Timoti Garton Eš, po profesiji istoričar savremenog doba sa katedrom u Oksfordu, a po vokaciji esejista, putnik i istraživač iz prve ruke; posebno se bavio procesom tranzicije istočnoevropskih društava iz socijalizma u kapitalizam, kao i prilikama u Nemačkoj. Ranije živeo u Nemačkoj, kada je bio dovoljno zanimljiva meta Štaziju – da bi ga kasnije njegov vlastiti dosije motivisao na pisanje knjige. Ta knjiga je prevedena i na srpski kao Dosije (Samizdat B92, 2002), kao i zbirka eseja o devedesetim Istorija sadašnjice (Samizdat B92, 1998).

1.

Priznaje: bio je pripadnik Waffen-SS. Ali recimo da to priznanje nije, kao što jeste, poput atomske pečurke, bacilo senku na prošlogodšnje objavljivanje memoara Gintera Grasa. Šta bismo u tom slučaju rekli o knjizi Ljušteći luk (Beim Häuten der Zwiebel)? Rekli bismo, verujem, da je to divna knjiga, povratak na klasičnu grasovsku književnu teritoriju i stil, posle dugih godina u kojima je njegovo neumorno pero ispisivalo dela koja su bila nekako drvena i razočaravajuća, a povremeno nepodnošljivo agresivna, te da je na nivou njegove velike “danciške trilogije” koja počinje sa Limenim dobošem. To je sve što bismo mogli reći.

Ljušteći luk je priča o njegovom životu od kada je 1939. godine izbio Drugi svetski rat i kada je on kao jedanaestogodišnjak, oduševljen ratom, skupljao šrapnele posle prvih borbi u rodnom Dancigu, pa sve do objavljivanja Limenog doboša 1959. godine, i on nas neprekidno iznenađuje, oduševljava i dira pasažima velike deskriptivne snage. Omogućava nam ne samo da čujemo, dodirnemo i omirišemo život u skučenom dvosobnom stanu u kome je odrastao, gde se u zajedničko kupatilo ulazilo iz hodnika – “smrdljiva ćelija sa zidovima od kojih ste mogli prste da isprljate”.[1] Tinejdžer je žudeo da pobegne iz te zagušujuće skučenosti u nešto što je video kao romantični, herojski svet službe u firerovim oružanim snagama. Kada je imao petnaest godina dobrovoljno se prijavio da služi u podmornici, ali nisu ga primili.

Nijedan pisac ne ume tako da prenese miris – tu senzaciju koja se uvek u književnosti zanemaruje. Isto tako je malo je romanopisaca s više ljubavi pisalo o hrani, veličajući jaku i zasićujuću nemačku kobasicu i ribe iz hladnih voda. Sve ono što je zemaljski zemaljsko, i mesnato mesno prirodno pripada zelenim poljima. Njegovo prepoznatljivo, dubinski realističko mešanje javnog i privatnog istovremeno je dirljivo i zabavno. Njega kao adolescenta, priseća se, nadiranje, a potom i povlačenje nemačke vojske na istočnom frontu, jeste zabrinjavalo, ali ipak su ga mnogo više mučile plima i oseka njegovog vlastitog penisa. O čemu je detaljno obavestio svog ispovednika.

Kada je sa šesnaest godina, u jesen 1944. godine, stupio u vojsku i našao se u jedinici Waffen-SS, obuka je bila teška, a on je na to reagovao tako što se povlačio u tihi kutak u šumi kroz koju je svakodnevno morao da nosi kafu svojim Unterscharführer i Hauptscharführer – i da se u tu kafu popiša. To je radio stalno, “bio je to redovni jutarnji čin osvete”, i sada mu se čini da je zahvaljujući tome i uspeo da za razliku od nesrećnika iz susedne jedinice koji se obesio o uzicu gas-maske, izdrži, “sa unutrašnjim kezom”, čak i čisto sadističko iživljavanje nadređenih.

Opis očajničke akcije njegove jedinice aprila 1945. godine kada se našla u gotovo potpunom okruženju nadirućih ruskih trupa jedno je od najživljih opisa ratnog iskustva koje sam imao prilike da pročitam – Tolstoj u kombinaciji sa Vonegatom. Gras se krije ispod tenka od raketa iz jednog od takozvanih Staljinovih orgulja Crvene Armije i od straha se upišava u gaće. U tišini koja nastaje kada rakete prestanu, čuje u blizini glasno neprekidno cvokotanje zuba. Zubi koji cvokoću pripadaju, kao što otkriva kada se izvuče ispod tenka, višem oficiru Waffen-SS-a. U tom trenutku počinje da se kruni slika tevtonskog heroja koju je u glavi imao mladi entuzijasta. Svuda unaokolo su po tlu bili “razbacani delovi tela”.

