Čitajući poslednja saopštenja Amfilohija Radovića i Irineja Bulovića, povodom „Povorke ponosa“, bojim se da Crkva ima problem komunikacije sa javnošću. Uzmimo primer. Ako adresirate sledeću rečenicu: „A ’drvo koje ploda ne rađa siječe se i u oganj baca’“, na ljude, čak na sasvim određene ljude, trebalo bi da očekujete da će neki čitaoci tražiti razjašnjenje. Zapravo je neshvatljivo da bilo koji čitaoci, čak i oni koji su vernici i prepoznaju citat iz Biblije, ne zatraže razjašnjenje – jer ne govorite o drveću, već o ljudima. Ako, umesto da razjasnite šta ste mislili, krenete da analizirate one koji vas ne razumeju i krenete da objašnjavate to nerazumevanje time po čemu su sve oni rđavi – vi imate problem komunikacije sa javnošću.

Najmanji problem je u tome što ćete prepustiti interpretaciju vaših misli drugima. Nema smisla ljutiti se na one koji u toj izjavi vide poziv na nasilno uklanjanje „jalovih“, brecati se na njih i pripisivati im rđave namere („to su drugosrbijanci“, potomci komunista, neoboljševici koji se sada izdaju za liberale i mondijaliste, a i „strani su plaćenici“, kako, na primer, neki predlažu), jer ste zapravo dužni da razjasnite šta ste hteli da kažete. Recimo, za početak, koja su sva ta ljudska drveća koja „ploda ne rađaju“? Ako se misli na rađanje potomaka, ima mnogo ljudi koji su „jalovi“ u tom smislu. Primera radi, oni koji žive u celibatu, bilo zato što služe crkvi ili zato što misle da im to njihova vera nalaže. A to su tek neki od onih koji biraju „jalovost“, a naravno ima i onih kojima to biraju Bog ili priroda.

Opet, to su samo oni na koje se ocena da „ploda ne rađaju“, u kontekstu ovih saopštenja, može bukvalno primeniti, mada autori, može se pretpostaviti, ne misle na sve njih, mada nije jasno zašto ne? No, ako se „plod“ i „rađanje“ shvate metaforično, jer je reč o izreci ili pouci sa prenesenim značenjem, tada bi bilo važno biti jasan na koju se tačno plodotvornost misli i šta je to što bi trebalo da je njen plod? Recimo, u nekim drugim izjavama, sugerisano je da oni koji su ateisti nemaju plodotvoran život, a i inače delanja koja „ploda ne rađaju“, po jednom ili drugom kriteriju, moglo bi da bude jako mnogo. Na primer, ima ne mali broj onih koji smatraju da službenici crkava nisu ni u kom smislu plodotvorni, a ima i onih koji smatraju da oni nanose štetu, po nekima čak veoma veliku. Valjalo bi, dakle, razjasniti na koje od svih njih misle vladike?

Daje se, zaista, jedan primer i postavlja retoričko pitanje: „Da li je jalova ljubav – ljubav?“ Nešto kao odgovor se može naći u sledećoj misli: „Ljubav je data čovjeku da rađa; svako rođenje je rođenje za vječnost, a ne za smrt i ništavilo.“ Prvi deo rečenice, na žalost, zahteva razjašnjenje, a drugi je protivrečan. Dobronameran čitalac bi mogao sa nevericom da se zapita da li bi zaista prvi deo rečenice trebalo shvatiti doslovno, dakle grubo funkcionalistički, na šta, na žalost, sve u ovim saopštenjima upućuje, dok se u nastavku prvo tvrdi da se svako rađa za večnost, pa se dodaje da se ipak neki rađaju za smrt i ništavilo. Ta grubost i protivrečnost mogu da budu samo stvar stila, jer je jasno da se sve reči koriste metaforično. Moguće je, dakle, da bi sve to moglo i smisleno da se izrazi, ako bi autori bili spremni da razjasne koji su tačno smisao hteli da daju tim izjavama?

Sve je, dakle, nejasno i pre nego što se pređe na drugi deo ove moralne i duhovne pouke, kojim se preporučuje da se „jalovi“ seku i u oganj bacaju. Ko to tačno radi ili bi trebalo da radi? I šta se radi? Recimo, kako bi trebalo zamisliti to sečenje? Možda je moguće da bi ono moglo da bude nenasilno, ali to se, bar kako je napisano, ne može tako shvatiti. Naprotiv, smisao je da se prekraćuje postojanje nekome ko je bezvredan. Bukvalno, to je nedvosmisleno, jer je reč o drveću. No, ovde se značenje prenosi na ljude, od kojih se neki rađaju za „smrt i ništavilo“, usled čega bi zaista bilo korisno kada bi vladike ili Crkva razjasnili javnosti o kakvoj je seči reč, koga bi to trebalo i na kakav način poseći, i ko će, čime i po čijoj milosti da seče?

