Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Fotografije čitateljki, Mina Milenković

Ne treba čekati na statističke podatke da bi život emigranata bio jasniji. Izvježbano oko lovi i organizira podatke neusporedivo brže. Ti podaci možda i nisu objektivni, ali takvi nam ni ne trebaju, ionako ne znamo što bismo s njima. Osim što su beskorisni, oni su i dosadni. Zemlje koje se najviše žale na emigrante, odnosno busaju u prsa svoje gostoprimljivosti, rijetko dopuštaju više od pet posto “uljeza”. Kada je dreka velika, i kada se čini da emigranti čine 50% stanovništva, onda budite sigurni da ih nema više od stabilnih 5%. Uostalom, i Hrvatska je svoje Srbe, svoje hrvatske Srbe, s nekih 12%, koliko ih je bilo prije rata, svela na manje od 4%. Pa ipak, Hrvatska se još uvijek ponaša kao da je postotak Srba ugrožavajuće visok. Hrvati se svaki put na sam spomen Srba i dalje ljutito češu po nozi koju više nemaju. To se u političkoj medicini zove sindromom hrvatskog fantomskog uda.

Iako se Amsterdam hvali da u njemu živi više od stotinjak etniciteta, i iako polovicu amsterdamskih stanovnika čine “emigranti”, njihova se prisutnost u centru grada slabo vidi. Sve što štrči sklonjeno je na periferiju. Etnički restorani, kakvih je pun London, teško da se u većem broju daju naći u Amsterdamu. Danas se priliv novih emigranata najviše vidi po dućanima sa živežnim namirnicama. Ti dućani hrane emigrante sve dok se ne odviknu od majčina mlijeka, a onda se ugase. Ne znam koliko ih ima u gradu, ali, eto, znam za dva bugarska dućana, dva ruska, nekoliko poljskih. Tu su i uvijek stabilni i mnogobrojni turski i manje stabilni marokanski dućani. Sve te dućane karakterizira ista stvar: sumnjiva čistoća, ili točnije rečeno specifična zamusanost, i specifična neljubaznost prodavača. Kakva je to specifična neljubaznost prodavača? To je kada prodavač svojim držanjem, glasom, gestama, ili kamenim odsustvom svega toga, daje do znanja da ne vrijedite ni pišljiva boba, i da zbog vas neće pomaći ni mali prst na ruci, neće ga, majku mu, pomaći čak ni da pobjesnite i kupite pola dućana, samo da biste, dakako, skrenuli pažnju na svoj zgaženi ego.

Priče o Zelenku slušala sam od svojih zemljaka u Amsterdamu godinama… Baš smo bili kod Zelenka, nabavili smo naše vino, što ne odeš kod Zelenka, ima ajvara i kulena, Zelenko ima i suđuka i maslinovog ulja, i naše Cedevite… Godinama je ispadalo da su svi bili kod Zelenka, samo ja nisam. I koliko god sam molila znance da me odvedu Zelenku, nikako mi nije uspijevalo. Daleko je, treba auto, ne vrijedi da ti damo adresu, moramo ti pokazati gdje je, to nitko sam ne može pronaći… I tako, godine su prolazile, a ja nisam bila kod Zelenka. Sve do nedavno, kada je moja efikasna znanica došla po mene autom i odvezla me u istočni dio grada. Tamo, gdje je “remiza“ za malobrojne amsterdamske turističke kočije, tamo je i Zelenko.

Znanica je pozvonila na vrata. Nitko nije otvarao. Pozvonila je još jednom.

Cupkale smo pred vratima, a onda je moja znanica razočarano rekla:

“Sigurno danas ne rade…“

I kada smo se već pomirile i krenule, vrata su se nevoljko otškrinula. Provirilo je krmeljavo lice neuredne, podbule žene, koja je rukom brisala mrvice s podbratka…

„Mi sada doručkujemo!“ – rekla je mrzovoljno.

I vrata su se zatvorila.

