Veliko uzbuđenje

U Srbiji je zavladalo veliko uzbuđenje zbog tužbe koju je Hrvatska podnela još 1999. godine protiv Srbije za povredu Konvencije o genocidu. Za tu tužbu se, dakle, odavno zna. Otkuda onda to iznenadno uzbuđenje, ta gotovo histerična reakcija?

Glavni povod uzbuđenju nije postojanje te tužbe. Povod je bila vest da se Međunarodni sud pravde oglasio nadležnim za postupanje po toj tužbi. Ali opet, zašto, ako se gotovo svi stručnjaci slažu da tužba nema nikakvih izgleda na uspeh?

Zato što nelagodu ne stvara bojazan za ishod, nego sama činjenica da će doći do tog postupka u kome će se nužno dokazivati i utvrđivati činjenice o kojima srpska javnost, a i srpska politika, neće ništa da zna, činjenice koje je falsifikovala Miloševićeva propaganda, činjenice koje Srbija i dan danas poriče i u vezi sa kojima se uspešno samoobmanjuje.

Koje su to činjenice?

(1) da „Srbija nije bila u ratu“;

(2) da Srbija ne može biti odgovorna za postupanje JNA;

(3) da je JNA, u skladu sa Ustavom SFRJ, dejstvovala pod komandom Predsedništva SFRJ;

(4) da je dejstvovala u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta SFRJ.

Istina o kojoj smo se u Srbiji dogovorili da ćutimo je, međutim, drugačija:

(1) Na zahtev srpskog političkog vrha, pre svega Miloševića i Jovića, Kadijević je kao načelnik Generalštaba, protivustavim merama, menjao nacionalni sastav JNA, pre svega čisteći JNA od Hrvata, jer je sa Miloševićem i Jovićem, pripremao rat protiv njih;

(2) Srbija je tokom operacija u Hrvatskoj imala efektivnu kontrolu nad operacijama JNA, formiran je i neformalni i protivustavni „štab šestorice“ (Milošević, Jović, Kadijević, Bulatović, Kostić, Adžić), koji je koordinisao akcije JNA;

(3) Na ovim sastancima se odlučivalo o ratnim ciljevima (recimo, da li je cilj da se „ruši vlast u Hrvatskoj“ ili da se „povuku nove granice“) i svim aspektima operacija u Hrvatskoj;

(4) Postojala je puna svest o zajedničkom delovanju i o tome da JNA u stvari nastupa kao vojska Srbije i Crne Gore; razmatrano je čak i da se to faktičko stanje javno prizna i institucionalizuje („da Srbija i Crna Gora proglase vojsku svojom i preuzmu komandu, finansiranje, rat i sve drugo“);

(5) JNA nije dejstvovala u cilju očuvanja teritorijalnog integriteta, već u cilju prekrajanja granica, što je očigledno već iz povlačenja JNA iz Slovenije, ali još mnogo više u podsticanju oružane pobune u Hrvatskoj, koja je tajno pomagana, i politički i vojno, da bi to onda poslužilo kao izgovor da JNA ulazi na te teritorije kako bi navodno „razdvajala sukobljene snage“.

Sve gore navedene činjenice otvoreno u svojim knjigama priznaju Borisav Jović („Poslednji dani SFRJ“, Politika, Beograd, 2005) i Veljko Kadijević („Moje viđene raspada-vojska bez države“, Politika, Beograd, 1995). (Za sve citate iz ovih knjiga kojima se potvrđuju gornjih pet tvrdnji, vidi sajt Peščanika, S. Popović, Raspad Jugoslavije I, II,)

Bojazan da bi se ovo moglo dokazivati, i relativno lako dokazati, pred Međunarodnim sudom pravde je ono što izaziva histerične reakcije srpskih političkih krugova i srpske javnosti. Dugo i brižljivo negovane laži Miloševićeve ratne propagande mogle bi se u dokaznom postupku pred Međunarodnim sudom pravde neugodno raspasti, a to bi moglo izazvati „poniženje“ svih nas (Vladimir Todorić, emisija Peščanik, 21. novembar).

