PREDLOG ZA DOPUNU DOKAZNOG POSTUPKA
Zastupnika oštećene Ružice Đinđić, advokata Srđe Popovića

Pobuna

P r e d l a ž e m:

1. Da se izvede dokaz čitanjem Izveštaja Komisije Vlade Srbije od 13. avgusta 2003. godine DT 72 Broj 00-002/2003/86, str 24,

na okolnost:
da je, prema nalazu ove Komisije, prvookrivljeni, kao kolovođa, zajedno sa drugim licima u novembru 2001.godine organizovao pobunu upravljenu na ugrožavanje ustavnog poretka i bezbednosti.

2. da se izvede dokaz čitanjem izjave Generalnog inspektora MUP Srbije, Vladimira Božovića, iz članka koji je pod naslovom “BOŽOVIĆ: Samo sam citirao Zakon”, objavljenog u listu “Danas” od 30. maja 2005.godine, i

3. da se izvede dokaz čitanjem izjave Vladimira Božovića iz članka “Lupus in fabula” iz lista “Vreme” od 2. juna 2005 godine,

na okolnost:
da je Generalni inspektor MUP-a Srbije, Božović 18. maja 2005. godine poništio odobrenje za nabavku oružja koju je Agenciji “Lupus” izdao OUP Savski Venac kao protivzakonito, sa obrazloženjem da su u ovoj Agenciji zaposlena lica koja su, kao nekadašnji pripadnici JSO, učestvovali u oružanoj pobuni novembra 2001. godine, i samim tim nemaju prava na nabavku i držanje oružja.

I da do progona za to delo nije došlo “jer je tada vlast bila slaba”, te da se “danas ne vodi istraga, sve dok tužilac to ne naredi”.

O b r a z l o ž e n j e:

Prvookrivljeni u svojoj odbrani negira da je u novembru 2001. godine učestvovao u akciji JSO kojom je ugrožen ustavni poredak i bezbednost zemlje.

Predloženi dokazi, naročito posmatrani u sklopu svih drugih, već izvedenih dokaza, opovrgavaju ovakvu odbranu.

Objektivni elementi dela

Naime, prvookrivljeni u potpunosti priznaje činjenice koje bi konstituisale objektivni element oružane pobune, a naime, da je novembra 2001.godine uzeo ućešća u akciji Jedinice za specijalne operacije ukojoj je ta Jedinica

◦ izrikom otkazala poslušnost svojim starešinama,

◦ samovoljno povukla sve pripadnike u kasarnu u Kuli, isključila sve telefonske veze kasarne sa neposrednim starešinama i spoljnim svetom,

povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja zaštićenih ličnosti,

povukla svoje pripadnike iz obezbeđenja Aerodroma Beograd,

◦ pod punim naoružanjem i uz upotrebu borbenih vozila svojevoljno zaposela deo autoputa kod centra “Sava” u Beogradu,

◦ ispostavila zahtev Vladi i Narodnoj skupštini da donesu zakon o saradnji s Haškim tribunalom,

◦ ispostavila zahtev Vladi da smeni člana Vlade, ministra unutrašnjih poslova,

◦ kao i da smeni neposredne starešine Jedinice, načelnika Državne bezbednosti I njegovog zamenika.

Međutim, odbrana prvookrivljenog negira da je opisana akcija u kojoj je prvookrivljeni učestvovao, bila upravljena na ugrožavanje ustavnog uređenja i bezbednosti zemlje.

Takvo stanovište odbrana prvookrivljenog zasniva na, inače nespornoj, činjenici da protiv učesnika pobune nije nikada pokrenut postupak za ovo teško krivično delo.

Danas predloženim dokazima dokazalo bi se da istragaza krivično delo oružane pobune nije izostala zato što bi navodno nedostajali zakonski uslovi za progon.

Naime, iz danas predloženog Izveštaja Komisije Vlade Republike Srbije DT 72 Broj 00-002/2003/86 od13.avgusta 2003. godine vidi se da je akcija Jedinice za specijalne operacije iz novembra 2001. godine ocenjena kao oružana pobuna (a što su na glavnom pretresu potvrdili i za to svojom funkcijom kvalifikovani svedoci, kao što su tadašnji ministar unutrašnjih poslova i tadašnji načelnik Državne bezbednosti, kao i drugi svedoci poput RODOLJUBA MILOVIĆA, ZORANA JANJUŠEVIĆA,VLADIMIRA POPOVIĆA, ČEDOMIRA JOVANOVIĆA, ZORANA MIJATOVIĆA, svedoka saradnika ZORANA VUKOJEVIĆA i okrivljenog SAŠE PEJAKOVIĆA.)

Iz danas predloženih izjava Generalnog inspektora MUP Srbije VLADIMIRA BOŽOVIĆA iz 2005. godine, videli bismo da Generalni inspektor MUP potvrđuje navode citiranih svedoka da progon kolovođa i učesnika oružane pobune nije izostao zbog nedostatka zakonskih uslova za takav progon, već zato “što je tada vlast bila slaba”, dakle iz političkih razloga, a da se danas “ne vodi istraga, sve dok tužilac to ne naredi”.

Drugim rečima, iako se radilo o oružanoj pobuni do progona za ovo delo nije došlo upravo zato što je pobuna uspela.

Optužnica

Predloženim dokazima potkrepilo bi se i stanovište i ocena optužnice KTs br. 2/03 od 21.avgusta 2003.godine, gde se na strani 32 navodi:

1. da su “u toj piramidi (kriminalne organizacije – prim. S.P.) na čelu stajali okr. Luković-Legija i Dušan Spasojević”;

2. da je “cela ta organizacija bila koncipirana tako da…svoju aktivnost usmeri u pravcu osvajanja vlasti”;

3. da je “u realizaciju tog plana…uključena JSO kao oružana formacija koja je dobro utrenirana i poslušna u odnosu na Lukovića-Legiju”;

4. da je “prvi test tih ambicija bila pobuna JSO koja je imala političku pozadinu kroz svoje zahteve za smenu ministra policije i drugih lica”; i

5. konačno, da su “dometi pobune…ohrabrili Spasojevića i Legiju da osnovnu ideju osvajanje vlasti forsiraju, ali sada na drugi način i drugim sredstvima”

Međutim, iako je specijalni tužilac sasvim tačno okvalifikovao postupke prvookrivljenog kao oružanu pobunu, on, ipak, iz nejasnih razloga, ovo delo okrivljenima ne stavlja na teret. Uzrok tome mogao bi jedino biti to da u trenutku podizanja optužnice, možda, po oceni specijalnog tužioca, nije bilo dovoljno dokaza za ovakvo optuženje.

Predlog za proširenje optužnice

S druge strane, budući da je dokazima izvedenim tek na glavnom pretresu, to jest iskazima svedoka RODOLJUBA MILOVIĆA, ZORANA JANJUŠEVIĆA,VLADIMIRA POPOVIĆA, ČEDOMIRA JOVANOVIĆA,ZORANA MIJATOVIĆA, GORANA PETROVIĆA, svedoka saradnika ZORANA VUKOJEVIĆA i delimičnim priznanjem samog prvookrivljenog Ulemeka, sa svom potrebnom izvesnošću su dokazane sve one činjenice koje konstituišu krivično delo oružane pobune ja sam u ime svoje stranke 13 jula o.g. u smislu člana 342, stav 1 ZKP, stavio odgovarajući predlog specijalnom tužiocu za proširenje optužnice protiv okrivljenog i na delo iz čl. 124 st.2 OKZ, a ovaj predlog su podržali u ime svojih stranaka i kolege PAUNOVIĆ i DANILOVIĆ.

Od specijalnog tužioca smo, uprkos urgencijama, dobili odgovor 1. decembra 2006. da se, i po njegovom mišljenju, citiram: radi o teškom delu koje treba da bude procesuirano, da postoje zakonski uslovi za progon, da se svi dokazi već nalaze u spisu ovog predmeta i da će se takav predmet u specijalnom tužilaštvu “oformiti”,

ali da optužnicu ipak neće proširiti iz dva razloga: prvo, jer se suđenje nalazi u završnoj fazi, i drugo, jer bi optužba za oružanu pobunu morala da obuhvati i druga lica iz ondašnje komande JSO.

Relevantnost predloženih dokaza

Naravno, postavlja se pitanje od kakvog je to značaja za ovaj postupak? (Dozvolite mi da to ukratko objasnim).

Činjenice i okolnosti vezane za pobunu od odlučujuće su važnosti za utvrđivanje namere kao konstitutivnog obeležja bića dela iz čl.122 OKZ koje se prvookrivljenom stavlja na teret u ovom postupku. Zaštitni objekt i ovog dela i onog iz čl.124 OKZ su identični – ustavno uređenje i bezbednost. Različita su samo sredstva napada, ali je inkriminisani subjektivni odnos učinioca kod oba dela identičan.