Posle se izgubio iza ruske linije fronta. Lutajući po šumi, iscrpljen, gladan i uplašen, začuje nekoga. Prijatelj ili neprijatelj? Nervozno počinje da zviždi početak nemačke narodne pesme o malom Hansu koji je sam “otišao u veliki svet”, “Hänschen klein ging allein….”, i na njegovo neizmerno olakšanje, skriveni stranac odgovora nastavkom stiha “…in die weite Welt hinein.” Da je skriveni čovek bio Rus, verovatno nikada ne bismo čitali Limeni doboš. Ali to je zaštitnički raspoložen nemački kaplar koji savetuje, sada sedamnaestogodišnjem Grasu, da skine Waffen-SS jaknu. Ako ga uhvate, Rusi neće biti oduševljeni njegovim duplim S.

Zatim, tu je i predivno prikazan trenutak smirenja dok na prolećnom suncu u vojnoj kantini jedu krompir-čorbu. Zahvaljujući njegovoj veštini opisivanja, čitalac može da omiriše tu supu, da čuje iznenadnu tišinu, oseti toplotu sunca na licu. A onda odjednom novi napad, opet počinje pakao. Kaplaru su šrapneli razneli noge. U ambulanti on od Grasa traži da ga opipa i kaže mu da li su mu genitalije još tu. Tu su, ali će mu noge uskoro amputirati. Eto ljudske realnosti rata, jednake u Austrelicu, Kursku, ili danas Bagdadu. (Za vreme tog napada Grasu se u levo rame zabio šrapnel koji je još uvek tamo.)

Ima još nezaboravnih pasaža. Portret njegove majke željne života i pune ljubavi, njena smrt od raka nekoliko godina po završetku rata u otrcanoj bolničkoj sobi bez prozora. “Lenchen… mein Lenchen,” muca njen očajni muž. Zatim kako su njegova majka i sestra odbile da govore šta su im ruski vojnici radili u trenutku “oslobođenja”, ali on je na kraju, na osnovu jedne sestrine primedbe, uspeo da shvati da se majka ponudila umesto sestre – da bude, iz konteksta je jasno, predmet grupnog silovanja. A onda prisećanje na usamljeničke šetnje kroz razorene gradove poratne Nemačke, kada je jedno vreme radio i kao rudar u rudnicima uglja u kojima su se, tokom ručka u oknima, stari komunisti i stari nacisti i dalje ogorčeno prepirali.

Strah i glad su sestrinske senzacije kojima su ove stranice natopljene. Poglavlje u kome se govori o vojnim akcijama koje je upoznao sa Waffen-SS nosi naslov “Kako sam upoznao strah”. A glad je trostruka. Prvo, to je glad za hranom, naročito u američkom logoru za ratne zarobljenike. Zatim, glad za seksom, opisana naširoko, kroz zabavne fizičke detalje koji me podsećaju na delo engleskog pesnika Krejga Rejna, čija pesma “Luk, sećanje” anticipira metaforu koju je Gras razvio do čitave knjige.

Hrana i seks su sjedinjeni u ključnoj Grasovoj reči Fleisch koja na nemačkom znači i meso, kao svinjetina ili teletina, ali i meso i smislu tela, telesnosti. Opisujući prvu bračnu noć posle velikog napijanja, koju je proveo sa još troje u krevetu, u doba dok je još radio u rudnicima, piše da nema tog lista lukovice koji može da vrati u sećanje ono što se “dogodilo između toliko Fleisch. “Ach ja, das Fleisch”, kaže otac Fulgentijus, jedan od sveštenika sa kojim je mladić, još uvek formalno katolik, iznajmio sobu, i odbrambenim pokretom gura šake duboko u rukave mantije.