Odgovor Srbije

Srpska javnost, pored toga što, ispravno, negira kvalifikaciju genocida, u svom uzbuđenju reaguje na ovu tužbu na četiri načina:

(1) Najavljivanjem protivtužbe;

(2) Nespecifikovanim predlozima za vansudsko poravnanje;

(3) „Konstruktivnim“ zagovaranjem „pomirenja“;

(4) Tvrdnjama da ova tužba počiva na pravno neodrživoj ideji „kolektivne krivice“.

Sve ove reakcije su neadekvatne.

(1) Ako je kvalifikacija genocida u tužbi neodrživa, bar podjednako je neodrživa, i iz istih razloga, i kvalifikacija genocida u protivtužbi. I Srbija to zna.

(2) Uslovi vansudskog poravnanja morali bi, sa hrvatskog stanovišta, podrazumevati pre svega da Srbija prizna osnov tužbe (genocid), a da se poravnanje odnosi samo na visinu naknade štete. A šta bi bilo stanovište Srbije? Srbija nema nikakvog razloga da priznaje osnov (genocid), jer odlično zna da on ne može biti dokazan, a onda, samim tim, nema nikakvog smisla ni da se pogađa oko iznosa štete. Šta bi Srbija u pravcu poravnanja uopšte predložila i zašto ?

(3) Tema „pomirenja“ često je raspravljana. O njoj su najbolje pisali Sreten Ugričić i prof. Nenad Dimitrijević. Suština je u tome da je autentično pomirenje uspešno jedino kada krivac u sebi nađe snage da pred samim sobom prizna krivicu („ne mogu sebi da oprostim ono što sam učinio“), pa tek onda zatraži oproštaj od svoje žrtve ne tražeći ništa zauzvrat, nakon čega žrtva taj oproštaj i daje. Od takvog raspleta smo svi jako daleko. Trgovina dobro kalibriranim „izvinjenjima“ uslovljenim istim takvim „izvinjenjima“ druge strane je neiskrena, licemerna i sračunata.

(4) Tužba protiv države, kao pravnog lica, ne podrazumeva nikakvu „kolektivnu krivicu“ građana Srbije, jer tužba nije ni podneta nekom krivičnom sudu koji bi mogao da raspravlja o bilo čijoj krivici (koja je krivičnopravni pojam), kazni itd.

Sve ove reakcije, u stvari, idu samo za tim da nekako spreče da se u dokaznom postupku pred Sudom pravde u Hagu raspravlja o pravoj ulozi Srbije u ratu protiv Hrvatske, to jest da spreče da se u tom postupku otkrije istina da se iza kulisa Jugoslavije, Predsedništva i JNA krila srpska politička vrhuška, čiji cilj nije bio „očuvanje teritorijalnog integriteta SFRJ“, nego upravo suprotno, njeno razbijanje – i povlačenje novih granica (bilo „skraćene Jugoslavije“ kojom bi Srbija dominirala, ili, ako to ne uspe, Velike Srbije).

Čudno je, međutim, da se u „patriotskoj“ odbrani od hrvatske tužbe iz ideološkog otpora nikada ne potežu pravno najjači argumenti i dokazi.

Da li je Srbija bila u ratu?

Tokom svih ratova 90-ih mantra Miloševićevog režima je bila da „Srbija nije u ratu“. Tu mantru su prividno omogućavale činjenice (a) da Srbija nije imala svoju vojsku, (b) da se rat nije vodio u Srbiji, (pa je bio „nevidljiv“), i (c) da su ratnici upućivani iz Srbije nazivani „dobrovoljcima“.

Budući da je svima u Srbiji bilo jasno da je JNA srpska vojska, da se rat nije vodio u Srbiji, jer je bila vojno nadmoćna i da nije bilo ničeg (ili gotovo ničeg) dobrovoljnog u učešću u ratu mnogih „dobrovoljaca“, ova mantra je nailazila u samoj Srbiji na skepsu i podsmeh, ali takođe je izazivala i zavereničko prećutno namigivanje javnosti i njeno divljenje tako veštoj i bezobraznoj obmani virtuoznog iluzioniste Miloševića.

