Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Veoma zanimljiv intervju Pavla Petrovića, predsednika Fiskalnog saveta, koji je Novi magazin objavio u prošlom broju, završava se konstatacijom da ni u vodećim javnim preduzećima (Srbijagasu, EPS-u, ŽTP-u), ni u javnom sektoru (školstvo, zdravstvo, uprava, itd.) nisu ni doneti planovi restrukturiranja, odnosno otpuštanja viškova radne snage, niti su nadležna ministarstva u tom pravcu usvojila svoje planove za oblasti za koje su nadležna.

A ta obaveza je jedna od onih koje su upisane u sporazum sa MMF-om. Petrović priznaje da je otpuštanje ljudi teško i sa političke, i sa profesionalne, i sa ekonomske strane, ali baš zbog toga naglašava da početni rezultat u snižavanju budžetskog deficita ne znači da Srbija ima prostora da popušta stege na platama i penzijama.

Ako je dozvoljeno dodatno interpretirati profesora Petrovića, onda se može reći da je možda mislio, a nije rekao, da ne bi bilo ni moralno ispravno otpuštati viškove zaposlenih da bi oni koji ostanu na državnoj kasi odmah dobili nekakvu sitnu povišicu i tako popravljali raspoloženje najvećeg dela biračkog tela. A pri tome ostaviti sve “generatore stalnih deficita” u punom pogonu.

Ako, pak, Petrović nije mislio baš to da kaže, druga mogućnost je da je indirektno želeo da iznese zebnju da Vlada neće učiniti takav “moralni prekršaj”, da jednima uzima sve, a drugima deli boljitak, nego da ona i ne planira da bilo koga otpušta – to jest da ona već danas, na jedan zaobilazan način, slaveći rezultate svoje štednje u prvom kvartalu ove godine, priprema teren da odustane od najbolnijeg leka za povećanje efikasnosti cele države i njenog privrednog aparata – da želi da odustane od otpuštanja “svojih zaposlenika” koji predstavljaju višak radne snage.

Na suprotnoj strani od šefa Fiskalnog saveta, premijer Aleksandar Vučić daje tipičnu političku izjavu – da neće rušiti sporazum sa MMF-om, ali da će “pre kraja godine građani u svojim džepovima osetiti znatno poboljšanje”. Znači li to da on veruje da će Srbija već ove godine ostvariti spektakularni privredni preokret, koji će omogućiti krupnu “reviziju” sporazuma sa MMF-om još pre kraja godine ili, možda, on ima informacije, koje mi još nemamo, da je MMF spreman na spektakularno ublažavanje zahteva prema Srbiji još pre kraja godine, pa bi, po ekonomskoj struci, očekivani privredni rezultati bili dovoljni za ozbiljnu reviziju? Postoji možda još neka mogućnost, ali mi trenutno takve hipoteze ne padaju na pamet.

Ako se i povodom spomenutog intervjua ovom listu nešto može zameriti šefu Fiskalnog saveta Srbije Pavlu Petroviću (a i svima nama ostalima koji pokušavamo da ozbiljno shvatimo privredni sistem Srbije), to je što on uporno veruje da državno rukovodstvo ima nameru da vodi ekonomsku (i svaku drugu) politiku na sistemski i sistematičan način – u ekonomski racionalnom javnom interesu. Međutim, svakodnevni primeri upućuju na zaključak da se i ekonomska, a naročito svaka druga politika – i dalje vode na jedan haotičan način, po sistemu “kako danas padne” i “onako kako je u mom političkom interesu”.

Naime, moramo biti direktni, da li on (a i svi mi ostali) ima razloga da veruje da, na primer, predsednik države Tomislav Nikolić danonoćno bdije nad sporazumom sa MMF-om, procesom ekonomskih reformi i evropskim putem Srbije, kad taj predsednik stalno ima vremena da ispraća i nekakve Putinove bajkere na put u Berlin i da se uz to bavi i drugim sličnim “geostrateškim simboličkim” potezima, poput prosipanja “sirćeta” na putu ka Papi. Ili, veruje li šef Fiskalnog saveta (a i svi mi ostali) da ministarka Kori Udovički, može izaći u javnost sa nekakvim planom restrukturiranja državne uprave i javnog sektora, kada to nije učinila u protekle tri godine i kada ona, kako vreme prolazi, u sve novijim izjavama navodi da ta uprava i taj javni sektor baš i nemaju toliko viškova zaposlenih kako se i njoj samoj činilo dok se bavila ekonomskim analizama? Ili, može li se očekivati da krenu javne investicije ako jedan od direktora dva javna preduzeća za izgradnju putne infrastrukture ne ferma zaključke Vlade i pritisak nadležne ministarke jer izgleda ima jaka leđa.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, kakva bi uopšte bila bezbednost tih investicija i kakva je bezbednost građana u celini, ako usred Višeg suda u Beogradu jedan optuženik Haškog tribunala presreće žrtve političkog nasilja i obećava im da će omastiti konopac, i nikom ništa, jer je reč o Šešelju, kome i Vučić i Nikolić samo žele dobro zdravlje. Sve je to povezano i sa ekonomijom, pa se i zbog toga moramo prisetiti, povodom 50. godišnjice privredne reforme iz 1965. godine (pada početkom jula), da bez temeljne političke reforme, nema ni one ekonomske.

Novi magazin, 08.05.2015.

Peščanik.net, 09.05.2015.