Predmet poslednje Grasove gladi, posle hrane i seksa, jeste umetnost. Poglavlju koji je posvećen tome kako je postao umetnik dao je naslov “Treća glad”. Penjući se, sam, zahvaljujući jakoj volji i neskrivenom egoizmu, uz litice fizičkih i socijalnih ruševina posleratne Nemačke, on postoje najpre zidar i skulptor u slobodne vreme, zatim grafičar, pa onda pesnik i tek na kraju, u drugoj polovini dvadesetih godina prošlog veka, prozni pisac inspirisan Deblinovim Berlin Aleksanderplac i Džojsovim Uliksom, koje je oba otkrio i progutao u biblioteci dobrostojećih i kultivisanih Švajcaraca koji su bili roditelji njegove prve žene Ane. “Anin miraz”, kako je to on nazvao. Memoari završavaju time što je u Parizu izumeo ono što će postati jedno od najčuvenijih prvih rečenica u romanu ikada – “priznajem: ja sam bolesnik mentalne bolnice”. Ostalo je literatura.

Kao iveliki deo onog što je Gras napisao, Ljušteći luk je preopširno. Dobro bi mu došla crvena hemijska koju bi vodila ruka nekog ne mnogo bojažljivog urednika. Toliko puta se vraća metafori ljuštenja luka da na kraju moramo poželeti da to zamorno povrće – koje Gras na početku svakog poglavlja do iznemoglosti ilustruje vlastitim crtežima u različitim fazama ljuštenja – odavno već završilo u kanti za đubre. A čak dva puta koristi, u veoma trivijalnim kontekstima, svoju najslavniju vlastitu sintaktičku tropu: “Priznajem: …” Nema sumnje da bi bilo mudrije da ju je sačuvao za nešto važnije, za, na primer, priču o velikom nemačkom piscu kome je nacistička prošlost običnih Nemaca jedna od najvažnijih tema, a koji sam, više od šezdeset godina ćuti o tome da je bio pripadnik Waffen-SS. A ipak, i kada mnogo toga drugog bude zaboravljeno, ova autobigrafija će ostati da stoji kao dobro, zrelo delo, delo kojim se zatvara jedan krug, kao ne-beletristički pratilac neuporedivog Limenog doboša.[2]

2.

A šta je sa priznanjem? Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) je 11. avgusta 2006. na svojoj internet stranici objavio da je Gras bio pripadnik Waffen-SS jedinica. Sam Gras je to priznao u autobiografiji na čije se objavljivanje u tom trenutku još čekalo, i potvrdio u intervjuu za FAZ, objavljenom narednog dana. To je bio književno-politički ekvivalent nuklearnoj eksploziji. Sećam se da sam osetio nešto poput fizičkog šoka. Negativne reakcije u Nemačkoj su trajale dugo i često bile okrutne, kao što se može videti u zbirci Ein Buch, Ein Bekenntnis (Jedna knjiga, jedno priznanje) koju je objavio Grasov izdavač. Jedan kritičar je rekao da Gras nikada ne bi dobio Nobelovu nagradu za književnost da se to znalo ranije, a jedan političar ga je pozvao da tu nagradu vrati. Joahim Fest, poznati istoričar nacizma je rekao: “Od tog čoveka sada ne bih kupio ni polovni automobil”. Kancelarka Angela Merkel je saopštila: “Volela bih da smo od samog početka bili potpuno informisani o njegovoj biografiji”. Novinski kolumnisti su ga optužili da je to priznao samo zato da bi obezbedio publicitet za svoju novu knjigu. Oštroreki komentator Henrik M. Broder je napisao kako je Gras uspeo da se od pripadništva “elitnoj trupi” – što je satirična referenca na to kako je sam Gras opisao svoje viđenje SS-a dok je bio šesnaestogodišnjak – probije do pozicije Herrenmensch kulturne industrije.

Gras je reagovao čudnom mešavinom iznenađenosti i uvređenosti, ali ga je sve to i pomalo zabavilo. U televizijskim intervjuima na tu temu, on me je, i dalje živahan i fizički snažan iako ima gotovo osamdeset godina, najviše podsetio na starog medveda. Sateran u ćošak, on napada. Ljutio se zbog “linča” kroz koji prolazi u štampi i na televiziji, a na čijem je konzervativni FAZ sa umetničkom rubrikom, i zbog “degeneracije” nemačkog novinarstva. Ovog proleća je objavio zbirku pesama i crteža kojima je dao naslov Dummer August (Glupi Avgust), u kojoj evocira bol, melanholiju i gnev koji je osetio posle prošlogodišnje eksplozije. U pesmi “Was Bleibt” (“Šta ostaje”) opisuje kako je tri godine proveo pišući memoare: “Onda, međutim, čovek vešt u stvari zlobe, iseče jednu rečenicu iz čitave konstrukcije i postavi je na podijum sačinjen od laži”.