Ne Srbija ratovala nije

Nikad nije i nikada neće

Kad tenkovi krenu iz Srbije

Oni idu da raznose cveće

(Predrag Lucić)

No, uprkos svemu tome, pitanje da li je Srbija bila u ratu nije potpuno bez osnova, ako bi bilo postavljeno na drugi način. Ako bi se (citirajući B.Tadića), „sa političkog terena prenelo na pravni“.

Badinterova komisija

Suočen sa raspadom SFRJ, Savet ministara Evropske ekonomske zajednice je 27.avgusta 1991. oformio Arbitražnu komisiju sastavljenu od predsednika ustavnih sudova pet zemalja, na čijem čelu se nalazio univerzitetski profesor i političar Robert Badinter.

Dva dana posle pada („oslobođenja“) Vukovara, 20. novembra 1991. godine, predsednik međunarodne Konferencije o Jugoslaviji, lord Karington, zatražio je od Badinterove komisije mišljenje o tome da li se u slučaju Jugoslavije radi: (a) o otcepljenju jednog broja republika iz SFRJ (koja i dalje postoji), ili se radi (b) o dezintegraciji i prestanku postojanja SFRJ usled istovremene takve namere jednog broja republika. Teza pod (a) je bila teza koju je zastupao Milošević sve do pada sa vlasti. (Ova teza je svakako bila pravno neosnovana i zato je SRJ nakon 2000. godine morala da podnese molbu za prijem u Ujedinjene nacije.)

Komisija je u svom odgovoru pošla od činjenice da jedna država federativnog tipa postoji, ako su u federalnim organima zastupljeni svojim predstavnicima svi delovi federacije i ako ti organi faktički vrše vlast. (Mišljenje br.1 od 10 decembra 1991, 1.(d)).

Ispitujući da li na dan donošenja mišljenja SFRJ kao federacija zadovoljava ove kriterijume Komisija je zaključila:

„Sastav i rad osnovnih organa federacije, bilo da je to savezno Predsedništvo, Savezno veće, Veće republika i pokrajina, SIV, Ustavni sud ili savezna armija, više ne doseže kriterijume participacije i predstavljanja svojstvene federalnoj državi.“ (Mišljenje br.1 od 10. decembra 1991., 2 (b))

Šta se tu kaže? Prvo, da „Predsedništvo“ više nije predsedništvo SFRJ, i da „JNA“ više nije savezna armija SFRJ, jer je SFRJ kao federacija pretala da postoji.

Dakle, JNA je postala „vojska bez države“ (kako je ispravno naziva i sam Kadijević, „načelnik Generalštaba“ koji više ne postoji), a vojska bez države je samo grupa uniformisanih i naoružanih ljudi, paravojska. Ona je ostala i bez vrhovnog komandanta, jer i četvorica ljudi koji glume „Predsedništvo“ – to više nisu. Vojska nad kojom više niko nema legalnu vlast naziva se u teoriji i privatna vojska.

Ovu vojsku, koja dakle uzurpira ime JNA, je privatizovao onaj koji je bio voljan i bio u stanju da je finansira, a to su, grubo rečeno, članovi udruženog zločinačkog poduhvata obuhvaćeni optužnicom Haškog tužilaštva u predmetu protiv Slobodana Miloševića i drugih.  Sredstva za njeno finansiranje ova grupa ljudi (kod nas još poznata kao „Porodica“) namiče zloupotrebom službenog položaja i kriminalom: upadom u monetarni sistem SFRJ, tajnim nenamenskim preusmeravanjem budžetskih sredstava Srbije, pljačkom građana kroz organizovanje piramidalnih šema banaka, švercom, proizvodnjom planirane hiperinflacije, samovoljnim prisvajanjem imovine federacije i drugiuh republika zatačene na teritoriji Srbije.

Na taj način ova grupa sastavljena od nosilaca najviših državnih funkcija, sredstvima pribavljenim kriminalom, finansira svoju privatnu vojsku i stiče nad njom punu efektivnu kontrolu.