Pričekale smo. Vani je bio sunčan dan. Šetkale smo ispred vrata i pričale. A onda su se vrata ponovo otvorila. Na vratima nije bilo nikoga. Ušle smo. Skladište nije bilo veliko, ustvari, bilo je puno skromnije nego što sam, brifirana oduševljenim pričama svojih zemljaka, očekivala. Roba je bila uredno složena, ali nigdje se nisu mogle vidjeti cijene proizvoda. Moja prijateljica i ja živnule smo. Bili su tu keksi iz jugoslavenskih vremena, znamenita Domaćica, preliveni čokoladom (koja se topila na sunčanim jadranskim plažama); razne vrste suhomesnatih proizvoda, od kulena do kulenovih beba, koje, istina, više nitko ne jede; naše konzerve graha, naši ajvari i pekmezi, naše mineralne vode i naša vina. Sve je zapravo bilo papreno skupo u usporedbi sa sličnim, ili istim proizvodima u bugarskim i turskim dućanima, međutim, ovo je bilo naše (iako je i u turskim dućanima sve bilo naše, poput minasice, koja je, ustvari bila turska, samo smo je mi, Jugoslaveni, bili posvojili kao našu). Znam kako mitovi o proizvodima putuju, imam prijatelje, naše, razasute po svijetu, i ako krenem u inspekciju njihovih ladica u Berlinu, New Yorku, Los Angelesu i Londonu, sigurna sam da ću naći zlatne pločice Kafetina, najboljih tableta za glavobolju na svijetu. Ništa tako efikasno ne rješava glavobolju kao naš Kafetin.

Napunile smo košarice, ja i moja znanica. Ja sam se raspitivala za cijene, a žena slična krumpiru ispaljivala je cijene kao iz topa.

„Znala sam ja…“ mrmljala je žena-krumpir.

„Molim?“, pitala je moja znanica.

Žena je nešto promrmljala…

„Jeste li vi, gospođo, nešto ljuti?“, pitala je ljubazno moja znanica.

„Čim je ta tu ušla, znala sam da ništa neće kupit…“, mrmljala je za sebe žena-krumpir.

Ponovile smo naša pitanja, ali žena je nezadovoljno odmahnuvši rukom zamakla u drugu prostoriju. Prišle smo kasi gdje nas je čekao znameniti Zelenko, posve nalik na suhu slavonsku kobasicu.

„Jel’ se vaša gospođa nešto ljuti?“

Moja znanica ljubazno je pokušavala doznati razloge za iznenadnu netrpeljivost Zelenkove babe prema nama.

„Pa znate kako je, mi imamo posla…“, promrmljao je Zelenko.

„Shvaćam, ali ne razumijem“, ubacila sam se u razgovor i ja.

„Pa znate, ljudi dođu, kupe, znalo ih je biti, uuuu, prava bi se gužva stvorila, ljudi natrpaju pune košare, fino plate i odu…“

„Pa što? Koliko vidim ovdje nema nikoga“, rekla sam još uvijek ne shvaćajući.

„Pa mi nismo navikli… A vi još pitate i za cijenu!“, sada je već počeo gunđati i starac.

„Pa što ne izvjesite cijene?“

„Mi tako ne radimo… Nismo navikli. Imamo mi svoga posla, a ne…“, mrmljao je starac.

„U radnji nema nikoga!“

„Ne volimo mi tako… Nismo navikli…“, uporno je mantrao svoje.

Pretpostavljam da gospodin Zelenko cio svoj život nikada nikoga nije gledao u oči, pa čak ni vlastitu ženu, jer, dok sam ga promatrala, činilo mi se da zjenica i nije imao.

Ostavila sam punu košaricu na tezgi i izašla. I moja znanica je učinila isto. Za nama su se isti čas rezolutno zalupila vrata.