“Was Bleibt” je naslov koji je postao poznat zbog istočnonemačke spisateljice Kriste Volf koja je i sama jednom bila na meti FAZ-a zato što je kao mlada komunistička autorka kratko vreme sarađivala sa Štazijem. Sada Gras svoj Dummer August posvećuje Volfovoj zato što su i nju, kao što je objasnio u intervjuu tokom lajpciškog sajma knjiga, pokušali da književno ubiju oni strašni konzervativni dželati iz Frankfurta.[3] Postoji gotovo bolna simetrija između dve grupe izuzetnih nemačkih romanopisaca te generacije – jedni su zaprljani nacizmom, a drugi Štazijem. Obe grupe su napadane i to je među njima stvorilo solidarnost.[4] U pomenutom intervjuu Gras je objasnio i kako mu je pisanje pesama psihološki pomoglo da preživi to jezivo leto: “Bilo bi gore da sam zanemeo”. Šest decenija posle samih događaja, ta zbirka pesama i crteža iz pera veterana predstavlja umetnički ekvivalent pišanju u kafu Hauptscharführer-a. Samo što ima malo bolji ukus.

Gras donekle jeste u pravu što se tiče načina na koji je nemačka štampa pratila njegovu priču. Nažalost, svuda u svetu su novinari skloni da nekog najpre dižu u zvezde, a onda uvaljaju u blato tu veličinu koju su sami izmislili. Gras je postao žrtva malo predimenzionirane varijante tog starog dobrog “sad te volim, sad te ne volim” i “ja sam te stvorio, ja ću te i uništititi”. Zatim, neke kritike izrečene u Nemačkoj imaju i dodatnu oštricu vezanu za sukob generacija. Nestrpljivi mladi kritičari, koji su imali sreće da nisu prošli kroz iskušenja i opasnosti sa kojima se Gras susreo kada je bio tinejdžer – i samo zato što su osetili, kako je to rekao jednom Helmut Kol, “milost kasnog rođenja” – sada uzvikuju: silazi sa pozirnice, starče, i pusti nas da se tu popnemo. To je staro književno oceubistvo. Optužba da je ovo bolno priznanje bilo samo trik za privlačenje pažnje na knjigu naprosto nije na nivou ni umetničkog ni moralnog napora koji će biti očigledan svakom nepristrasnom čitaocu memoara. Ta optužba da se radi samo o reklami više govori o mentalnom svetu onoga ko je iznosi nego o starom medvedu.

Ipak, bojim se da je Gras samo delimično u pravu. U stvari, najviše iznenađuje to što je on sam iznenađen. Prisećajući se kako je Gras neumorno napadao vodeće političare poput Helmuta Kola, biskup iz Kolovog rodnog grada Majnca je parafrazirao svetog Jovana: “Neka prvi kamen baci onaj koji nema greha”. Više od četrdeset godina, još od kada je postao poznati pisac, Ginter Gras je jedan od najrevnosnijih bacača kamenja. U hiljadama govora, intervjua i tekstova on je besneo zbog američkog imperijalizma i kapitalizma, nemačkog ujedinjenja (kome se žestoko protivio zato što je upravo ujedinjena Nemačka “postavila temelje Aušvica”), Konrada Adenauera, Helmuta Kola i svih njihovih pristalica iz sveta novinara. Kao jedan od onih tevtonskih vitezova kojima se divio kao dete, on je maljem udarao i levo i desno – poslednjih godina, doduše, više desno. Postao je politički i moralni autoritet i iznosio oštre presude. Jezik mu je često bio neodmeren. A sada je došao trenutak naplate za sve one koje je direktno ili indirektno kritikovao. Vraćajući mu za to, neki od njegovih kritičara su počeli da se ponašaju upravo na onaj način koji su kod njega ranije kritikovali: pojednostavljuju, moralistički presuđuju, pretvaraju nečiju nacističku prošlost u jedino merilo moralnosti i nemoralnosti.[5]

Kada se sve to uzme u obzir, očekivano je i zgražavanje i zaprapašćenost. Zgražavanje ne zbog činjenice da je kao tinejdžer služio u Waffen-SS, već zbog toga kako se prema toj činjenici naknadno odnosio. Istoričar Bernd Vegner, najveći autoritet za Waffen-SS, kaže da je “Frundsberg” divizija u kojoj je Gras služio kao tenkovski mitraljezac, “sastojala se uglavnom od prisilno mobilisanih pripadnika RAD [Reichsarbeitsdienst, Državna radna služba]”.[6] Pošto je Gras prethodno bio na spisku te Službe, izgleda da njegovo ranije dobrovoljno prijavljivanje za odlazak u ratnu podmornicu nije uticala na to što je završio u SS-u. Nema naznaka da je učestvovao u bilo kakvim zločinima. Kako sam kaže, jedva da je ikada u besu ispalio jedan metak.

