitu neki časnik Hrvatske vojske. Nadam se da će ga časno čuvati. Ja sam za svaki slučaj kupio drugi stan, na jednom drugom moru. Na sjeveru, na Atlantiku. Međutim, nije to isto more, isti zrak, isto vino… Stan sam ostavio jednoj službenici Jugoplastike bez ikakve novčane naknade, htio sam učiniti uslugu klubu i toj ženi, međutim ona je nasilno izbačena iz stana. Ja od toga nisam pravio slučaj. Vi me pitate, ja vam odgovaram. Rat je, u ratu se svašta događa, najgore je izgubiti život, kuća se napravi za tri dana ili se kupi. A životi se ne vraćaju“.
Tako je govorio Božo Maljković u Feralu, davne 1996., kada smo mislili da na ovim prostorima počinje neko novo, bolje vrijeme. Dodao je tada i kako je „zajednička liga, kao sudbina, danas nemoguća, iz dobro poznatih razloga“. Ispostavilo se, međutim, da će i 17 godina kasnije „poznati razlozi“, oni grube nacionalističke isključivosti, opet krojiti realnost kojoj je ponovo i s dugotrajnim posljedicama, kirurški precizno, amputirana svaka mogućnost neke zajedničke lige. Sportske, kulturne, međunacionalne, ljudske…
Mladina, 30.11.2012.
Peščanik.net, 01.12.2012.