Predloženim dokazima Sud bi, dakle, proverio odbranu prvookrivljenog u onom njenom delu u kome prvookrivljeni nastoji da dokaže da nije imao nikakav motiv, pobudu za izvršenje krivičnog dela iz čl.122 OKZkoje mu se stavlja na teret.

Produženo krivično delo

Moglo bi se čak tvrditi da se ovde radi se o jednom PRODUŽENOM napadu na ustavni poredak i bezbednost. Pobuna i atentat dva su koraka ka istom cilju, dva koraka ka ostvarenju iste namere – nasilnog rušenja vlade pok. Zorana Đinđića i nasilnog uklanjanja pok. Zorana Đnđića sa mesta predsednika Vlade, kako bi se stvorilo mesto za nekog drugog. Pobuna i atentat predstavljaju jedan jedinstveni životni događaj, i jedan jedinstveni politički događaj.

Sa krivičnopravnog stanovišta kod pobune i atentata radi se o istovrsnim krivičnim delima izvršenim od istog učinioca (prvookrivljenog) u okviru jedinstvenog umišljaja, što sve zadovoljava optuženje za jedno produženo krivično delo (kako je ono definisano u čl.61, stav 1 KZ).

Važne činjenice (okolnosti dela)

Ali, bez obzira na sve to, u najmanju ruku sigurno je da sve činjenice vezane za pobunu, njene kolovođe i saveznike – bez obzira što se ovo delo prvookrivljenom u ovom trenutku ne stavlja na teret – spadaju u ono što zakonodavac naziva u članu 326, st.2. ZKP – VAŽNIM ČINJENICAMA.

Da ponovim: pobunom, pa i ako je nazivate protestom, štrajkom, akcijom, kako god hoćete, su prvookrivljeni i njegovi saučesnici protivustavnim putem stekli kontrolu nad Službom bezbednosti, čiji su pripadnici onda, “ohrabreni uspehom”, kako kaže optužnica, završili započeti posao i ubili premijera.


Pripremanje

Tom akcijom, kako je već utvrđeno u ovom postupku, izvršena je od strane prvooptuženog i njegovih saučesnika željena smena u rukovodstvu Službe, čime je uklonjena najveća prepreka za atentat, te se može uzeti da se radilo, u najmanju ruku o pripremanju dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti iz člana 320 u idealnom sticaju sa ubistvom predsednika vlade.

Sve to pominjem da istaknem tesnu krivičnopravnu vezu između pobune i atentata,

Sastanak u Upravi vojne službe bezbednosti

Predlažem da se izvede dokaz saslušanjem svedoka:

• ACE TOMIĆA, iz Beograda, ul. Kumanovska br.14 • RADETA BULATOVIĆA, iz Beograda, Zmaj Jovina 39, i • BORISLAVA MIKELIĆA, iz Beograda, Molerova 3

I čitanjem sledećih pismena:

4. intervjua Ace Tomića listu “Večernje novosti” od 3. juna 2004. godine i

5. dopisa Uprave Vojne službe bezbednosti Str.Pov. br. 1-31 od 22. juna 2003. godine Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala;

na okolnost:
provere odbrane prvookrivlljenog u pogledu činjenice da li se on sam ili sa pok. Dušanom Spasojevićem sretao tokom oružane pobune novembra 2001. sa tadašnjim načelnikom Uprave Vojne službe bezbednosti, generalom ACOM TOMIĆEM i tadašnjim savetnikom za bezbednost predsednika DSS, Vojislava Koštunice, RADETOM BULATOVIĆEM i – ako jeste – kako je do susreta došlo, o čemu se prilikom tih susreta razgovaralo, posebno da li se prvookrivljeni raspitivao o mogućnosti upotrebe “Kobri” u zaustavljanju pobune i razoružavanju pobunjene Jedinice za specijalne operacije.

6. predlažem da se izvede dokaz čitanjem izjave predloženog svedoka Ace Tomića iz članka “Tomić: Hteli da me likvidiraju” iz lista “Večernje novosti” od 2. juna 2005,

na okolnost:
da li je generalu Aci Tomiću bilo poznato da se pokojni Spasojević profesionalno bavi trgovinom drogama i da li mu je pokojni Spasojević prilikom susreta poklonio mobilni telefon sa kamerom.

O b r a z l o ž e n j e:

Na glavnom pretresu 6. septembra 2004. g. na pitanje zastupnika Paunovića, da li je na sastanku kod generala Tomića bilo govora o tome da li će se “Kobre” mešati u “protest” Crvenih beretki, okr. Ulemek odgovara: “Ne, nije” (str. 71-72).

Na pitanje istog zastupnika da li se tokom pobune sastajao sa Acom Tomićem, okr. Ulemek odgovara: “Ne” (6. septembra. 2004, str. 72).

“Na tom sastanku nije pričano ništa s obzirom da sam ga prvi put tada video – generala Tomića. Znači, uobičajene su bile priče…” (17.6.2004, str. 49).

Aca Tomić u intervjuu “Večernjim novostima” od 3. juna 2004. godine, takođe prikriva da se sastajao sa provoptuženim tokom pobune i tvrdi da su se sastanci sa Ulemekom i Spasojevićem dogodili u leto 2002.godine (“dva puta, jula i avgusta”).

Ni jedan ni drugi ne govore istinu, prema predloženom dopisu Uprave Vojne službe bezbednosti STR.POV. br. 1-31. od 22. juna. 2003. g. Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala gde se navodi da je do susreta došlo tokom pobune.

“Novembra 2001.godine, na dan kada su generali Tomić i Pavković službeno otputovali u Moskvu, a tokom pobune Crvenih beretki, kod generala Tomića su došli Mikelić i Legija. Legija je imao podatke da će doći do sukoba između JSO i “Kobri”, a pošto je mislio da su “Kobre” potčinjene Upravi bezbednosti Generalštaba, tražio je Tomićevo mišljenje u vezi sa ovim. Tomić mu je dao garanciju da se vojska neće mešati.”

Iz predloženog Izveštaja jasno bi se utvrdilo da je prvookrivljeni (s pravom ) bio zabrinut da bi Vojska u skladu sa svojim ustavnim dužnostima (član 133 tada važećeg Ustava SRJ) mogla protiv JSO intervenisati – upravo zato što je bio potpuno svestan da učestvuje u oružanoj pobuni (protestu, akciji, svejedno) kojom se ugrožava ustavni poredak.

Izvođenjem ovog dokaza ne samo da bi se utvrdilo da je još novembra 2001. godine na strani prvooptuženog postojala svest i volja za urgožavanje ustavnog poretka, već bi se proverili i iskazi svedoka ondašnjeg ministra policije DUŠANa MIHAJLOVIĆa i tadašnjeg načelnika Službe bezbednosti GORANa PETROVIĆa koji su ovde govorili o ulozi Vojske Jugoslavije, odn, delova vojne bezbednosti u ugrožavanju ustavnog poretka novembra 2001. godine od strane JSO).

Tu mislim na sledeća svedočenja:

◦ Recimo, svedok Goran Petrović (GP, 18. maja 2005. god, str.34) govori, povodom pobune,

◦ postojanju operativnih podataka, od kojih se neki odnose na presretnute razgovore…) koji ukazuju, citiram, “da je u celu tu priču umešana i Vojska Jugoslavije odnosno njene službe bezbednosti”.

◦ Ili, isti svedok, “prema podacima do kojih smo dolazili zaključili smo da u svemu tome

Jedinica ima podršku Vojske Jugoslavije odnosno pojedinaca ili pojedinih delova službi bezbednosti” (str.35).

◦ Ili, svedok Duško Mihajlović kaže: “shvatio sam da nam je neko iza leđa pripremio pobunu”. (Zapisnik o GP, 15. marta 2005. god., str.19) “…shvatili smo da ne možemo da računamo ni na podršku vojske koja je jedina imala jedinice i sredstva koje bi mogle da se suprotstave JSO-u”, a takođe iz javnih istupanja videli smo da mnogi drugi pružaju jasnu političku podršku pobuni Jedinice”. (Dušan Mihajlović, GP, 15. marta 2005. god., str. 21).

U skladu sa ovakvom interpretacijom sastanka generala TOMIĆA sa okrivljenim tokom pobune, bila bi i čiinjenica, da general TOMIĆ, u svom intervjuu, nasuprot službenog Izveštaja Komisije Vlade Srbije od 13. avgusta 2003. godine DT 72 Broj 00-002/2003/86, takav susret i takvu sadržinu razgovora sa prvookrivljenim – naravno poriče.