Ne, nije problem u njegovoj ratnoj biografiji. Hiljade mladih Nemaca su prošle kroz isto. Mnogi su i poginuli. Uvredljivo je to što je mnogo godina njegovo zanimanje bilo da u javnosti kritikuje Zapadnu Nemačku i tvrdi da ona nije uspela da se suoči sa nacističkom prošlošću, dok je on sam bio tako fenomenalno neuspešan u pogledu rasvetljavanja vlastite nacističke prošlosti. Mihael Jirg je 2002. godine objavio zasad poslednju Grasovu biografiju, i ovo priznanje je za njega bilo bolno razočarenje. Gras je mnogo sati proveo u razgovoru sa Jirgsom, ali mu je ipak dozvolio da ponovi standardnu verziju po kojoj je on u ratu služio kao pomoćni nišandžija u protivvazdušnoj odbrani (što je bio jedno kratko vreme, pre nego što je završio u Waffen-SS), a zatim i Vermahtu. To nije samo “prećutkivanje” prošlosti. Rekao bih da se to već može nazvati laganjem. Da se neki konzervativni nemački političar ponašao na taj način, sam Gras bi to zasigurno nazvao laganjem, i dodao nekoliko grubih prideva da malo zabiberi.

I što je još gore, vrlo dobro znajući vlastitu biografiju, on je kritikovao Ronalda Regana i Helmuta Kola kada su 1985. godine posetili groblje u Bitburgu gde je među mnogim ratnim žrtvama pokopano i 49 vojnika iz jedinica Waffen-SS. Od tih 49, 32 su imali manje od dvadesetpet godina. Najmlađi među njima je lako mogao biti regrutovan isto kao i Ginter Gras. I sam Gras je mogao biti među njima. Zaista je zapanjujće licemerno, neodgovorno i pretvorno osuđivati tu posetu Bitburgu, a pri tom ne priznati da si i sam bio pripadnik Waffen-SS.

A od ogorčenja je veće prosto zaprepašćenje. Na kraju krajeva, Gras nikada nije krio da je jedno vreme bio mladi nacista pun entuzijazma. Snaga njegovih tekstova, i njegov moralni autoritet, dolazili su upravo iz činjenice što je bio u prilici da “iznutra” piše o tome kako su obični Nemci mogli da postanu saučesnici zla. Da je rekao punu istinu negde šezdesetih godina, posle objavljivanja Limenog doboša, to bi samo dodatno pojačalo utisak koji ostavlja njegovo delo i njegov glas. Čini se čak da je on bio na ivici da to uradi. Njegov prijatelj Klaus Vagenbah, koji se tada pripremao da napiše njegovu biografiju, nedavno je pregledao beleške koje pravio dok su razgovarali 1963. godine i tamo našao pominjanje SS-a.[7] Ali ta biografija nikada nije napisana. Kamo sreće da jeste. Čini se, takođe, da je Gras u to vreme svoju tajnu podelio sa barem još jednim bliskim prijateljem. Zašto mu je onda bilo potrebno četrdeset godina da to prizna i javnosti?

“Decenijama sam”, piše on u Ljušteći luk, “odbijao da sam sebi priznam tu reč sa dvostrukim slovom. Ono što sam prihvatio sa glupim ponosom moje mladosti, posle rata sam želeo da prikrijem pošto sam se samo sve više stideo. Ali to me je breme pritiskalo i niko nije mogao da ga ukloni. Istina, dok sam se obučavao za tenkistu… ništa nismo mogli znati o onim zločinima koji su tek kasnije došli na svetlo dana, ali tvrdnja da nisam znao ne može da potre saznanje da sam bio deo sistema koji je planirao, organizovao i izvršio istrebljenje miliona ljudi. Čak i ako bih bio oslobođen od optužbe za aktivno saučesništvo, nešto bi ostalo, sve do danas, nešto od onoga što se trivijalno imenuje kao zajednička odgovornost [Mitverantwortung]. Sigurno je da ću do kraja života morati da živim sa tim.”

