Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Sa simpatičnom otvorenošću, ministarka za državnu upravu i lokalnu samoupravu Vlade Srbije, Kori Udovički, izjavila je prošle sedmice da će u 2016. godini, dakle godini u kojoj će se održati redovni lokalni politički izbori, biti smanjena izdvajanja iz republičkog budžeta za jedinice lokalne samouprave, jer, kako je rekla – nema para.

Neko bi to mogao iskoristiti da pohvali vladajuće stranke (kojima ministarka Udovički ne pripada) kako na lokalne izbore odvažno izlaze sa parolom – za vas dole nema para iz republičke kase, jer nam je spasavanje centralne države najvažnije. Snađite se sa vašim fiskalnim instrumentima, porezima na imovinu i zarade, te taksama.

U Srbiji je, uz retke izuzetke, praksa sakupljanja svih javnih prihoda “na centralnu gomilu” gotovo tradicionalna, a u poslednjih tri godine upadljivo vidljiva. Prema podacima za devet meseci ove godine, iz republičkog budžeta je u opštinske budžete transferisano 249,4 milijarde dinara. U poređenju sa istim razdobljem 2013. godine, to je manje za 45,5 milijardi dinara, a prema devet meseci prošle godine, to je manje za 47,2 milijarde dinara.

Posle Miloševićevih godina, položaj lokalnih samouprava se u razdoblju između 2001. i 2004. naglo popravio, pa su prihodi na lokalu udvostručeni. Nakon napuštanja poreza na promet (opštine su 27 odsto svojih prihoda gradile na delu ovog poreza koji im je ostajao sa lokalne teritorije) i uvođenja PDV poreza, koji u celini ide u centralni budžet, otvorio se problem finansiranja opština, pa im je do 2006. ustupljeno 40 odsto poreza na zarade na njihovom terenu. Onima koji nisu imali dovoljno zaposlenih, a takva je većina, dodavano je, to jest transferisano iz centrale države uglavnom onoliko koliko predloži Ministarstvo finansija, po voluntarnim kriterijumima.

Novi zakon o finansiranju lokalnih samouprava iz 2007. nešto je poboljšao stanje, pa su prihodi opština te godine u odnosu na 2006. povećani za 30 odsto. Onda su zavapili fiskalni stručnjaci sa tezom da je to previše, pa je 2009, navodno zbog svetske krize, Vlada Srbije suspendovala ovaj zakon, pa su prihodi lokalnih samouprava opali za 12 odsto (transferi iz državnog budžeta su 2008. predstavljali 1,64 odsto BDP-a Srbije, da bi 2009. pali na 1,1 odsto – i tu negde ostali i narednih godina). Opštine su reagovale povećanim zaduživanjem za pokriće svojih deficita, koji su se 2010. i 2011. kretali između 6,6 i 8,3 odsto.

Uoči izbora 2012. (kada je ministar finansija Mlađan Dinkić jačao Ujedinjene regione Srbije – URS), 2011. je opet menjan zakon o finansiranju lokalnih samouprava, pa je njihov udeo u porezu na zarade povećan sa 40 na 80 odsto – a ukupni prihodi su im povećani za 20 odsto. No, Republika na lokalne samouprave nije htela da prenese nadležnosti koje bi opravdale takvu preraspodelu.

Prema analizi sačinjenoj u Republičkom zavodu za statistiku (iz koje vadimo spomenute podatke) proizlazi da je posle 2008, dakle posle starta svetske krize, u strukturi prihoda lokalnih samouprava došlo do povećanja “ustupljenih prihoda”, a smanjenja udela “izvornih prihoda”. Dakle, ti ustupljeni prihodi i transferi, koji zavise od volje republičke administracije, činili su i čine 80 odsto ukupnih tekućih prihoda jedinica lokalne samouprave.

Od 1. januara 2014. opštine nemaju pravo naplate naknade za korišćenje građevinskog zemljišta, nego njihov glavni izvorni prihod postaje porez na nekretnine. Da bi se uspostavio balans između izgubljenog i dobijenog, porezi na nekretnine su morali biti udvostručeni (oni sada u ukupnim prihodima imaju udeo od 12,7 odsto). I to utiče na pad vrednosti nekretnina i stvara najširu nervozu kod stanovništva, a opštine tera u dugove.

Poseban je slučaj grada Beograda, koji nosi 70 odsto javnog duga svih srpskih lokalnih samouprava. Nekih godina mu je bilo bolje u sistemu, a nekih gore, što je on nadomešćivao zaduživanjem (naročito posle izbijanja svetske krize). I tu se neverovatno preteralo. Naime, pošto je dozvoljeno zaduživanje lokalnih samouprava do 50 odsto tekućih godišnjih prihoda, većina opština u Srbiji je to ispunila, pa je prosek “lokalnog” javnog duga 26 odsto (uključujući i Beograd). Međutim, u slučaju Beograda javni dug je narastao na 178 odsto dozvoljenog javnog duga. To je naravno previše, a istovremeno znači da ogromna većina lokalnih samouprava u Srbiji gotovo uopšte ne učestvuje u zidanju javnog duga.

Jednostavno, centralizam sužava odgovornost na centralu i suprotstavlja interese lokalnih zajednica sa centrom države, tako što svako na periferiji gleda da potroši što više, jer zapravo i nema zbiljsku samoupravu.

Novi magazin, 27.11.2015.

Peščanik.net, 27.11.2015.