01. Suočena sa sve strašnijim vestima iz regiona: minijaturna Slovenija predsedava EU, neprijateljska Hrvatska postala članica Savjeta Bezbednosti UN, izdajnička Crna Gora potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU – država Srbija, lišena svake vrste diplomatskih obaveza, rešila je da uzvrati udarac međunarodnom poretku na čelu sa zloglasnom Amerikom; nemajući preča posla, sasvim dokona, Skupština Srbije ovih je dana izglasala Deklaraciju o “neophodnosti okončanja sankcija i izolacije Kube!”

Sentimentalna činjenica da je ovaj rezolutni srpski protest zakasnio svega 45 godina, koliko traje blokada Kastrove ostrvske okućnice – nije iz revolucionarnog takta izbacila poslanike koji su, u prisustvu kubanskog ambasadora, opisivali Kubu kao “hram slobode”, naglašavajući da “starci, deca i nejač” decenijama pate pod nepravednim i nezasluženim sankcijama, poentirajući na tezi da su Kubanci, baš kao Srbi, večito “žedni slobode”. Dokaz o veličini parlamentarnog milosrđa glede voljene Kube stigao je u obliku svesrpske podrške: Deklaraciju su iz sve snage podržali Šešeljevi radikali, Koštuničini domaćini, Dinkićevi robovi, ali i svi poslanici sa liste “Demokratska stranka – Boris Tadić” čime je eliminisana dilema ili li nekakve razlike između druga Borisa i druga Voje. Nema razlike.

Klasičan radikalski volej u obliku izjave (“Kuba je uvek bila prijateljski nastrojena prema srpskom narodu, prema Srbiji i prema našim nekadašnjim državama, SFRJ i SRJ. Nikada nije prihvatala sankcije koje su uvođenje protiv naše otadžbine, uvek je osuđivala agresiju i bilo kakve pokušaje okupacije dela naše teritorije i to je jedna od zemalja s kojom možemo da kažemo da imamo najbolje moguće odnose”) dočekan je ovacijama Tadićevih demokrata i njihovih kolega iz tobož različitih parlamentarnih grupa; jedini koji su bili protiv ove Deklaracije – poslanici Liberalno demokratske partije Čedomira Jovanovića – proglašeni su “američkim slugama”, “kosovskim agentima”, “ekspoziturom američke ambasade”, jer su se usudili da u prisustvu Njegovog Kubanskog Ambasadorskog Visočanstva pomenu nekakva “ljudska prava” ili “demokratizaciju” Kube, što je razjarilo poslaničku pastvu alergičnu na antikubanske ispade.

Na skupštinskoj galeriji, pored kubanskog ambasadora, sedeo je Hadži Dragan Antić, glavni urednik Politike iz njenih najstrašnijih, miloševićevskih vremena; Antić koji je 5. oktobra 2000. požarnim stepenicama bežao iz Politike, da bi se potom mesecima krio u miloševskom manastiru kod gladnog Filareta, a onda pobegao na Kubu – u nekoliko je navrata bio, policijskim rečnikom, “predmetom istrage”, ali se, naravno, sve okončalo iskonskim državnim trijumfom čim se slobodni i ničim izazvani Antić pojavio u Skupštini kao zastupnik “kubanskih interesa”.

Dno koje je dotakla Demokratska stranka: da ruku pod ruku sa radikalima seiri o kubanskoj braći – nadgledana prisustvom Antića koji se ispravno osećao kao pobednik – samo je komična ilustracija definitivne Tadićeve odluke da zadovolji izbirljivog Koštunicu koji se neće smiriti dok čitavu Demokratsku stranku ne prevede u DSS-redove. Kuba je samo početak jedne velike ljubavi!


02
. Ovako glasi vest iz Novog Sada: “Savet za kulturu Skupštine grada usvojio je nedavno predlog novosadskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture i direktora Zmaj Jovine gimnazije da se na zgradu te škole postavi natpis ‘Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu’. Direktor Zavoda Đorđe Srbulović izjavio je da se ne radi o promeni imena gimnazije, već o postavljanju autentičnog naziva ove školske ustanove. Prema njegovim rečima, predviđeno je da postojeći natpis, odnosno ime zadužbinara, ‘Baron Miloš Bajić svom narodu’ bude manjeg formata, dok bi Srpska pravoslavna velika gimnazija trebalo da piše velikim slovima. ‘Čak i da je bilo reči o promeni naziva gimnazije ne vidim ništa loše da se i o tome govori, imajući u vidu da Jovan Jovanović ima i spomenik i glavnu ulicu, Zmajeve dečije igre i Zmajevu nagradu, spomenik i trg u Kamenici i niz obeležja’ kaže Srbulović i dodaje da je predviđeno da se umesto postojeće fontane postavi česma sa mozaicima ‘Hristos kao pastir’ i ‘Sveti Sava blagosilja srpčad’…”.

Ukratko, došao je historijski čas da se Srbija obračuna sa Jovanom Jovanovićem, tobož dečjim piscem, u stvari, prepredenim monopolistom koji je zauzeo mnoge ulice, trgove, uzurpirao pozorišne nagrade, igre za najmlađe, postao vlasnikom mnogih osnovnih škola i gimnazija, sve krijući se iza nadimka “Zmaj” koji opisuje njegov tajkunski karakter i patološku potrebu da poseduje čitavu državu. Prvi korak u obračunu sa ovim kontraverznim biznismenom koji se lažno predstavljao kao pisac, povukle su gradske vlasti u Beogradu koje su deo Zmaj-Jovine ulice amputirale tako da su je pretvorili u jednu ulicu sa dva imena: gornji deo ide čika-Jovi, a donji, polni deo nekakvoj nepoznatoj Knjeginji pastirskog usmerenja.

Da je Jovan Jovanović bio vizionar pa nosio nadimak “Pravoslavni Zmaj” nekako bi se došlo do kompromisa u Novom Sadu: ovako, sveto ime Srpska pravoslavna velika gimnazija u Novom Sadu opominje učenike šta u učionicama čeka nepravoslavce koji su se mnogo opustili čitajući nepatriotske Jovine pesme. Na primer, čemu danas služi pesma “Patak i žabe” u kojima su i sledeći stihovi:

Svako ima prava
da slobodno živi,
ne sme tlačit’ one
što mu nisu krivi.

Sloga, mir i ljubav
blagoslov je pravi,
zato neka niko
nikoga ne gnjavi.

Zar u trenucima kad Srbiji zlotvori otimaju petnaest odsto teritorije treba posezati za Zmajevim pacifističkim naklapanjima koja se savršeno uklapaju u Ahtisarijev plan? Stihove “Svako ima pravo da slobodno živi” kao da je pisao Hašim Tači, jer direktno zagovaraju nezavisnost Kosova! Najzad, finale ove proalbanske poslanice nedvosmisleno svedoči o Jovanovićevoj izdaji, jer doslovno pljuje po aktuelnoj srpskoj politici:

Jedan žabac mali
pobliže je stao,
a patak ga zgrabi,
pa ga progutao.

Iz ovog se nešto
i naučit’ dade:
hulje lepo zbore,
al’ nitkovski rade.

 
Feral Tribune, 23.10.2007.

Peščanik.net, 23.10.2007.