Kada su ga novinari pritiskali pitanjima, njegovi su odgovori bili nejasni i nezadovoljavajući. “To me je pritiskalo”, rekao je Franku Širmaheru iz FAZ-a, u prvom intervjuu koji je pokrenuo lavinu prošlog leta. “Jedan od razloga za pisanje ove knjige jeste i to što sam ćutao toliko godina. Jednom je moralo da se kaže”. Ali zašto tek sada? Pitao je Ulrih Vikert sa nemačkog televizijskog kanala ARD. “To je bilo u meni zakopano. Ne umem tačno da navedem razloge zašto.” Na lajpciškom sajmu knjiga ovog proleća on je meditirao o tome kako je morao da nađe pravu književnu formu za tu ispovest, a to je, kaže on, značilo da mora da sačeka dok ne dođe u godine za pisanje biografije. Kao da bi to moglo da bude nekakvo objašnjenje za šezdeset godina ćutanja.

U nedostatku ubedljivog objašnjenja koje bi ponudio sam Gras, dozvolite mi da ponudim jedno svoje, koje nužno počiva na spekulaciji. Možda je samo propustio trenutak. Da je podatak o njegovom kratkotrajnom služenju u SS-u objavljen u Vagenbahovoj biografiji sredinom šezdesetih, to bi naprosto postalo deo njegove životne priče. Preteranom mi se čini tvrdnja da nikada ne bi dobio Nobelovu nagradu da se to znalo. Ali, vreme je prolazilo i kako su sve više na svetlo izlazili zločini koje su činili Waffen-SS, i kako je posle 1968. postajala sve glasnija osuda načina na koji je starija generacija prikrivala svoju nacističku prošlost, a Gras postajao jedan od najjačih glasova u tom horu, tako je cena tog zakasnelog priznanja neminovno rasla. Luter je jednom rekao da je laž kao grudva snega koja se kotrlja nizbrdo – što se duže kotrlja, to postaje veća.

Ali zašto sada to priznanje? Kako se primakao kraju života (u jednoj njegovoj pesmi postoji lepi stih o novom paru kožnih cipela koje se drže kao da planiraju da nadžive svog vlasnika), tako ga to očigledno pritiska, i psihološki i moralno. Bilo je spekulacija i da se plašio kako će istraživači pronaći nešto u arhivima Štazija koji je, kao što znamo, sakupljao potencijalno kompromitujući materijal o nacističkoj prošlosti poznatih Nemaca na zapadnoj strani. (Ispostavilo se da Štazi nije raspolagao tom dobro sakrivenom činjenicom, ali Gras to nije mogao znati.) U svakom slučaju, on je realistički shvatio da će jednog dana neki temeljni nemački istraživač pronaći podatke u njegovom dosijeu ratnog zatvorenika u kome stoje tri otrovna slova W-SS. (Dosije je objavljen u knjizi sa dokumentima.) Slično kao što je Fransoa Miteran pod stare dane odlučio da progovori i ponudi svoju verziju vlastite višijevske prošlosti, tako je i Gras iskoristio svoju poslednju priliku da sam to saopšti i predstavi na svoj način. Na početku Ljušteći luk Gras sebi postavlja pitanje zašto želi da piše ove memoare i spisak razloga zaključuje sledećim: “Zato što želim da moja bude poslednja”. Što se, naravno, neće dogoditi.[8]

3.

Šta reći o čitavoj toj stvari sa Grasom? Treba je proceniti ne na način štampe koja ga je odmah “linčovala”, već smireno, uzevši u obzir sva raspoloživa svedočanstva, onako kao što to čini spori sud istorije. Prvo i očigledno je to da ovo priznanje neće dovesti u pitanje ono što je postigao kao romanopisac. Pesnik Oden (Auden) je to rekao bolje nego bilo ko drugi:

Time that is intolerant Of the brave and the innocent, And indifferent in a week To a beautiful physique, Worships language and forgives Everyone by whom it lives; Pardons cowardice, conceit, Lays its honours at their feet. Time that with this strange excuse Pardoned Kipling and his views, And will pardon Paul Claudel, Pardons him for writing well.