Ova privatna vojska, to jest njen komandant, Veljko Kadijević, u jednom trenutku uviđa da je ovakva situacija, u kojoj se njome komanduje neovlašćeno i tajno, „opasna po vojsku“ i da na nju može pasti isključiva odgovornost za operacije koje preduzima. Zato on predlaže da „Srbija i Crna Gora proglase vojsku svojom i da preuzmu komandu, finansiranje, rat i sve drugo“. Drugim rečima da se faktičko stanje legalizuje.  Ali Milošević to odbija: „ne možemo prihvatiti zahtev da se vojska liši jugoslovenskog naziva. Time bi Srbija i Crna Gora izgubile sve prednosti, političke i vojne… to bi vodilo… tu srpsko-crnogorsku vojsku u poziciju „agresora“ na srpskim prostorima van Srbije“, to jest na teritorijama drugih republika.

Za sve to vreme Narodna skupština, koja je po Ustavu od 28. septembra 1990. godine jedina nadležna da odlučuje o ratu i miru (član 73, tačka 6), da donosi budžet i završni račun (član 73, tačka 3) i da ocenjuje ustavnost rada predsednika Republike (tačka 73, član 11), ponaša se sasvim „mirnodopski“, jer njome dominira SPS, stranka u potpunoj vlasti Slobodana Miloševića, koji tvrdi da „Srbija nije u ratu“.

Dakle, ima osnova za tvrdnju da Srbija nije bila u ratu i da, kao država, nije odgovorna za privatni rat članova udruženog zločinačkog poduhvata. Naime, država odgovara samo „za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija“ (Član 172. Zakona o obligacionim odnosima, Službeni list SFRJ br. 29/78, Sl. list SRJ, br. 31/93 i Ustavna povelja).

JNA kao privatna vojska nije bila organ države Srbije, a oni koji su nad njom imali efektivnu kontrolu i njom komandovali nisu tu faktičku vlast crpli iz svojih državnih funkcija, to jest nisu postupali „u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija“.

Ovakva odbrana Srbije, zasnovana na istinitim činjenicama, imala bi više izgleda na uspeh od bilo koje druge. Ta linija odbrane, ipak, nije bila primenjena u postupku po tužbi BiH, niti ima izgleda da bude primenjena u odgovoru na tužbu Hrvatske. Zašto?

Zašto umesto ovakve logične, na činjenicama zasnovane, pravno utemeljene odbrane mi radije biramo mnogo slabiju liniju odbrane, koja se sastoji u negiranju zločina, umanjivanju broja žrtava, natezanju oko kvalifikacija, isticanju zločina drugih, podnošenju neosnovanih protivužbi?

Samodestruktivni nacionalizam

Argumenti kojima bi se stvarno moglo dokazivati da Srbija, kao država, nije bila u ratu još uvek su neprihvatljivi na nivou društva, jer oni podrazumevaju jasan raskid sa Miloševićevom ratnom politikom, osudu te politike i distanciranje od njenih posledica. Zbog žilavog istrajavanja ideologije nacionalizma, srpsko društvo, a onda i politika koja ga u tome samo prati (iz ubeđenja ili populistički, svejedno), nisu još uvek za to sposobni. Nacionalizam još uvek – na našu sopstvenu štetu – insistira na načelnoj odbrani te pogubne politike.

Uzrok tome je što je – uprkos činjenici da odluke o ratu i ratnim dejstvima nisu prolazile kroz nadležne organe države i da su sa stanovišta ustovnopravnog poretka bile nelegalne – Miloševićev privatni rat u srpskom društvu imao (i delimično još uvek ima) većinsku podršku, to jest legitimitet. Taj privatni rat podržavale su i važne institucije društva, od Akademije nauka, RTS-a i drugih medija do Udruženja književnika i uticajnih javnih ličnosti (samozvane srpske elite).

Ovu dihotomiju uzmeđu legalnog i legitimnog vrlo rano je formulisao sam Milošević u svom čuvenom „pledoajeu za bezakonje“ (Dragoš Ivanović), prema kome sveta borba za „legitimne nacionalne interese srpskog naroda“ ne može biti ograničena nikakvim legalizmom:

Ali… rešenje neće doneti procedura, njene krupne i sitne zamke, mala i velika likavstva, intrige i smicalice. Rešenje će doneti politika za koju se opredelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i vaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici i unutra, populistički i elitistički, argumentovano i neargumentovano…

(Dragoš Ivanović, Bolest vladanja, zavereničko vladanje, Republika, Beograd 2000, str.39)

Većina je tada prihvatila (i danas prihvata) ovo revolucionarno načelo bezakonja, po kojem „nacionalni interesi“ imaju prevagu nad pravom, pa se i dalje lako odričemo dobrih pravnih argumenata zarad prikrivanja neprijatnih činjenica – i onda kada bi oni državi koristili. To je samo još jedna manifestacija generalne samodestruktivne prirode nacionalizma. To je „patriotizam“ koji „u zaštiti nacionalnih interesa“ nanosi štetu državi.

O kolektivnoj krivici i poniženju

Društvo je moralno odgovorno pred samim sobom zato što je legitimisalo privatni rat Slobodana Miloševića. Naravno, to društvo je danas podeljeno: jedan deo prihvata tu odgovornost, drugi deo je poriče.

Da bi tu odgovornost pred sobom prikrilo, srpsko društvo pod pritiskom još uvek snažnog nacionalizma, i danas se većinski suprotstavlja svim naporima međunarodnih sudova da utvrde sve relevantne činjenice vezane za ratove devedesetih. To se čini čak i po cenu prihvatanja „kolektivne krivice“.

Osećanja koja u srpskoj javnosti (i ne samo onoj „patriotskoj“) pokreće hrvatska tužba bude posebnu pažnju. U listu Danas, 19. novembra 2008, u redakcijskom komentaru kaže se povodom tužbe Hrvatske:

Tužba protiv države podrazumeva kolektivnu krivicu. Iako je u vreme rata većina građana Srbije podržavala svoju vlast, većina ne može snositi krivicu ni za odluke tadašnjeg rukovodstva, ni za pojedinačne zločine.“

Nacionalisti među nama, koji su, videli smo, legitimisali te ratove i zločine, misle ovako: najbolje ćemo odbraniti i haške optuženike i državu (i sebe) ako prihvatimo na sebe kolektivnu krivicu – nisu krivi ni haški optuženici, ni država, krivi smo «svi mi» («svi mi smo Mladić»), a to nas ionako ništa ne košta, jer kolektivne krivice nema, dakle, niko nije kriv.

I zato dolazi do prividnog paradoksa da mi (ili „patriote“ i nacionalisti među nama) neprestano sami potežemo pitanje sopstvene kolektivne krivice i onda kada niko drugi o tome ne govori.

To je možda takođe indikativno za naše SUBJEKTIVNO osećanje krivice, generisano sećanjem na većinsku „podršku svojoj vlasti“ tokom ratova. Kako drugačije razumeti intervju Vladimira Todorića u emisiji Peščanik 21. novembra 2008:

„… Hrvati, iako znaju da ne mogu dokazati genocid, znaju da mogu Srbiju dovesti u veoma nelagodan položaj, ukoliko bi se na sudu u Hagu pojavili nekakvi dokazi koji bi dokazali logističku i finansijsku i vojnu umešanost zvaničnog Beograda u ratove u Hrvatskoj, a i BiH. Takvi dokazi bi bilo naročito neprijatni sa aspekta toga, što bi onda takve dokaze BiH mogla da iskoristi kao osnov za reviziju slučaja za genocid, BiH protiv Srbije. I ne bi trebalo da se bilo ko raduje mogućnosti ustanovljavanja istorije sa takve tačke gledišta, jer ona će dovesti do jednog sveopšteg poniženja, recimo, da kažemo u Srbiji…“

Šta se tu kaže?

Kaže se da se (iako Hrvatska ne može dokazati genocid) tokom postupka po hrvatskoj tužbi mogu pojaviti dokazi da je „zvanični Beograd“ i te kako umešan u ratove u Hrvatskoj i BiH. To bi, kaže Todorić, dovelo Srbiju u „nelagodan položaj“, jer bi „takvi dokazi bili naročito neprijatni“. Takvo „ustanovljavanje istorije… će dovesti do jednog sveopšteg poniženja, recimo, da kažemo u Srbiji…

Dakle, ne treba strahovati od ishoda hrvatske tužbe, treba strahovati od neprijatnih dokaza kojima bi se mogle ustanoviti „neprijatne“ istorijske činjenice koje bi Srbiju dovele u nelagodan položaj „sveopšteg poniženja“ (svakako usled kolektivne krivice, jer zašto inače?).