Eventualna tajnost

Smatram da je predloženi izveštaj, s obzirom da je više puta objavljen u medijima, izgubio svoj poverljivi karakter i da pripada javnom domenu, a ukoliko sud ne deli ovo mišljenje predlažemo da se od nadležnog organa prethodno pribavi odluka o skidanju oznake poverljivosti sa ovog dokumenta.

Nezakoniti razgovor

Predlažemo da se sasluša kao svedok

• General MIROSLAV MILOŠEVIĆ, biv. Načelnik Javne bezbednosti

na okolnost:
predaje prvooptuženog, a posebno kuda je nakon lišenja slobode odveden, po čijem naređenju, da li je prvookrivljeni pre dolaska u Centralni zatvor bez dozvole predsednika ovog Veća obavio bilo kakve razgovore sa drugim licima, posebno sa Ministrom policije DRAGANOM JOČIĆEM i direktorom BIA, RADETOM BULATOVIĆEM, pod kojim okolnostima i sa kojom svrhom.

Predlažemo da se izvede pismeni dokaz čitanjem:

7. transkripta izjave Gorana Radosavljevića date u radio emisiji “Kažiprst” Radija B92 od 18. maja 2005. godine, objavljen na B92.net

8. transkripta izjave Gorana Radosavljevića date za tv emisiju “Insajder” pod nazivom “Rukopisi ne gore, IV deo”, emitovane 27. decembra 2004. na TV B92, objavljen na B92.net

9. izjave Gorana Radosavljevića “Večernjim novostima” od 19. maja 2005. godine,

na okolnost:
da je generalu Radosavljeviću ministar policije DRAGAN JOČIĆ naredio da prvookrivljenog vodi u MUP Srbije i da ga tamo zadrži dok on ne dođe sa Zlatibora, da je svedok tako i postupio, te da je tamo prvookrivljeni prvo sedeo u kancelariji Miloševića i razgovarao sa njim, dok nisu stigli ministar JOČIĆ i direktor BIA, RADE BULATOVIĆ,

i posebno na okolnost:
da li je njemu okrivljeni 2. maja 2004. godine bio lično poznat i da li ga je prilikom susreta tj predaje pozitivno identifikovao kao lice sa poternice, tj. PrvooptuženogMilorada Ulemeka.

Predlažemo da se sasluša svedok:

• Ministar policije DRAGAN JOČIĆ, koga pozvati preko Vlade Srbije

na okolnost:
da li je po njegovom naređenju prvookrivljeni nakon lišenja slobode 2. maja 2004. godine, između 20,00 i 21,00h sproveden u MUP Srbije, u kancelariju načelnika RJB Miloševića, da li je njegova prvobitna naredba RADOSAVLJEVIĆU glasila da prvookrivljenog “sprovede pravosudnim organima”, i ako jeste zašto je tu prvu naredbu izmenio, da li je u kancelariji načelnika RJB, MIROSLAVA MILOŠEVIĆA, razgovarao sa prvookrivljenim, i ako jeste, da li je još neko prisustvovao tom razgovoru,

da li je prethodno naredio generalu Goranu Radosavljeviću i načelniku Miroslavu Miloševiću da napuste prostoriju, šta je bila svrha ovog razgovora, da li je bio svestan da je ovakav razgovor bio suprotan odredbi iz čl.150 st.4 ZKP, zašto je prikrivao ovaj susret od javnosti,da li je tom prilikom uticao na prvookrivljenog u pogledu toga kakav će iskaz dati na pretresu.


Prikrivanje

Predlažem da se izvede dokaz čitanjem:

10. izjave ministra Dragana Jočića objavljene pod nazivom “Izborna kampanja ili prikriveni pomagači” objavljena u listu “Danas” 1. juna 2004. god., str.3,

na okolnost:
da je ministar policije Dragan Jočić netačno obaveštavao javnost da je navodno “precizno ispoštovana zakonska procedura”, kao i da je prikrivao značaj razgovora koji je u noći između 2. i 3.maja 2004. godine vodio s prvooptuženim protivno čl.150 st. 4 ZKP (“Potpuno je beznačajno gde je bio, s kim je pričao”);


“Objašnjenja”

Predlažemo da se izvede pismeni dokaz čitanjem:

11. izjave načelnika RJB Miroslava Miloševića “Od Jočića i Bulatovića tražio bezbednost” iz lista “Danas” od 21-22. maj 2005. godine;

12. izjave ministra Dragan Jočića objavljene kao vest pod nazivom “Razgovor sa vrlo opasnim čovekom” na B92.net od 15. juna 2005. godine;

13. izjave ministra DRAGANA JOČIĆA objavljene u članku po naslovom “Za šest meseci policija privela 100.000 ljudi” u listu “Danas” od 18-19 juna 2005. godine, str. 3;

14. transkripta intervjua sa ministrom pravde Zoranom Stojkovićem u radio emisiji “Kažiprst” Radija B92 od 30. juna 2005. godine, objavljenog na B92.net,

na okolnost:
da su, sam ministar policije DRAGAN JOČIĆ, ali i drugi članovi Demokratske stranke Srbije, kao i načelnik RJB MIROSLAV MILOŠEVIĆ i ministar pravde ZORAN STOJKOVIĆ, bezuspešno pokušavali u javnosti da objasne svrhu susreta i razgovora prvooptuženog sa ministrom Jočićem i direktorom BIA Bulatovićem, tako što su tvrdili, recimo:

◦ da je prvookrivljeni odveden u MUP, “jer Centralni zatvor ne prima tokom noći” (Jočić);

◦ da je prvookrivljeni doveden u MUP, jer je “ta zgrada najbezbednije mesto” (Milošević),

◦ da je ministar Jočić doputovao sa Zlatibora došlo “radi Ulemekovog bržeg prebacivanja u Centralni zatvor” (Jočić);

◦ da je do susreta došlo “jer se radilo o čoveku koji nije običan čovek” (Jočić);

◦ da je prvookrivljeni doveden u zgradu MUP da bi tamo Dragan Jočić i Rade Bulatović sa prvookrivljenim “razgovarali o njegovoj bezbednosti i bezbednosti njegove porodice”(Jočić. Milošević),

◦ sve do objašnjenja da je prvookrivljeni morao čekati u MUP zato što je potrebna “procedura da prikupite validna dokumenta”, da mu se utvrdi identitet, “da se prikupe podaci” (Zoran Stojković).

Službena beleška

15. da se izvede dokaz čitanjem faksimila službene beleške ministra Jočića 01 br. 2875-04 datirane sa 3. majem 2004. godine objavljenog u listu “Vreme” od 6.aprila 2006. godine;

• da se izvede dokaz čitanjem originala Službene beleške ministra Jočića 01 broj 2875-04 datirane sa 3. majem 2004. godine, koje bi Sud službenim putem pribavio od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije

• da se izvrši veštačenje originala iste službene beleške u cilju eventualnog utvrđivanja činjenice kada je ova beleška pisana,

na okolnost:
da je ministar Jočić nastojao da prikrije sastanak sa prvookrivljenim u noći između 2. i 3. maja 2004. godine, kao i okolnosti toga sastanka.

16. Predlažem da se izvede dokaz čitanjem transkripta izjave Vladimira Božovića, pomoćnika ministra, generalnog inspektora MUP date u emisiji “Poligraf” televizije B92, 7. aprila 2006. godine;

na okolnost:
da je ministar Jočić sa kojim je boravio na Zlatiboru 2. maja 2004. godine od generalnog inspektora MUP prikrivao da helikopterom leti za Beograd da bi se sastao sa prvookrivljenim,

da je u samom vrhu MUP bilo odlučeno da on ne bude obavešten,.

i da je predloženi svedok na prvom narednom sastanku kolegijuma to ministru oštro zamerio, da je oko toga preduzeo istragu

i da je potom, tek tri meseca kasnije dobio Službenu belešku, čije smo čitanje predložili.

17. Predlažem da se izvede dokaz čitanjem:

transkripta izjave Dragana Šutanovca, člana Odbora za bezbednost Skupštine Srbije data u emisiji “Insajder” televizije B92 31. marta 2006. godine,

na okolnost:
da je na Odboru za bezbednost, znatno nakon datuma Službene beleške, postavljeno pitanje svrhe ovog sastanka, te da je ministar Jočić tom prilikom objasnio “da su oni (ministar Jočić i prvookrivljeni) u intimnom razgovoru proveli par sati” i da članovi Odbora za bezbednost “nisu dobili nikakvu informaciju da je bilo šta službeno zabeleženo”.


“Istina”

Predlažem da se izvede dokaz čitanjem

18. izjave Vojislava Koštunice objavljene pod nazivom “Nije bilo pregovora sa Legijom” objavljene na B92.net od 04. maja 2004. godine,

19. izjave funkcionera DSS Dejana Mihajlova iz “Glasa javnosti” od 11. 05. 2004. godine

na okolnost:
da su i predsednik Koštunica i Dejan Mihajlov, nakon razgovora Dragana Jočića i Radeta Bulatovića sa prvookrivljenim, a pre nego što je prvookrivljeni saslušan, i naravno pre nego što je sudu data prilika da oceni njegov budući iskaz, izašli u javnost sa izjavama da će se tim iskazom otkriti puna istina,

Odnos prema prvookrivljenom

20. izjava ministra policije Dragana Jočića za “Balkan” od 21.septembra 2003. godine pod naslovom “Kako bi izdržali sudar sa Legijom, najtraženijim licem sa poternice”

na okolnost:
da je Dragan Jočić tada, u svojstvu savetnika za bezbednost predsednika Koštunice i ministra policije tzv. vlade u senci, odgovorio: “Nemojte to da me pitate”.

O b r a z l o ž e nj e:

Želim posebno da obrazložim na osnovu čega predlažem da se svedok JOČIĆ sasluša na okolnost da li je prlikom susreta sa prvookrivljenim u noći između 2. i 3. maja 2004. godine nastojao da utiče na njegov budući iskaz.

U predloženim pismenim dokazima sadržane su brojne indicije koje opravdavaju zaključak da se to moglo dogoditi i da se verovatno i dogodilo. Na primer,

naređenje da se prvookrivljeni vodi u kancelariju načelnika RJB i tamo drži do dolaska JOČIĆA sa Zlatibora, protivno odredbama članova 566-569 ZKP, prema kojima je prvookrivljeni morao odmah biti priveden mesno nadležnom organu unutrašnjih poslova (mesno nadležnom po sedištu Suda), a to je SUP Beograd, u ul. 29. Novembra, koji je i izdao poternicu, da mu se tamo uruči rešenje o pritvoru, povuče poternica i optuženi odmah sprovede u Istražni zatvor Okružnog suda tj. u CZ;

◦ prvookrivljeni je generalu RADOSAVLJEVIĆU, kom se predao, lično poznat i nikakav drugi postupak utvrđivanja identiteta nije bio potreban;

◦ naređenje koje JOČIĆ izdaje RADOSAVLJEVIĆU i MILOŠEVIĆU da napuste prostoriju, kako bi on i BULATOVIĆ obavili nasamo razgovor sa prvookrivljenim;

◦ činjenica da se razgovor odvija nezakonito, tj protivno odredbi čl. 150, st. 4 ZKP;

◦ činjenica da je ovaj razgovor prikrivan od javnosti (“nije bilo pregovora, nije bilo razgovora”,“zakonska procedura je bila precizno ispoštovana”),sve dok ga nije obelodanio general Radosavljević;

◦ činjenica da je nakon toga ministar JOČIĆ, uz pomoć drugih ljudi iz njegove stranke nastojao da u javnosti ili omalovaži značaj ovog razgovora (“nije važno ko je razgovarao…”);

◦ činjenica da je ministar JOČIĆ netačnim i protivrečnim tvrdnjama pokušavao da objasni ovaj razgovor.

• Predložena službena beleška objavljena je, pod neobičnim okolnostima, tek na veliki pritisak javnosti, pretnje sudom i naloga poverenika za informacije od javnog značaja.

Konačno, zašto bi uopšte ministar Jočić sastavljao ovu službenu belešku 3. maja 2004. godine, kada je sam, prema listu “Danas”, 1. juna 2004. godine izneo svoje mišljenje da je, citiram: “Potpuno beznačajno s kim je (prvookrivljeni) bio, s kim je pričao”.

Zašto bi ministar Jočić uopšte sastavljao službenu belešku o nečemu što je “potpuno beznačajno”,o “potpuno beznačajnim stvarima” se ne prave beleške. Jasno je da je ono što je bilo “potpuno beznačajno” 2004 godine, i što kao takvo nije zasluživalo službenu belešku, postalo značajno tek u maju 2005. godine, kada je čak postalo toliko značajno da je postalo državna tajna ! Sve ovo stvara ozbiljnu sumnju da je tekst te službene beleške stvarno pisan 3. maja 2004.godine kako je beleška datirana.

◦ činjenica da je nakon ovog tajnog i nezakonitog noćnog razgovora, zbog koga je JOČIĆ doputuvao sa Zlatibora, sa dva visoka funkcionera DSS i izvršne vlasti, ministrom policije i direktorom BIA, prvookrivljeni započeo svoju odbranu, datu usred predsedničke kampanje, lažnim samooptuživanjem za šverc 600 kg heroina, krivično delo kažnjivo maksimalnom zatvorskom kaznom po članu 245, st. 2 KZ RS (priznanje, odn. samooptuživanje koje inače nije ničim motivisano, i koje je za njegovu odbranu irelevantno);

◦ činjenica da je budući iskaz prvookrivljenog (koji i Dejan Mihajlov i Vojislav Koštunica, obojica pravnici, nazivaju “svedočenjem”, a prvookrivljenog “svedokom”) od strane ministra JOČIĆA i drugih pripadnika DSS danima najavljivan kao “konačno otkrivanje istine”, iz čega bi se moralo zaključiti da je (a) sadržina tog budučegiskaza ministru JOČIĆU bila unapred poznata, i (b) da iskaz neće biti odbrana nego “svedočenje” o nečijoj tuđoj krivici (za navodni šverc heroina);

◦ činjenica da je ova lažna tvrdnja prvookrivljenog neumorno ponavljana tokom predsedničke kampanje njihovog kandidata Mašrićanina, kao dokaz da je DS “narkodilerska stranka”;


Relevantnost

Kakva bi bila relevantnost event. činjenice da je ministar Jočić uticao na iskaz prvooptuženog?

Prvo, ova bi činjenica bila relevantna za ocenu iskaza samog prvooptuženog.

Drugo, i mnogo značajnije ona bi bila –u sklopu svih ostalih predloga koje ćemo staviti i koji se svi moraju posmatrati u svojoj celini i uzajamnoj povezanosti za proveru odbrane prvooptuženog u onom delu u kome poriče postojanje političkog motiva za izvršenje dela.

Naime, u svojoj odbrani on se predstavlja kao lični i politički prijatelj pok. premijera, dok se može dokazati, što se ovde i čini, da je stvarnost bila i jeste upravo suprotna.

Daljim dokaznim predlozima pokazaćemo da se ta bliskost ogledala:

1. u podršci pobuni;

2. u bliskosti javno iznošenih političkih stavova, posebno u odnosu na kažnjavanje ratnih zločina;

3. u uzajamnoj koordiniranoj političkoj podršci optuženog DSS i obratno;

4. u nastojanjima DSS, da sa pozicija izvršne vlasti, utiče na ovaj postupak u korist prvooptuženog.

Politička bliskost prvooptuženog sa DSS

Pobuna

Predlažem da se izvede dokaz čitanjem

21. izjave Vojislava Koštunice iz vesti pod nazivom “Koštunica: Nemam nikakav uticaj na JSO” sa B92.net od 15. novembra 2001.godine,

na okolnost:
da je tokom pobune novembra 2001. godine Vojislav Koštunica dao javnu izjavu da pobunjenici “ni na koji način nisu ugrozili bezbednost zemlje” i uporedio oružanu pobunu sa štrajkom lekara.

22. da se izvede dokaz čitanjem izjave Vojislava Koštunice iz intervjua pod nazivom “Ko je Spasojevića pustio iz zatvora” iz lista “Vreme” od 5. jula 2003.godine

na okolnost:
da je Vojislav Koštunica u intervjuu datom listu “Vreme”od 5.juna 2003. godine pokušavao da opravda susret prvookrivljenog i Dušana Spasojevića sa načelnikom

Uprave bezbednosti Acom Tomićem i Koštuničinim savetnikom za bezbednost Radetom Bulatovićem, tvrdnjama da je “Rade Bulatović nenamerno bio učesnik toga razgovora”, a da “načelnik Uprave bezbednosti ne može da bira s kim može da razgovara a s kim ne”.

23. Da se izvede dokaz čitanjem teksta pisma Vojislava Koštunice objavljenog pod naslovom “Koštuničino pismo” u listu “Danas” od 7. juna 2004.godine;

na okolnost:
da je general Aca Tomić 4. juna 2003. godine u vreme kada je bio u istražnom zatvoru Okružnog suda u Beogradu, kada se protiv njega vodila istraga za krivično delo udruživanja radi neprijateljske delatnosti iz člana 136 st. 2 OKZ primio pismo Vojislava Koštunice u kome bi mu se na slabo prikriven način savetovalo “da ćuti i da izdrži”.