(Vreme ne podnosi / hrabre i nevine / i ni jednu sedmicu celu ne ume da uznosi / telesne obline zanosne / a divi se jeziku i prašta / svima koji od jezika žive / oprašta kukavičluk, umišljenost / svoje počasti njima pred noge stavlja. / Vreme svojim čudnim izgovorima / prašta Kiplingu i njegovim nazorima / i oprostiće Polu Klodelu / zahvaljujući njegovom lepo napisanom delu)

Vreme će oprostiti Ginteru Grasu. Nemački jezik živi kroz njega, kao što živi, na drugi način, i kroz Kristu Volf i pesnika sa kojim se družio u Parizu dok je pisao Limeni doboš, Polom Celanom.

Njegovi najistrajniji branioci tvrde da će nedirnut ostati i njegov politički i moralni autoritet. Meni, da se izrazim sasvim blago, to ne deluje uverljivo; ali neće u jednakoj meri biti pogođeno sve što je radio. Verovatno se njegov najveći politički doprinos tiče nemačko-poljskog pomirenja. Mali primer njegovog stava za uzor je to što u memoarima današnji Gdanjsk, a ranije Dancig, naziva poljskim imenom – što svakako nije uobičajeno među nemačkim piscima. Poljaci su, naravno, jednako kao i drugi bili šokirani njegovim priznanjem, a Leh Valensa je spontano izjavio da bi Grasu trebalo oduzeti titulu počasnog građanina Gdanjska.

Ali onda je Gras gradonačelniku Gdanjska napisao pismo izvinjenja koje je bilo puno bola, ali i dostojanstva. U čitavoj zbirci dokumenata meni je najdirljiviji bio gradonačelnikov tekst o tome kako su on i kolege s tremom iščekivale to pismo (hoće li reći ono što se mora reći? hoće li pronaći pravi ton?), zatim kako ga je primio i pročitao s olakšanjem i zahvalnošću, i onda požurio da pošalje da se prevede na poljski i jednog glumca angažovao da ga glasno pročita pred velikim skupom u Gradskoj većnici. Kada je glumac završio zavladala je tišina. A onda se prolomio gromoglasni aplauz. Time se završava gradonačelnikov izveštaj, u nemačkoj verziji naslovljen sa Danzig versteht seinen Sohn, odnosno, kako je to moralo stajati u poljskom originalu, Gdanjsk razume svog sina.

Dakle, njegov doprinos nemačko-poljskim odnosima ostaje takav kakav jeste. Što se tiče njegove trapave, ali neumorne kritike Sjedinjenih Država, oni koje u njoj uživaju sigurno će i uživati i dalje, a oni koji je ne vole, samo će je još manje voleti. Ali zato nema sumnje da je na vrednosti izgubila njegova teatralna moralistička kritika zapadnonemačkih konzervativaca, od Adenauera do Kola, kojima je prebacivao da nisu u stanju da se suoče sa nacističkom prošlošću.

Čak i ovde, dopustite mi da pokušam da ga spasem tako što ću se prebaciti van područja svesnih namera. Šta će biti posledica zakasnelog Grasovog priznanja? Približava se kraju njegovog života, sećanja na nacizam blede, delovanje njegove SS divizije postala su tema jedne igre koja u Americi služi za razbibrigu tokom vikenda,[9] a Gras iznenada ruši svoju statuu – ne pisca fikcije, već kao moralnog autoriteta po pitanju otvorenog i pravovremenog suočavanja sa nacističkom prošlošću – i ostavlja njene razbijene delove, poput Šelijevog Ozimandiasa, kao upozorenje pored puta. Ništa od onoga što je rekao i napisao o toj stvari ne bi bilo ni upola efektno kao ovaj lični primer koji nam je sada zaveštao. Šezdeset godina čak ni Ginter Gras nije smogao snage da otvoreno prizna kako je bio član Waffen-SS! Pogledaj stranče i zadrhti od straha.

Kada sam počeo da razmišljam o toj misteriji, razgovarao sam sa jednim nemačkim prijateljem, tek nekoliko godina mlađim od Grasa, ali sa dosta različitom ratnodopskom biografijom. “Znaš, imam jednu teoriju o tome”, rekao mi je, “mislim da Gras nikada nije bio u Waffen-SS. On je samo sebe ubedio da je bio”. Svakako to nije mislio bukvalno. Njegovu primedbu razumem kao neku vrstu poetskog prodora u nemačko sećanje, namučeno i lavirintu nalik. “Nemoj to ubaciti u svoj tekst”, dodao je, “ako ubaciš, Gras će te tužiti što si tvrdio da on nije bio u Waffen-SS”.
Timothy Garton Ash, “Road to Danzig”, The New York Review of Books, Volume 54, No 13, August 16, 2007

Tekst je prikaz knjiga Günter Grass, Beim Häuten der Zwiebel, Göttingen: Steidl; Günter Grass, Dummer August, Göttingen: Steidl; Martin Kölbel, Ein Buch, Ein Bekenntnis: Die Debatte um Günter Grass’ “Beim Häuten der Zwiebel”, Göttingen: Steidl; Günter Grass, Peeling the Onion, translated from the German by Michael Henry Heim, Harcourt.