Jedna mogućnost jeste da će to da učini sam Bog, ako ne učine ljudi. To je najveći problem sa ovim obraćanjem javnosti. Budući da se „jalovi“ bacaju u oganj, ako nikako drukčije onda kao u Sodomi i Gomori, gde stradaju i oni koji „ploda rađaju“, ali koji se nisu suprotstavili sveopštoj moralnoj korupciji, ova bi pouka mogla da se shvati kao poziv da se oni koji nisu „jalovi“, u nekom smislu te reči, prihvate nekog oruđa pogodnog za sečenje i da pale vatru da u oganj bacaju one koji to, po nedovoljno razjašnjenim kriterijima, zaslužuju kako ih ne bi sve sasekao i u oganj bacio konačni sudija i gospodar.

Ako bi to tako trebalo shvatiti, ne bi se trebalo čuditi ako se javnost zapita ko će i na koji način organizovati te koji će da čiste grad i zemlju? Jer nije reč o maloj operaciji koja bi mogla da se izvede spontano, neorganizovano. Jasno je da se nagoveštava da legitimnost takvih delanja potiče od vere i od Crkve, jer na to upućuje pozivanje na svetu knjigu i na autoritet Crkve, ali to još ne rešava neminovne političke i društvene izazove. Možda se misli samo na organizovanje „porodičnih šetnji“ i pisanje vatrenih napisa i govora koji sasecaju argumente onih koji zagovaraju „jalovost“? Možda je, opet, reč o političkoj i društvenoj akciji masovnog egzorcizma, koji ognjem i mačem oslobađa od nedostojnog života one koji su se odlučili za „jalovost“ ili za koje je to odlučila priroda, možda čak po volji božijoj? Štagod da se ima u vidu, ostaje, ipak, da se razjasni ko bi tačno imao kakvu ulogu u toj seči i spaljivanju? Šta bi trebalo da rade vlasti (recimo nepostojeći ministar policije), šta crkva, šta vernici, šta ideolozi patriotizma, šta nevladine i vladine organizacije – kako bi se obezbedila efikasnost, da ne bude suviše kolateralne štete, i pravičnost, da budu posečeni i bačeni u oganj svi koji to zaslužuju, a ne da se neko iskupi na neki način ili da se izvuče preko veze.

Ono što zahteva posebno i dublje objašnjenje jeste etika Crkve na kojoj se ove moralne pouke i pokude zasnivaju. Citira se često, pa i ovim povodom, biblijska misao: „Sve mi je slobodno, ali nije mi sve na korist“. Kako se definiše korisnost i koji je njen moralni značaj? Utilitaristička etika, etika korisnosti, obično polazi od toga da individualna korisnost bar sledi lična vrednovanja, koja mogu ali ne moraju da budu hedonistička, dok je moralna obaveza da se uvećava ukupna, zbirna korisnost (ili prosečna, ali ovde alternativne interpretacije ovoga načela nisu od značaja). Crkveni oci izgleda smatraju da bi individualna korisnost trebalo da zadovoljava vrednosti vere ili, drukčije rečeno, božanske vrednosti (koje naravno variraju od vere do vere i od Boga do Boga, ali to ostavljam po strani); dakle ne individualne, interne, vrednosti, već božanske, eksterne vrednosti, eksterno određenu korisnost, kako se zaista i kaže. Kako bi to tačno trebalo da izgleda, predmet je za raspravu; na primer, moglo bi da se misli na paternalistički utilitarizam, a ima i drugih mogućnosti. U ovom konkretnom slučaju plodotvornosti, moralne su obaveze, na žalost, određene veoma pojednostavljeno, kao izvršavanje dodeljenih uloga – u moralnom smislu, ljudi se posmatraju samo ili prvenstveno kao sredstvo, a ne kao cilj, što opravdava njihovo moralno izjednačavanje sa drvećem. U tom smislu, reč je o veoma grubom utilitarizmu. Uz to, psihologija i sociologija ovog moralnog učenja je praktično hiperkomunistička, jer se teži potiskivanju svih ličnih sloboda koje Bog, protumačen posredstvom vere i Crkve, ne smatra korisnim – sloboda sama po sebi nije ni od kakve koristi.