24. Da se izvede dokaz čitanjem autorskog članka Radeta Bulatovića pod nazivom “Pobeda patriotizma” iz lista “NIN” od 28. marta 2002.godine,

na okolnost:
da je Rade Bulatović kao savetnik za bezbednost Vojislava Koštunice, u časopisu “NIN” br. 2674 od 28. marta 2002. godine promene u vođstvu Službe bezbednosti, ostvarene oružanom pobunom, pozdravio kao pobedu patriotizma.

Bliskost stavova

Predlažem da se izvede dokaz čitanjem

25. članka “Mladi DS, GSS, DC i SDU prekinuli promociju knjige Zoran Đinđić u mreži mafije”, objavljenog u listu “Danas”, 5-6. juni 2004,

na okolnost:
pokušaja DSS da dokaže svoju tezu da je premijer Đinđić navodno bio “u mrežama mafije”. Napisana je čak i knjiga s takvim naslovom koju je recenzirao i promovisao istaknuti član DSS, poslanik, pok. akademik Nikola Milošević.

26. Transkripta video zapisa izjave Vojislava Koštunice objavljenog na sajtu Televizije B92 pod naslovom “Prvi put javno: novinari o novinarima”

na okolnost:
optužbi Vojislava Koštunice protiv pok. Premijera za njegove navodne “zanimljive i neobične veze” i učestvovanje u švercu.

27. Izjave predsednika DSS, Vojislava Koštunice iz članka “Ishitreno i ponižavajuće” objavljenog u listu “Glas” od 29. juna 2001. godine,

na okolnost:
da je prema predsedniku DSS izvršenje međunarodne obaveze SRJ izručenjem Slobodana Miloševića pok. premijer navodno zadao “udarac vladavini prava” i “ozbiljno ugrozio ustavni poredak”.

Uzajamna podrška

28. Intervju Vojislava Koštunice “Vremenu”, br. 648 od 5. jula 2003. godine,

na okolnost:
da je Vojislav Koštunica za atentat na pok. Premijera optužio njegovu sopstvenu vladu. U svojim javnim izjavama predsednik DSS, ponavlja optužbe ovde saslušanog svedoka MIHAJLOVA (da Živković i Tadić “znaju dobro” ko je ubio pok. premijera) i doslovno kaže:

“ukoliko su u ubistvo Zorana Đinđića umešani ljudi iz “crvenih beretki”, onda je za to odgovorna vlada budući da se radi o njenim činovnicima.” (po komandnoj odgovornosti sam Zoran Đinđić je odgovoran za svoju smrt!)

29. “Otvoreno pismo bivšeg komandanta Crvenih beretki”, “Blic”, 28. januar 2003. god.

na okolnost:
da u svome obraćanju javnosti, nepuna dva meseca pre atentata, o vladi pok. premijera i samom pok. Premijeru Đinđiću, prvookrivljeni ovako govori:

◦ “Odbrojavaju nam poslednje dane, igrajući se našim sudbinama, kao uostalom vascelog naroda”;

◦ “ne žele da poštuju bivše (njega- prim. S.P.) pa ni sadašnje komandante”;

◦ “ne daju mi da budem ono što jesam, “ali zato hoće da budem ono što nisam, da sam radio – ono što nisam radio” “ljagaju iskrene patriote” (njega – prim. S.P.);

◦ “narod i ma ko drugi više im nije potreban”;

◦ “krčme poslednje kredite narodne volje”;

◦ “gaze poslednja uporišta nacionalnog ponosa i dostojanstva”;

◦ “ništa im nije sveto i ni do čega što je srpsko nije im stalo”;

◦ “obezvređuju i omalovažavaju sopstvenu državu” “lažu nas”;

“rade ono što ne treba da rade”;

◦ i onda direktno “niko vam to neće oprostiti”.

30. “Jočić: Legijina analiza rada Vlade”, “BLIC”, 29. januara 2003. godine

na okolnost:
da je funkcioner DSS, DRAGAN JOČIĆ, ministar vlade u senci DSS, stavove iz ovog pisma prvookrivljenog, koje su već tada mnogi, s pravom, videli kao neskrivenu pretnju vladi i samom pok. premijeru, podržao rečima: “da u pismu Milorada Lukovića Legije… ne vidi… poziv na bunt, na oružje”;

da je “pismo Legije ozbiljno”;

da je “to politička analiza rada Vlade i svega onoga što je bilo od 5.oktobra do danas”;

da je “takvo pismo (je) mogao da napiše bilo koji građanin Srbije”;

da “pismo kritikuje ovaj politički trenutak kakav on jeste”;

da (je) ono “jeste pretnja za nekog ko loše radi i vodi Vladu (tj. pok. Zorana Đinđića”), ali “ne od Legije već od naroda”.

31. Transkripta izjave potpredsednika DSS, DRAGANA MARŠIĆANINA date Radiu B92 objavljene na sajtu tog radija 16. marta 2003. godine pod naslovom “DSS neće podržati ni mandatara ni Savet ministara”,

na okolnost:
da DSS za krizu nastalu atentatom na predsednika Vlade smatra odgovornom samu Vladu.

32. Članka “Vreme za okupljanje”, koji donosi izjavu Vojislava Koštunice na konferenciji za štampu DSS, objavljenog u “Večernjim novostima”, 17.marta 2003. godine,

na okolnost:
da su DSS i njen predsednik Vojislav Koštumica, 3 dana nakon atentata na pok. premijera pokušali da postojeću vladu, koja još uvek uživa poverenje u Skupštini, zamene formiranjem nove vlade u koju bi ušli predstavnici DSS, ali i predstavnici Radikalne stranke i SPS, (jer je, po rečima Vojislava Koštunice, “I njih narod birao”).

Pritisak na sud

33. Članka “Jočić: policija mora ponovo da istraži ubistvo Đinđića”, vest agencije Beta od 10. aprila 2004. godine, objavljene na sajtu radia B92,

na okolnost:
da ministar policije, član DSS, 15 dana pre predaje prvookrivljenog traži da policija ponovo istraži ubistvo Đinđića, jer je to, po njermu, “jedina prava stvar da se dođe do potpune istine” i žali se da u tome “nema dovoljne saradnje tužilaštva”.

34. Izjave načelnika RJB, Miroslava Miloševića, prenete u listu “Danas” od 14. juna 2004. godine pod naslovom “Pritisak na sud”,

na okolnost:
da je Udruženje tužilaca ocenilo kao “nastavak kršenja zakona od strane izvršne vlasti” izjavu načelnika RJB, Miroslava Miloševića, prema kojoj se “suđenje za ubistvo premijera Đinđića pretvara u lakrdiju”,

da “MUP treba da se bavi razrešavanjem ubistva premijera Đinđića”,

i da “postoji mnogo propusta u vezi sa tim, ali I novih saznanja kojih nema u optužnici i drugim zvaničnim spisima”.

Predlažem da se sasluša kao svedok:

• MIROSLAV MILOŠEVIĆ, načelnik RJB, koga pozvati preko MUP Srbije, Kneza Miloša br. 101, Beograd,

na okolnost:
njegovih saznanja o činjenicama vezanim za atentat na pok. premijera “kojih nema u optužnici, a ni u drugim zvaničnim spisima”.

Predlažem da se izvede dokaz čitanjem:

35. Izjave funkcionera DSS, GRADIMIRA NALIĆA, iz članka “Za Zorana metak, za Voju – robija” objavljenog u listu “večernje novosti” od 20. aprila 2004. godine,

na okolnost:
da funkcioner DSS, GRADIMIR NALIĆ iznosi tvrdnju da je “zvanična verzija optužnice …isprobavana šest meseci pre atentata”,

da je očigledno reč o klasičnom slučaju pripremanja ubistva, svedoka i krivaca” od istih lica,

da je onaj ko veruje u zvaničnu verziju “sve dalje od istine o ubistvu Zorana Đinđića”.

36. Izjave DEJANA MIHAJLOVA, funkcionera DSS, objavljene u članku “Dejan Mihajlov: Legijina predaja uspeh Vlade”, u listu “Danas” od 11. maja 2004. godine,

na okolnost:
njegove tvrdnje da su tokom istrage u ovom predmetu “dva optužena ubijena, a neki materijalni dokazi uništeni”, da je važno čuti “svedočenje” (!?) prvookrivljenog “tako da javnost sazna punu istinu” I da se iz reakcija funkcionera bivše vlasti “može zaključiti da nekima izgleda savest nije čista”;

37. izjave predsednika DSS, Vojislava Koštunice, objavljene na sajtu vesti Radija B92 4.maja 2004. godine, pod naslovom “Koštunica: nije bilo pregovora sa Legijom”,

na okolnost:
njegove tvrdnje da je “predajom Milorada Lukovića (tj. prvookrivljenog – S.P.) obezbeđeno “da bude što više svedoka (!?) i materijalnih dokaza” i “da materijalni dokazi ne budu uništavani”.