Peščanik.net, 15.08.2007.

Srodni link: Mile Lasić – Zakasnelo priznanje Gintera Grasa

———–    

  1. Prevodi su uglavnom moji (pa tako i naši, s engleskog, prim.prev.) i za svrhe ovog teksta verni originalu koliko god je to bilo moguće.
  2. Gras ima snažnu imaginaciju, ali u svojoj najboljoj prozi on inspiraciju crpe iz života. Setite se, recimo, kepeca iz cirkusa o kojima piše u Limenom dobošu. Možda biste pomislili da su oni izmišljeni, ali u Ljušteći luk Gras se seća kako je na putu, kada je trebalo da se pridruži Waffen-SS, video je grupu kepeca koji su izvodili jednu tačku u skloništu na berlinskoj železničkoj stanici. Folker Šlendorf, režiser odlične filmske verzije Limenog doboša, kaže da je radeći na filmu zaključio da u tom romanu “ništa nije izmišljeno”.
  3. Vidi www.zdf.de/ZDFmediathek/inhalt/29/0,4070,5255773-5,00.html
  4. Za više o tome vidi moj tekst “The Stasi on our Minds” u The New York Review, 31. Maj 1997.
  5. Za to zapažanje sam zahvalan mom kolegi sa Stanforda, Amiru Ešelu koji će uskoro objaviti knjigu o mestu istorijskog sećanja nemačkoj i izraelskoj književnosti, knjigu koja obećava nove i fascinantna otkrića u toj oblasti.
  6. Bernd Wegner, The Waffen-SS: Organization, Ideology and Function, Basil Blackwell, 1990, p. 370, fusnota 60.
  7. Klaus Wagenbach, “Grass sprach schon 1963 über SS-Mitgliedschaft”, Welt-online, 25. april 2007.
  8. Čini mi se da bi vredelo dodati kako je otprilike u vreme pojavljivanja knjige Ljušteći luk u Americi, na jednoj uzbudljivoj tribini u Njujorškoj javnoj biblioteci, kojom prilikom je Endrju O’Hagan intervjuisao najpre odvojeno, a zatim i zajedno Gintera Grasa i Normana Majlera, Majler (koji je rekao da tu knjigu smatra “vrlo dobrim, ako ne i najboljim tekstom o ratu koji je ikada pročitao”), u vezi sa Grasovim ponašanjem izneo zapanjujuće precizno “nagađanje jednog romanopisca” koji je odlično razumeo čitavu stvar: “Mislim da je verovatno osećao kako dosad nije mogao da se upušta u to, najpre zato što nije bio spreman da o tome piše (odnosno, nije pronašao odgovarajuću literarnu formu), a potom i zato što je imao mnogo toga da izgubi. Godine su prolazile, a on je imao mnogo toga da izgubi. Sve više i više je imao da izgubi u pogledu onoga u šta je verovao… i tako sada plaća za to. Ali moram reći da poštujem Grasa i da sam srećan što sam večeras ovde sa njim”. Majler je nagovestio da se verovatno više neće pojavljivati u javnosti i dodao kako ga je Grasov slučaj naveo da počne da “istražuje svoj život”, i razmisli o tome “šta je krio dugo, dugo vremena i o čemu nikada nije pisao i… zapravo ni neće pisati”. Na kraju je rekao: “Čini mi se da nikada neću pisati o tome kako sam nožem izboo svoju ženu Adelu”. (Audio snimak te večeri može se naći na www.nypl.org/research/chss/pep/pepdesc.cfm?id=2678)
  9. “Mi nismo politički orijentisana grupa”, stoji na sajtu organizacije koja je proizvela tu igru, “mi samo želimo da uživamo u brzom ritmu i uzbudljivoj atmosferi oživljenog Drugog svetskog rata”. www.frundsberg.org