Subjektivno osećanje krivice „većine koja je u vreme rata podržavala svoju vlast“ (Danas) i time legitimisala ratove i zločine, neprestano isplivava u formi straha da će odnekuda isplivati „neprijatni dokazi“  koji će dovesti do „sveopšteg poniženja“ one većine koja je svojevremeno (a i danas kroz poricanje) legitimisala zločine. Ovaj strah neprestano se podgreva pozivima na odbranu „nacionalne časti i dostojanstva“ (Koštunica). Istina će nas poniziti. Lažima se najbolje brani čast.

Zato smo zatamnili „neprijatne“ delove zapisnika VSO-a, koji bi nas mogli „poniziti“ otkrivanjem „neprijatnih“ istina, i tako ćemo i dalje u pravilnim vremenskim razmacima slušati, kao što godinama postiđeno slušamo, kako Mladića nigde nema, iako je bio tu „do juče“. Jer takve su „opšte društvene prilike“ (Rade Bulatović).

Opšte društvene prilike (Sav taj mulj)

Svakako najbolje i najjednostavnije bi bilo da se Srbija odlučno i jasno odrekne Miloševića i celog njegovog zločinačkog udruženja, plati račune koji će se, na mostu ili na ćupriji, na kraju morati platiti i „okrene se budućnosti“ (koje bez toga nema).

Međutim, hrvatska tužba otkriva da „opšte društvene prilike“ to i dalje ne dozvoljavaju. U opšte društvene prilike svakako spada Koštuničina opstrukcija tokom DOS-ove vladavine, insistiranje na „kontinuitetu“, ubistvo Zorana Đinđića koji je Miloševića smestio u Hag, kohabitacija DS-a sa Koštunicom i „nacionalno pomirenje“ sa SPS-om (servisom Porodice, stranke iz čijih redova je potekao najveći broj članova zločinačkog udruženja), po cenu guranja pod tepih „neprijatnih“ istina koje izazivaju „nelagodu“ kod članova Miloševičeve stranke.

U jednoj nedavnoj televizijskoj emisiji (Stanje nacije, B92) portparol DS-a, Nada Kolundžija, vajka se kako bi ova tužba mogla, nasuprot ideji „nacionalnog pomirenja“, da „opet izazove podele u društvu“ (a tek smo okrečili), jer u odnosu na pitanje odgovornosti za ratove i zločine, „u Srbiji postoje vrlo podeljena mišljenja“ (po jednima su 2  + 2 = 4, po drugima 5). Nada Kolundžija u stvari kaže: o onome o čemu postoje različita mišljenja, najbolje je ćutati. Zar se to ne zove „jednoumlje“? Zar nije tako funkcionisao i CK SKJ? Zar se društvo ne kreće napred tako što se mišljenja sukobljavaju i sukobi razrešavaju?

Koalicija DS-a sa SPS-om mogla se shvatiti jedino kao tehnička, dakle, opravdana jedino potrebom potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, plaćena jedino nekim ministarskim mestom i članstvom u ponekom upravnom odboru javnih preduzeća.  „Nacionalno pomirenje“ je neprihvatljivo visoka cena za DS i čitavo društvo, ako treba da predstavlja amnestiju „zločinačkog udruženja“. Time se institucionalizuje nemoć društva da se izbori sa svojom prošloću, zabranjuje društvu da išta nauči kroz neophodnu samorefleksiju kroz koju društva sazrevaju, priznaje kapitulacija pred lošom prošloću i istorijska hipoteka Srbije prevaljuje na buduće generacije. Sve u ime „okretanja ka budućnosti“.

Zato je hrvatska tužba izazvala ovakvo uzbuđenje. U ustajalu baru je pao kamen i uzburkao sav nataloženi mulj.

Peščanik.net, 27.11.2008.

Srodni link:

Vladimir Todorić: Hrvatska tužba – odgovor Srđi Popoviću


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)