38. Izjave ALEKSANDRA TIJANIĆA, bivšeg savetnika Vojislava Koštunice, objavljene u Transkriptu video zapisa emisije “Utisak nedelje” od 5. juna 2005. godine,

na okolnost:
njegovih navodnih saznanja o tome “ko je platio 50.000 jedinici koja je ubila Kuma i Šiptara”, budućida on tvrdi da “se to zna”,

Predlažem saslušanje:

• svedoka ALEKSANDRA TIJANIĆA koga pozvati preko RTS, Takovska 10, Beograd,

na okolnost:
ko je navodno platio 50.000 jedinici koja je ubila pok. D. Spasojevića i M. Lukovića.

Predlažem da se izvede dokaz čitanjem

39. Izvoda iz Izveštaja Evropske komisije o napretku Srbije i Crne Gore u 2005. godini koje je objavio list “Danas” od 14. novembra 2005. godine,

na okolnost:
da Evropska komisija utvrđuje u svom Izveštaju da su u 2005. godini primećeni “očigledni pokušaji pojedinih članova Vlade da se mešaju u rad sudstva”

O b r a z l o ž e n j e:

Svi napred navedeni dokazi, kao i oni koji slede, imaju jedinstvenu svrhu utvrđivanja činjenica važnih za proveru odbrane prvooptuženog u onom delu u kome se ona odnosi na postojanje motiva i pobuda i inkriminisane namere za izvršenje dela iz člana 124 OKZ.

Da bih obrazložio date dokazne predloge moram ukratko da podsetim na suštinu te odbrane.

ODBRANA PRVOOKRIVLJENOG

Kroz celu svoju odbranu okr. Ulemek, u nastojanju da ospori postojanje bilo kakvog, a posebno političkog, motiva za atentat na pok. premijera, uporno i dosledno nastoji da predstavi (a) svoju lojalnost pok. premijeru, i (b) naklonost pok. premijera prema njemu.

Prema njegovoj odbrani ovakav idiličan odnos trajao je od prvog susreta 4. oktobra (2000) do 12. marta 2003. godine.

Tako, na primer, na glavnom pretresu 7. septembra 2004. godine (str.2-3) odbrana (branilac Milivojević) započinje ispitivanje prvookrivljenog ovom temom, citiram:

Adv.Milivojević: “Nakon što mu je prestala funkcija komandanta Jedinice za specijalne operacije da li je (prvookrivljeni) imao kontakte sa pokojnim premijerom Đinđićem…?”

Okr. Milorad Ulemek: “Ja sam već u svojoj odbrani izneo jedan niz susreta koje sam imao sa pokojnim premijerom…(to je bilo više u smislu) neke molbe, ili, kako da kažem, jednog našeg savetovanja šta uraditi u određenim situacijama. Ja ovde namerno nisam hteo da iznosim nekoliko susreta između mene i premijera gde nije bio niko sa strane… da ne bi ispalo da ja pričam samo svoju priču… Svi ostali susreti… odvijali su se javno ili polujavno, gde se uglavnom govorilo o toj nekoj problematici gde (je) mene Premijer zvao da me pita za neko moje mišljenje ili eventualno da me uključi u ta neka određena dešavanja, jer je verovatno mislio da bi ja mogao da pomognem da li savetodavno da li više svojim prisustvom.

Na identičan način branioci okr.Ulemeka i završavaju svoje ispitivanje prvookrivljenog, citiram sa str.19. i 20. transkripta od istog dana:

Adv. Momčilo Bulatović: “Da li ste bili u lošim odnosima sa predsednikom Vlade pok.dr. ZoranomĐinđićem?”

Okr. Ulemek: “Ne. Baš suprotno.”

Adv. Momčilo Bulatović: “Hvala, nemam pitanja više.”

Ovo je sama srž odbrane prvookrivljenog.

DOPUNSKA ODBRANA

Smenjivanje

Naravno, ovakvu odbranu dovode u pitanje dva nesporna događaja,

prvo, da je okr. Ulemek, posle ona dva incidenta koja je izazvao u Kuli i “Stupici”, praktično najuren iz Službe,

i drugo, daleko, daleko, ozbiljnije, da je novembra 2001. godine organizovao oružanu pobunu protiv vlade Zorana Đinđića.

Zato prvookrivljeni dopunjava svoju odbranu tvrdnjom da je nakon što je smenjen sa dužnosti kom. JSO navodno nagrađen sumom od 30.000 dolara od strane čoveka iz najbližeg okruženja premijera.

Pobuna

Što se tiče pobune uperene protiv vlade, prvookrivljeni se brani da je pok. premijer, ustvari, u toj pobuni stao na stranu JSO i okrivljenog Ulemeka! (Iako je se u njoj zahtevala smena člana te vlade).

Tako, prvookrivljeni objašnjava da je JSO stavljena pod ingerenciju vlade, ne zato što vlada i pok. Premijer nemaju više nikakvog poverenja u tu Jedinicu, nego zato što je premijer, citiram odbranu okr. Ulemeka (Transkript od 7. septembra 2004. god., str. 13- 14):

Hteo da zaštiti Jedinicu zato što…je on (i posle I uprkos pobune) imao određenu simpatiju prema toj Jedinici, jer je zapravo video i verovatno se informisao koliko ta Jedinica vredi, kakvu snagu ona ima..i on je na neki način hteo tu Jedinicu da zaštiti od svih tih nekih manipulacija…”

I dok je, dakle, prema okr. Ulemeku, premijer, iz simpatija prema JSO stavio tu Jedinicu pod svoju zaštitu, on je istovremeno, opet citiram:

“…bio strašno ljut i besan zbog toga što Ministarstvo (unutrašnjih poslova)… ne može da napravi jedan odnos sa tom Jedinicom” .

* * *

Suprotno onome o čemu govori prvookrivljeni u svojoj odbrani predloženim dokazima bi se dokazala politička bliskost prvookrivljenog sa najžešćim političkim protivnicima premijera i njegove vlade, Demokratskom strankom Srbije.

Izvođenjem predloženih dokaza bi se pokazalo postojanje ove političke bliskosti između prvookrivljenog i DSS tokom jednog dužeg perioda, a bar od oružane pobune, a koja se manifestovala

(a) u bliskosti političkih stavova i ciljeva,

(b) u objektivno usklađenom političkom delovanju u raznim prilikama,

(c) sve do nedavnih sistematskih pokušaja pripadnika te stranke da sa pozicija izvršne vlasti vrše nezakoniti i protivustavni piritisak na nezavisnost ovog Suda u korist prvookrivljenog.

Bliskost stavova

Iz predloženih dokaza o izjavama najviših funkcionera DSS pokazala bi se, suprotno od onoga što tvrdi prvookrivljeni, pre svega, velika i potpuna bliskost političkih stavova prvookrivljenog i funkcionera te stranke, koji su u tom trenutku najljući politički protivnici premijera i njegove vlade.

Pomenimo samo neke od tih političkih stavova, recimo one:

◦ o izručenju Slobodana Miloševića;

◦ o Zakonu o saradnji sa Haškim tribunalom;

◦ o smeni Mihajlovića;

◦ o smeni Petrovića i Mijatovića;

◦ o Haškom tribunalu i “izdajničkoj politici” vlade Z.Đ. (pri čemu se uočava i identičan, lako prepoznatiljiv vokabular i retorika, kao “prinošenje žrtava Hagu”, “izdaja”, “ponos i dostojanstvo” itd.)

Sve se ovo možda najjasnije pokazuje, recimo, u otvorenom pismu prvookrivljenog I javnim izrazima podrške njegovim stavovima od strane Dragana Jočića

Usklađeno delovanje, svest prvookrivljenog o zajedničkom delovanju

Osim identičnosti političkih stavova i zajedničkog političkog cilja da se sruši “izdajnička Vlada” Zorana Đinđića, očigledno je da postoji i usklađeno delovanje i jasna svest prvookrivljenog o tom zajedničkom i koordinisanom delovanju.

Pogledajmo:

prvookrivljeni organizuje pobunu postavljajući iste one zahteve koje na političkoj sceni postavlja DSS (ostavka ministra policije, smenjivanje rukovodilaca Službe bezbednosti, donošenje Zakona o saradnji sa Haškim tribunalom, obustavljanje izručenja);

I, naravno, Vojislav Koštunica predsednik DSS I tadašnji komandant Vojske (član 135 Ustava SRJ) otvoreno podržava pobunu;

prvookrivljeni i pok. Dušan Spasojević sreću se sa funkcionerom DSS Radetom Bulatovićem i načelnikom Uprave bezbednosti Acom Tomićem i dobijaju garancije da Vojska neće, u ovom slučaju, braniti ustavni poredak, (uprkos odredbi člana 133, stav 1. tada važećegUstava SRJ).

Funkcioner DSS Rade Bulatović javno pozdravlja uspeh pobune člankom “Pobeda patriotizma”.

Prvookrivljeni objavljuje svoj politički manifest, Otvoreno pismo, u kome napada vladu pok. Zorana Đinđića, pre svega zbog saradnje sa Haškim tribunalom (koja bi i po predsedniku DSS, Vojislavu Koštunici trebalo da bude “deveta rupa na svirali”), jer time navodno “gaze nacionalni ponos i dostojanstvo” (što je takođe čest ondašnji argument predsednika DSS, Vojislava Koštunice), jer navodno ta vlada “ljaga iskrene patriote”, i preti vladi da im to “niko neće oprostiti” (kao što to pok. Đinđiću, prvookrivljeni i “nije oprostio”).

A onda funkcioner DSS javno podržava ovaj politički manifest, ove stavove, proglašava pismoprvookrivljenog “glasom naroda” i njegove pretnje,za pretnje koje vladi upućuje, kroz usta prvookrivljenog,sam narod, u ime koga sad govori i funkcioner DSS,DRAGAN JOĆIĆ;

12. marta 2003. dolazi do ostvarenja pretnje, do atentata.

Odmah posle atentata DSS koristi priliku stvorenu atentatom od strane prvooptuženog i njegovih saučesnika, da izađe u javnost sa zahtevom da, kako je tada rečeno DSS “preuzme odgovornost” formiranjem nekakve koncentracione vlade u kojoj bi učestvovale “sve parlamentarne stranke” i čiji bi mandatar svakako bio predsednik DSS.

Pritisci na sud

Neobična bliskost prvookrivljenog sa glavnim političkim protivnicima pok. premijera bila bi dokazana I onim predlozima koji se odnose na očigledna nastojanja Demokratske stranke Srbije da utiče na ovaj postupak u korist prvookrivljenog sa pozicija izvršne vlasti koju je osvojila nakon atentata.

(Pođimo redom.) Ovo su činjenice koje bi se utvrdile predloženim dokazima:

• Oko 21 čas, 2. maja 2004. godine predaje se prvookrivljeni;

• istog trenutka funkcioner DSS, DRAGAN JOČIĆ, tada već ministar policije, putuje sa

Zlatibora da bi obavio nezakonit i tajni razgovor sa prvookrivljenim u kancelariji načelnika RJB uMUP, kome prisustvuje i drugi funkcioner DSS,načelnik BIA, RADE BULATOVIĆ;

• nakon tog razgovora, kako bi se videlo iz predloženih dokaza, pljušte izjave iz DSS, pune neobjašnjivog poverenja u iskrenost prvookrivljenog, koji nema ni zakonsku dužnost da govori istinu, niti to okrivljeni po pravilu inače čine, da će konačno “gospodin Legija” otkriti PRAVU istinu o atentatu, za razliku od one koju prezentuje pravosnažna, dakle, od suda potvrđena, optužnica;

• prvookrivljeni odmah uzvraća iskazivanjem poverenja DSS: izjavljuje na glavnom pretresu da se predao nakon 14 meseci jer za razliku od bivše (koju je formirao Zoran Đinđić), ima puno poverenje u novu Vladu;

• 13. juna 2004. prvookrivljeni započinje svoju odbranu lažnim, za odbranu irelevantnim i ničim motivisanim samooptuživanjem za teško krivično delo, pričom o švercu 600 kg heroina u navodnom dogovoru sa ljudima iz neposrednog okruženja Zorana Đinđića, uključujući se tako u predizbornu kampanju kandidata DSS MARŠIĆANINA;

• naravno, ovu izmišljotinu o švercu droge, kao dokazanu činenicu, danima, neumorno, ponavljaju svi članovi DSS i naročito izborni štab DSS-ovog kandidata;

• funkcioner DSS, ovde saslušani svedok Mihajlov, iznosi tvrdnju da (Boris) Tadić i (Zoran) Živković znaju ko su “prave ubice”, za razliku od onih koji sede na optuženičkoj klupi, a zatim priznaje na ovom Sudu da se samo šalio;

• a onda drugi funkcioner DSS, DRAGAN JOĆIĆ, traži “novu istragu”, a treći, ministar pravde, takođe kadar DSS, ukidanje Specijalnog suda, dok četvrti, načelnik RJB presuđuje da je “optužnica na staklenim nogama”, a da su “prave ubice – na slobodi”;

• treći funkcioner DSS usuđuje se da tvrdi da je ceo ovaj proces montiran i to “od strane onih koji su i pripremili ubistvo” (“radi se o klasičnom slučaju pripremanja ubistva, svedoka i krivaca” od istih lica, kaže GRADIMIR NALIĆ);

• u skladu sa ovom teorijom o “montiranom procesu” predsednik DSS tvrdi da su u istrazi uništavani materijalni dokazi, DRAGAN JOČIĆ i DEJAN MIHAJLOV da su dvojica okrivljenih likvidirani,

• a bivši savetnik Vojislava Koštunice, ALEKSANDAR TIJANIĆ, čak, da zna ime čoveka koji je isplatio pripadnike SAJ-a 50.000 evra da ubiju pok. Spasojevića I Lukovića, podržavajući ničim dokazane tvrdnje iz odbrane prvookrivljenog;

Sve to uzima takve razmere da Evropska komisija utvrđuje u svom Izveštaju da su u 2005. godini primećeni “očigledni pokušaji pojedinih članova Vlade da se mešaju u rad sudstva”. (Naravno, protivno ustavnom načelu podele vlasti iz člana 12. našeg Ustava.)

Predlažem da se sasluša kao svedok:

Dr. Vojislav Koštunica, koga pozvati preko Demokratske stranke Srbije, Pariska 13, Beograd

na okolnost: kao predsednik DSS, na sve napred navedene okolnosti, dakle, kako one koje se tiču političkih izjava I postupaka samog svedoka, tako i one koje se tiču političkih izjava i postupaka njegovih najbližih partijskih saradnika, budući da su one do te mere koordinisane da se može govoriti o politici stranke na čijem čelu se svedok nalazi, a posebno na okolnost podrške oružanoj pobuni novembra 2001. godine, koju je javno dao sa pozicije Predsednika SRJ.

O b r a z l o ž e n j e:

Podrška pobuni

Mnogi svedoci su ovde već govorili o ulozi predloženog svedoka u događajima vezanim za oružanu pobunu iz novembra 2001. god. Tako, recimo:

◦ Okrivljeni Pejaković, u istrazi, svedoči da je novembra 2001. godine, tokom pobune, po izlasku opt. Ulemeka i pok. Spasojevića sa sastanka sa A.Tomićem, Mikelićem I Bulatovićem, jedan od njih dvojice rekao drugom “Nećemo reći Šešelju da smo ostvarili kontakt sa Koštunicom, da vidimo prvo šta Šešelj o tome misli” (kod Istražnog sudije, 23. maj 2003. godine, str.11).

◦ “U jednom od tih razgovora (tokom pobune – S.P.) koji sam ja izneo u javnost, neko od tih pripadnika (Jedinice), da li Gumar, da li bilo ko, ko je razgovarao recimo sa Čumetom i Spasojevićem, i ovaj mu je rekao doslovce ‘to, sada nema prekidanja dok ne kaže Koštunica’”…

◦ “Možete da izvučete zaključak koji je više nego jasan da se organizatori pobune itekako uzdaju u Vojislava Koštunicu i da njega doživljavaju kao taj neki autoritet koji bi jedino mogao, ako bi hteo da utiče na njih da se ta pobuna završi” (Goran Petrović, GP 18. maja 2005,str. 50).

◦ Na moje pitanje, pa zašto se neko nije obratio g. Koštunici da to prekine, kad već može, svedok je odgovorio da bi to bilo “kontraproduktivno”, i objasnio: da je izmeđuvlade i Koštunice i DSS “postojao sukob, postojaomedijski rat, postojala politička borba…dasu te strane bile direktno sučeljene odnosnosuprotstavljene jedna drugoj” (Goran Petrović, GP,18. maja 2005, str.51).

◦ “Ono što je interesantn, kad govorim o tom političkom kontekstu, osim onog koji je javno poznat, dakle, da je predsednik SRJ podržao tu oružanu pobunu, da je to učinila DSS… postoje

◦ tome i neke druge stvari, operativne, koje ukazuju na umešanost” (Goran Petrović, GP, 18. maja 2005. god., str.34).

◦ Na primer, u svojoj knjizi “Povlenske magle i vidici”, ovde saslušan svedok DUŠAN MIHAJLOVIĆ objavljuje faksimil službene beleške od 13. novembra 2001. god u kojoj saradnik citira telohranitelja ZORANA ŠAMIJA koji govori o višekratnim susretima Šamija sa Legijom I Frenkijem, o tome da “DSS otvoreno podržava Crvene beretke”, da “dobro znaju da Vojska neće da interveniše, a da je MUP…tu nemoćan”.