Ovde možda ima smisla jedna digresija. Ne može a da se ne uoči naturalizam ove etike, usled ponovljenog pozivanja na ono što je prirodno, a nije neprirodno, „jalovo“. No, ako bi vladike i Crkva zaista hteli da se oslanjaju na neki naturalistički, u ovom slučaju, biološki utilitarizam, tada je potrebno da povedu računa o tome šta znamo o prirodi i koje su eventualne etičke implikacije prirodnih nauka i nauka uopšte – ako se pozivate na prirodu, trebalo bi određivanje etičnosti da prepustiti prirodnim naukama, a ne da se pozivate ne svete knjige. Recimo, priroda nema ništa slično utilitarističkom načelu, načelu ukupne korisnosti, koju bi trebalo uvećavati – ne rukovodi se, dakle, utilitarizmom bilo kakve vrste, svakako ne onim kojim bi mogli jednoznačno da se razvrstaju ljudi ili njihova delanja na plodotvorne i jalove. Takođe, ako vladike i Crkva žele da brane etički funkcionalizam, tada bi bilo potrebno najpre da utvrde da li drveće koje „ploda ne rađa“ svejedno ima neku funkciju, evolutivnu ili neku drugu, pa ga možda ne bi trebalo odmah seći i u oganj bacati, a isto važi i za „jalove“ ljude, štagod da to znači, bez obzira da li su to po sopstvenom ili po izboru prirode. (Moglo bi se, u vidu fusnote, napomenuti da se premijer britanske vlade pre koju nedelju izvinio Alenu Turingu, sa čijim bi životom i sudbinom, kao i sa njegovim doprinosom slobodi i plodotvornosti vladike mogle da se upoznaju.) Uopšte, ako se zaista teži etičkom naturalizmu, trebalo bi etička prava i moralne obaveze zasnovati na valjanom poznavanju prirode, što će reći prirodnih nauka. Ova tema nije od malog značaja danas kada je naučno saznanje veoma napredovalo, a i tehnologija zajedno sa njim.

Moralni značaj ovog grubog, funkcionalističkog utilitarizma jeste da se misli da se može opravdati ograničavanje sloboda i sasecanje i paljenje „jalovih“, beskorisnih, ljudi – kogod da to, na način koji bi tek trebalo odrediti, ima dužnost da čini ili bi trebalo da ima moralnu obavezu da čini. Kada je reč o ograničavanju sloboda, budući da je reč o služenju božanskim vrednostima, nije značajno da li je reč o privatnom ili javnom upražnjavanju slobode, jer je odlučujući kriterij da li je neki čin koristan, zapravo bogougodan u smislu da je funkcionalan u odnosu na ono čemu bi trebalo da posluži, a ne da li je javan ili privatan. Ako neko upražnjava neku slobodu, ali mu ona nije na korist, jer je ne upražnjava strogo funkcionalno, nezavisno od njene evenutalne hedonističke ili neke druge moralne vrednosti, a možda i funkcionalnosti (drveće nije tu samo da daje plod, a isto važi i za ljude), to je štetno u moralnom smislu te reči, bez obzira da li se to čini strogo privatno, dakle nema posledice po druge ljude, ili javno. U osnovi zato što stroge privatnosti zapravo i nema, budući da se od Boga ništa ne može sakriti, a moralni značaj svakoga čina jeste u tome da bude u skladu sa božanskim, a ne ličnim ili javnim vrednostima.

Dakle, koliko se iz ovih intervencija dvojice vladika može razumeti, etika koju oni zastupaju je grubo utilitaristička, veoma pojednostavljeno funkcionalistička, a njen moralni značaj se sastoji u obavezi ljudi da zadovoljavaju eksterno, božanski ili naturalistički, određene vrednosti. „Jalovost“, bez obzira da li je izabrana ili je prirodna ili božanska, se opravdano, u ovoj etici, odstranjuje sečenjem i paljenjem (ili nekim drugim radnjama kojima se postiže isti cilj): to je dužnost ili moralna obaveza, mada nije jasno tačno čija. Budući da su to rekli, ali možda to u stvari ne zastupaju, na njima je da ponude razjašjašnjenje. Inače neće imati mnogo smisla prati ruke od onih koji će njihove poruke shvatiti bukvalno, a ni grmeti protiv onih koji ne mogu da ne budu zaprepašćeni, a mnogi i uplašeni.

Peščanik.net, 03.10.2009.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija