Nema nas mnogo, svakako manje od postotka dovoljnog da uznemiri monolitni nacionalni konsenzus, pa se smjestimo u plastične stolice – bez gužve, koncerta neće biti, pa mjesta ima dovoljno – uzmimo od onoga dječaka kokice i uživajmo u svehrvatskom malograđanskom saboru. Neustrašivi letači na trapezu, skakači u vlastita usta, dreseri majmuna, šaptači magarcima, hrvači u govnima, intelektualci sa dvije glave, šetači na žici, patuljci, mađioničari i pjevačica koja žonglira džinovskim grudima, jedan i neponovljivi cirkus Croatia, samo večeras u vašem gradu.
Pozdravite, molim vas, toplim pljeskom našu gošću iz daleke Srbije, najveću turbofolk-zvezdu svih vremena, cvetak zanovetak iz Žitorađe, Svetlanu Veličković Cecu. Ceca ima sise broj šest, podrum pun lakog pješačkog naoružanja i optužnicu Višeg tužilaštva u Beogradu za dvjesto trideset pet milijuna dinara od nezakonite prodaje igrača iz svoga privatnog fudbalskog kluba Obilić.
Što još Ceca ima? Ceca ima petnaestak albuma prodanih u milijunima primjeraka, rasprodane stadione i hitove koje znaju i vole podjednako i mala djeca i veliki Hrvati. Što Ceca nema? Ceca u cijeloj svojoj diskografiji nema nijednu pjesmu u kojoj se spominju Srbi i Srbija, otadžbina, rat, komunisti, masoni, ovi, oni. Što još Ceca nema? Ceca nema šanse da nastupi u Hrvatskoj.
Zašto Ceca nema šanse da nastupi u Hrvatskoj? Zato što njezin iz čista maksimira najavljeni koncert spada u javna okupljanja visokog rizika. Zašto bi pak nastup pjevačice koja nema ni jednu jedinu pjesmu o Srbima, Srbiji, otadžbini, ratu, komunistima, masonima, ovima i onima, bio događaj visokog rizika? Zato što je ona udovica hladnokrvnog četničkog koljača i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana.
Obrazloženje je suvislo i ne ostavlja previše mjesta za potpitanja: na istom mjestu u isto vrijeme naći će se hiljade ljubitelja Arkanove udovice i tisuće njih koji su protiv Arkana ratovali. Da se samo dvojica takvih nađu na parkiralištu ispred jednog od petnaestak narodnjačkih klubova na zagrebačkoj periferiji, već bi to bio susret golemog rizika, a kamoli da se takvih na istom mjestu nađe nekoliko tisuća. Objašnjenje je razumno i, kako vidite, mjesta ima samo za jedno pitanje. Izvolite.
Ja se unaprijed ispričavam ako je pitanje glupo, nisam nikad u životu bio ni u narodnjačkom klubu, ni u ratu protiv Arkana, ali zašto bi se na istom mjestu u isto vrijeme našle hiljade ljubitelja Arkanove udovice i tisuće njih koji su protiv Arkana ratovali? Ili, da pojasnim: što će tisuće ljudi koji su ratovali protiv Arkana na koncertu Arkanove udovice?
Oni će, hvala na pitanju, na koncertu Arkanove udovice buljiti u njezin dekolte i ekstatično pjevati njezine pjesme. Zabuna, dopuštam mogućnost, proizlazi iz činjenice da su hiljade ljubitelja Arkanove udovice i tisuće veterana iz bitki protiv Arkanovih četnika – iste osobe. Je li onda svaki od tih rabijatnih hrvatskih muževa događaj visokog rizika? Nije, jer on nema problem s tim što mu se sviđa Cecina muzika. On ima problem s tim što se Cecina muzika sviđa drugima, civilnoj bagri bez Spomenice Domovinskog rata, koja Cecu voli zbog njene karizme, oslobođena svijesti kako ona tu karizmu nosi i zahvaljujući mitskoj figuri svoga prekasno preminulog muža, i koja podjednako sluša i Cecu i Thompsona.
Zbog čega, međutim, on voli Cecu, kako to da i on jednako sluša i Cecu i Thompsona? Što to Ceca nema, a Thompson ima? Patriotski naboj: Ceca nikad ne pjeva o otadžbini, ratu, komunistima, masonima, ovima i onima, ona nikad nije nosila pušku, ona je samo spavala s čovjekom koji je nosio pušku. Što to onda Thompson nema, a Ceca ima? Ima dvije velike sise.
Cecine sise, jasno, nisu malo, ali ne bi bilo dovoljno. Ona ima i karizmu, ona je srpska mutacija Marilyn Monroe, superzvijezda sa hollywoodskim žitijem: wunderkind iz Žitorađe u braku sa srpskim bogom rata, mitološkim junakom krvavih beogradskih ulica, slavonskih šorova i bosanskih kaldrmi, malo ucviljena udovica, malo gutačica muškaraca, malo u zatvoru, malo na sudu, malo na Pinku boginja, malo na Pinku zabranjena, malo u tabloidima, malo u zagonetnom egzilu. Dodajte toj karizmi dvije ogromne sise, i eto pun stadion.