◦ “Počela je priča kako će Jedinica doći u Beograd, osvojiti Vladu…i dovesti na vlast one koji će voditi tu, po njima, patriotsku politiku, za razliku od ove anacionalne, izdajničke…” (Dušan Mihajlović, GP, 15. marta 2005. god., str. 20)

Očiglednost ugrožavanja ustavnog uređenja

Postavlja se pitanje da li je Vojislav Koštunica, kao doktor pravnih nauka, dajući svoju ocenu akcije JSO, bio svestan, mogao ili morao biti svestan da se radi ougrožavanju ustavnog uređenja zemlje.

Politički zahtevi

Pedloženom svedoku je moralo biti jasno da u svojoj akciji JSO ispostavlja političke zahteve najvišim organima izvršne i zakonodavne vlasti, budući

◦ da o eventualnom razrešenju ministara odlučuju predsednik Vlade i Narodna skupština (član 93, stav 6 Ustava RS);

◦ da Vlada postavlja i razrešava funkcionere u ministarstvima (član 90, tačka 5 Ustava RS);

◦ da je dužnost Vlade da izvršava međunarodne obaveze zemlje (član 90, tačka 1. Ustava RS);

◦ i da Narodna skupština, na predlog Vlade (član 90, tač.4 Ustava RS), odlučuje o donošenju zakona (član 73, tačka 2. Ustava RS).

Naravno, nijedno od ovih ovlašćenja nema ni Jedinica za specijalne operacije, ni njen aktuelni, ili bivši komandant, kao ni pok. Dušan Spasojević. I, naravno, da je ovo doktoru pravnih nauka, predloženom svedoku savršeno jasno. Pokušaj da se ova ovlašćenja pretnjama uzurpiraju, kako je to učinjeno u pobuni, predstavlja napad na vladu, njenog predsednika, na politiku Republike Srbije koju ta vlada po Ustavu vodi, i suverenitet Narodne skupštine – i samim tim predstavlja ugrožavanje ustavnog poretka. I, naravno, da je i to predloženom svedoku jasno, odn. moralo biti jasno.

Pretnja

Manifestacije pretnje takođe su bile savršeno jasne:

◦ demonstracija snage JSO;

◦ otkazivanje poslušnosti i povlačenje sa zadataka;

◦ praktično uspostavljanje monopola prinude;

◦ garancije koje prvookrivljeni traži da Vojska neće intervenisati.

Pravni značaj podrške: Otklanjanje prepreka
(prepuštanje monopola prinude)

Osnovano bi se moglo postaviti pitanje odgovornosti predsednika DSS za pomaganje otklanjanjem prepreka nečinjenjem, dakle za delo iz čl.124 u v.čl. 24, stav 2 u v. čl.30, stav 1 OKZ koji je važio tempore crimini (odnosno čl.310 u v. čl. 35, stav 2. u v. člana 15, stav 2. današnjeg KZ), budući da je obaveza činjenja propisana u čl.133 i čl.135 Ustava – Propuštanjem da se izvrši ova obaveza koju Ustav propisuje Vrhovnom komandantu i Vojsci, Jedinici za specijalne operacije je u kritičnom trenutku, kada ona izlazi sa svojim pretnjama i zahtevima, praktično prepušten monopol na upotrebu sredstava prinude. Time se osigurava uspeh pobune.

Relevantnost: Veza sa atentatom

Pobuna je delikt ugrožavanja, čija je posledica stanje opasnosti po zaštitni objekt ustavnog poretka i bezbednosti. Sa svoje strane, stanje opasnosti znači povećanu mogućnost nastupanja povrede ustavnog poretka i bezbednosti. Zato, kada do povrede i dođe, pravna teorija govori o međuposledici delikta ugrožavanja (Bayer).

U našem slučaju, pobunom je stvoreno stanje opasnosti (Služba bezbednosti se otela kontroli) u kome je onda moglo lakše doći, kao što je stvarno i došlo, do povrede – ubistva predsednika republičke vlade (i to baš od strane pripadnika Službe bezbednosti).

Zato se odgovornost za međuposledicu proširuje logično i na odgovornost za posledicu.

Takvo stanovište, ustvari, zauzima i sama optužnica kada na strani 32. kaže:

“dometi pobune ohrabrili su Spasojevića i Legiju da osnovnu ideju – osvajanje vlasti forsiraju, ali sada nadrugi način i drugim sredstvima”..

* * *

Pošto anticipiram (jedan) određeni prigovor ovompredlogu želim da učinim jasnim da – iako tražim da sepredloženim dokazima utvrdi kauzalna veza između radnji ovog svedoka i zabranjene posledice koja seovim optuženima stavja na teret – izvođenje predloženih dokaza ne bi imalo za rezultat utvrđivanje eventualnog postojanja krivičnog dela pomaganja na strani predloženog svedoka, što, naravno, ne može biti predmet ovog postupka,.

Krivično delo u smislu člana 14, stav 1, je samo ono delo koje je skrivljeno. U stavu 2. istog člana KZ kaže se izričito da nema krivičnog dela – iako postoje sva obeležja krivičnog dela određena zakonom – bez krivice, tj. posebnog subjektivnog odnose učinioca prema delu.

Dakle, Zakon kaže, ne da nema odgovornosti, nego nema dela! Ono što ja predlažem je da se saslužanjem svedoka VOJISLAVA KOŠTUNICE utvrde okolnosti ovog dela koje je predmet postupka, a ne neko drugo delo nekog drugog lica protiv koga se ovaj postupak ne vodi.


Zaključak

Prema tome, potpuno je jasno da je neistinita odbrana prvookrivljenog u onom delu u kome govori o svojoj lojalnosti Službi, MUP, Vladi i Zoranu Đinđiću. Istina je upravo suprotna, da je sa punom svešću delovao upravo na liniji politike DSS, najvećeg protivnika Zorana Đinđića i njegove vlade, čineći sve što je mogao od pobune, do atentata, pa čak i u svojoj odbrani, da politički pomogne protivnike premijera.

Svest i volja okrivljenih za napad na ustavni poredak formira se u određenom, konkretnom političkom ambijentu. Ona se formira postepeno, kao odgovor na konkretne političke događaje, kao što su, na primer:

• izručenje Slobodana Miloševića Haškom tribunalu (“sramotan čin”),

• smenjivanje prvookrivljenog sa mesta komandanta JSO,

• otvaranje istrage za atentat na Ibarskoj magistrali,

• pismo Karle del Ponte u kome se traže podaci o prvookrivljenom (o kome je govorio svedok MIJATOVIĆ ),

• oružana pobuna (“Stop Hagu”)

• donošenje Zakona o organizovanom kriminalu,

• uspostavljanje institutcije Specijalnog tužioca i ovog suda.

Ona se takođe učvršćuje kroz svest o postojanju političkih snaga i državnih institucija ili delova tih institucija, koji takođe priželjkuju pad vlade pok. premijera i koji ih javno podržavaju tokom njihovog produženog napada na ustavni poredak.

Umišljaj počinioca jednog dela upravljenog na političke posledice ne formira se u vakuumu, on se formira u jednoj političkoj areni. Za puno razumevanje takvog umišljaja nužno je razumevanje te političke arene.

Kako počinioci dolaze na ideju o napadu na ustavno uređenje atentatom?

Kakve predstave političkih posledica ih motivišu?

Kakve političke posledice očekuju od atentata?

Na čemu zasnivaju ta očekivanja?

Šta žele da spreče, šta žele da postignu?

Kako oni tu političku arenu razumeju?

Kako ona utiče na formiranje njihove volje?

Na koga mogu da se oslone?

Ko su protivnici, ko su saveznici?

Svi ovi događaji odvijaju se od juna 2001. do 12. marta 2003. godine, u političkom ambijentu ogorčenog i ostrašćenog sukoba dva jasno prepoznatljiva politička bloka, jednog koji je sebe nazivao “reformskim”, koga je oličavao Zoran Đinđić i njegova vlada, i drugog, koji je sebe nazivao “patriotskim” i koji je oličavao DSS i tadašnji predsednik Koštunica. Svrha naših današnjih predloga je da dokažemo, da je suprotno odbrani prvookrivljenog, tokom pomenutog perioda postojala nesumnjiva i jaka politička bliskost između prvooptuženog i najžešćih političkih neprijatelja premijera Đinđića okupljenih u Demokratskoj stranci Srbije, a vrlo često – što smo pokušali da dokažemo – čak i usklađenost delovanja, i to kako ona javna, tako i ona prikrivena.

Peščanik.net, 19.02.2007.

TEMA – ATENTAT


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)