Zašto mučim svoga čitaoca i nadugačko opisujem posve banalnu i još k tome nezanimljivu epizodu iz amsterdamske svakidašnjice?! Zato što epizoda precizno opisuje odnos između pojedinca i vlasti, između građanina i njegovih država Hrvatske, Bosne, Srbije, Makedonije, zato što opisuje bračne, prijateljske, poslovne, roditeljske i svakojake druge odnose. Zelenko i njegova krmeljava žena su obrazac. Što rade Zelenko i njegova žena? Oni su prije svega naša demokratska vlast. Ta vlast je očito sumnjiva, i ako već nije ilegalna, onda je sigurno poluilegalna: ne zaboravimo, njihova se djelatnost s nekim jakim razlogom vodi kao skladište, a ne kao trgovina. Na isti način vode se i naše poludržavice. Moja znanica kaže da Zelenko ima sina, lako je pretpostaviti da su Zelenko i njegova krumpir-žena tek paravan za neke druge ilegalne aktivnosti. O tome, mi građani Zelenkove državice, ne znamo ništa. Ipak, mi smo ih, Zelenka i njegovu ženu, izabrali da budu naši reprezentanti. Zelenko je uvijek mrzovoljan, njegova baba je krmeljava, oni doručkuju cijelo dopodne i kada razgovaraju sa svojim građanima čiste dlanom zaostale mrvice s podbratka kao muhe. Od nas se očekuje da kupimo brzo, ne pitajući za cijenu, da ostavimo novac i brzo nestanemo, i da budemo zahvalni da ljudi kao Zelenko i njegova baba uopće postoje. Oni hrane nas, a ne mi njih, oni usrećuju nas, a ne mi njih. Samo u njihovu skladištu mi se osjećamo neprocjenjivo našima, kupivši nešto naše, i izmijenivši s njima nekoliko roktavih poluglasova. Iako znamo da naše nije naše, da ajvar nije naš srpski, nego naš turski; da su keksi, zapravo bugarski, samo su prepakirani kao naši; da ratluk nije naš bosanski, nego naš turski – mi kupujemo naše.

I na kraju, postavlja se pitanje: odakle vučemo taj naš mazohizam? Odakle taj duboki prezir prema sebi samima? Zašto uporno idemo Zelenku i njegovoj babi iako znamo da preplaćujemo naše, da je njihova djelatnost ilegalna, da smo, prema tome, svi mi njihovi taoci, da prodaju smeće, potkupljujući nas idejom da je smeće naše, da tu naškost svaki puta žvačemo kao tešku kaznu, zato što svaka naškost i nije drugo do kazna. I zašto suhomesnatom Zelenku i njegovoj krmeljavoj babi ne pokažemo srednji prst? Čega se bojimo?

Zelenko i njegova baba više su od njih samih, zato smo i fascinirani njima. Zagledavamo se u njih kao u ogledalo, tražimo vlastiti odraz. Zelenko i njegova baba ponižavaju druge, uzbuđuje ih kada su u prilici da ponize, da zalupe vratima, da se brecaju, da su bezobrazni, da drsko ogoljuju vlastitu vulgarnost, sve ih to toliko uzbuđuje da baba Zelenko spušta gaće, tata Zelenko hlače, i eto ih, pritisli su jedno drugo u nekom kutu skladišta, između konzervi graha i dimljene domaće vratine, najbolje na svijetu. Dahću zadovoljno, a onda se dižu, a onda otvaraju vrata i rezolutno pište: Mi sada doručkujemo! Tako su i sina stvorili, u suhoj vratini i grahu, da mu utisnu trajni žig, da sin, ne daj bože, ne bi povukao na Holanđanina. I mi, kupci, i mi smo, dakako, isti, ni mi nismo bolji, daj nam malu vlast, bilo kakvu, odmah ćemo postati Zelenko i njegova baba. Mi sada doručkujemo, pište metalnim glasovima električari, vozači teških kamiona, urednici u izdavačkim kućama, novinari, književnici, frizerke, učitelji, profesori, liječnici, političari, ministri za ovo ili ono, mi tako nismo navikli, gunđaju. Takvi smo, nismo se emancipirali od usvojenog obrasca, samo nas taj obrazac uzbuđuje, to da nekoga nagazimo, da netko nagazi nas, da stanemo nekome na žulj, da netko stane nama, da pljunemo nekome u juhu, da netko pljune nama, da nekoga očepimo, da netko očepi nas…

„Ako su i bili malo mrzovoljni, treba ih razumjeti“, kaže pomirljivo moja znanica. „Zelenko i njegova žena su bolesni…“

„Od čega?“

„Pojma nemam, ali čula sam od naših da su bolesni. A i sa sinom imaju nekih problema…“

„Zdravstvenih?“

„Ma ne, nešto kriminalno…”, kaže i dodaje: “Jadni ljudi…“

„Da, jadni…“

Znanica i ja smo za utjehu otišle do turskog dućana. Tamo smo našle veliki izbor naših ajvara, smrznutih pita zeljanica, bureka i pekmeza…

“Čovjeku nekad tako dođe…“, rekla je dok smo u ugodnom amsterdamskom kafiću srkale kapućino, „Naše je ipak naše…“

Prasnule smo u smijeh. Od srdačnog smijeha niz moje i njezine obraze slijevale su se rijetke suze…

Peščanik.net, 17.06.2015.


The following two tabs change content below.
Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)