Napunili smo tako Maksimir Thompsonovom publikom, ratnim veteranima i njihovom djecom, svi zajedno razbijaju zamišljene čaše pjevajući “Sećaš li se, lepi grome moj”, a predstava još nije ni počela: eno hrvatskih domoljubnih intelektualaca, vazda budnih čuvara javnog morala kako plaču nad hudom sudbom katoličke srednjoeuropske Hrvatske, u kojoj posrnula mladost pobožno sluša srpsku drolju. Jesu li oni ikada u životu čuli ijednu njezinu pjesmu? Nisu, naravno. Nije u dobroj tradiciji hrvatske inteligencije da nužno poznaje ono o čemu govori. Ovdje ionako nije riječ o glazbi. Pardon, muzici.
Imaju li, međutim, pravo suditi krimenu Cecina prezimena isti oni što su onomad dragovoljno, nedorasli da sami drže puške na tuđim potiljcima, uzimali i imena i prezimena ratnih zločinaca, pjevajući “Svi smo mi Mirko Norac”?
Nemaju, jasno: eto stoga i liberalnih, lijevih nenoraca, slobodnomislećih urbanih inteligenata da se malo zgroze nad Cecinim koncertom, eto i njima dobre prilike za domoljubni certifikat bez rizika, jer njima se podjednako gadi Ceca kao udovica i Ceca kao pevačica i Ceca kao Thompson sa sisama. Oni bi pjevačicu jeftine ljubavne folk-galanterije zabranjivali zato što nosi prezime zloglasnoga genocidžije, ali tako da ne ispadne kako priznaju krimen prezimena. Oni bi zabranjivali koncerte najstrašnijeg zamislivog muzičkog kiča, ali tako da se prigodno zaboravi kako je plitka srpska turbofolk-močvara nastala iz iste ustajale, buđave malograđanske bare kakvu su i sami godinama netalasanja strpljivo plijesnili, uzgajajući u njoj buduće Cecine fanove, podjednako one kojima se sviđa Cecina malobeograđanska pink poetika i one kojima se sviđa slatkasti ukus njezine zabranjene karizme.
Imaju li oni pravo suditi njezinu krimenu, koji god da jest? Nemaju, naravno: sudit će joj takozvana struka, hrvatski rokeri i reperi koji bi dupe dali za pet minuta Cecine slave i kontroverze, presudit će njezinu glazbenom izričaju heroji urbane scene i buntovnici s asfalta na privremenom radu u marketingu, junaci Glorijinih naslovnica, zagrebačke špice, red carpeta, realityja i hodočašća Majci Božjoj Bistričkoj, piskutava bulumenta jednostaničnih duša koja cijela stane u hlad Cecine lijeve sise.
Nije nas izvan šatora ostalo mnogo, svakako manje od postotka dovoljnog da uznemiri monolitni nacionalni konsenzus domoljuba izvan stadiona protiv domoljuba na stadionu, pa se smjestimo – bez gužve, mjesta ima dovoljno – i uživajmo u svehrvatskom malograđanskom saboru na Maksimirskom polju.
Svjetla su pogašena, prizor je nezaboravan: eno na bini ujediniteljice sviju Hrvata, eno Cece Arkanove kako samo peva, jer nju politika, dabome, uopšte ne zanima, i nije joj jasno zašto ovdje ne vole njezina pokojnog čoveka, divnog supruga i oca, eno Cece Arkanove zbunjene kao onomad kad se gledateljica Minimaksova televizijskog showa javila u eter prepoznavši na njezinu vratu majčinu ogrlicu; dolje, pod binom, natisnule se hiljade ljutih Hrvata, pola ih je u ratu ginulo pod Arkanovim nožem, drugoj polovici su pod Arkanovim nožem ginuli roditelji, vire ljutim Hrvatima iz džepova crne kape na slovo, na slovo, a ispruženim se desnicama pridružile i ljevice, pa se u deliriju njišu niz Cecine refrene; oko stadiona demonstriraju policajci hrvatskoga ljepoduha, zajedno lijevi i desni, ispruženoj se desnici pridružila i ljevica, pa u pravednom gnjevu lamentiraju nad sunovratom građanske Hrvatske, a za njima stupaju tamburaši, multitalenti i abortirana djeca MTV-a, revolucionari i zampatisti powered by kojekakav telekom, bijedna kukavelj što ne može napuniti ni studio Hrvatske televizije, ni rođendanski separe u McDonald’su, a kamoli maksimirski stadion.
Oprezno koračaju akrobati po konopcu razapetom između načela i ambicije, skaču letači na trapezu trostruka salta u vlastita usta, a ispod njih pedalj dubok ambis tisućljetne hrvatske kulture: dobro došli u cirkus Croatia, samo večeras u vašem gradu.
Globus, 08.02.2011.
Peščanik.net, 09.02.2011.
