Foto: Roberto Gordo Saez
Foto: Roberto Gordo Saez

Tvrdnja da Srbija ima većih problema od održavanja ovogodišnje Parade ponosa nesumnjivo je tačna. Jedan od tih problema je uzurpacija države od strane stranačkih vođstava i s njima nekada povezanih, a često i isprepletenih, privrednih krugova. Treba pogledati koja je latentna ali stvarna funkcija najnovijih javnih preganjanja oko Parade ponosa. Jer, mada je tačno da Srbija ima većih problema od održavanja Parade ponosa, nesmetano i slobodno održavanje Parade pokazalo bi da je najveći problem Srbije, odsustvo pravne države, u znatnoj meri otklonjen.

Osporavanje Parade kao oblika prava na izražavanje identiteta, uverenja i slobode savesti jača LGBT zajednicu na način na koji svaka spoljna opasnost ili njen uverljiv privid jačaju integraciju onih koji su ugroženi. Ovo osporavanje, bez namere njegovih protagonista, jača i integraciju i povećava mobilizaciju nevladinog sektora i onih koji se zalažu za odsustvo diskriminacije. Ovi efekti tiču se ograničenog broja ljudi.

Osporavanje Parade predstavlja koketovanje sa biračima, od kojih se očekuje da podrže i izražavanje rezervi prema opravdanosti njenog održavanja i očekivano reteriranje pred pritiscima. Drugim rečima, ono podrazumeva kasnije dopuštanje Parade i osiguranje njenih učesnika na način sličan onome primenjenom prethodne godine. Između vlasti i nekih ciljnih grupa u stanovništvu postoje uzajamna prećutna očekivanja da se nešto dozvoli i da se postupi po zakonu tek kada se ostvari određena mera pre svega međunarodnih (delom i inostranih, a svakako ponajmanje domaćih) pritisaka. Ovaj nemušti jezik razvijen je u toku decenije i po preganjanja oko saradnje sa tribunalom u Hagu i nastavlja da se preobražava kroz javne rasprave o ustavno-pravnom statusu Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija. Obe strane, i vlast i deo birača koji je podržava ili koji bi mogao da je podržava, ovaj komunikacijski kod dobro razumeju. Razume ga i ona treća, međunarodna (i u manjoj meri inostrana) strana. Fingira se izražavanje skepse prema opravdanosti održavanja Parade, da bi se na kraju popustilo i da bi se Pride održao. Četvrta strana, odnosno učesnici Parade, kao da bi bili zadovoljni kada bi se ponovila prošla godina. A i peta strana, prekršioci zakona i napadači na policajce, bar donekle razumeju šta najgore može da ih snađe. A to ni prošle godine nije bila dosledna primena zakona, odnosno uspešno obezbeđivanje javnog reda i mira (u konkretnom slučaju) u centru Beograda uz primenu neophodnih odgovarajućih sredstava.

U meri u kojoj se može predviđati, nije nerealno očekivati da će vlast popustiti u interesu stranačkih vođstava i privrednih krugova i dozvoliti održavanje Parade u centru Beograda, dok će izričito ili u rečitim naznakama tvrditi da popušta pod međunarodnim pritiscima u interesu građana. Ovo je opšte mesto unutrašnje politike male zemlje.

Strankama koje su uzurpirale državu nije u interesu jaka država, pa takvu i nemamo, mada bi bilo jednostrano prevideti neke naznake njene izgradnje, kao što je bilo formiranje žandarmerije u vreme Đinđićeve vlade, ili znatno aktivnija primena zakona od strane policije za mandata ove vlade i ponovnog dolaska na vlast sadašnjeg ministra policije. Pritom se i dalje ignoriše prava priroda nemira koje izazivaju javne manifestacije diskriminisanih. Poriče se čak i sama činjenica diskriminacije, mada je evidentno da ljude koji pripadaju LGBT pokretu prekršioci zakona tuku i prebijaju kad god mogu. Ne samo što se umanjuje stvarno postojeća diskriminisanost, nego se i na nasilje protiv diskrimisanih ne odgovara prikladno: ima, svakako, razlike između dopuštanja demoliranja Bajrakli džamije 2004. i hapšenja dve stotine pedeset ljudi 2010. No, samo slaba država dopušta masovne nasilne nasrtaje na policiju i veliki broj povređenih policajaca i žandarma, umesto da policiji naloži upotrebu svih sredstava legitimne prisile koja nisu zabranjena zakonom. Ovako je i prošlogodišnja Parada ocenjena kao veliki uspeh, mada su ljudi koji su izražavali svoj(e) identitet(e) i/ili svoja uverenja bili sprovođeni ulicama Beograda kao da su cirkuske životinje, dok je prekršiocima zakona bilo omogućeno da povrede veliki broj policajaca i žandarma.

Bilo koje kalkulisanje sa mogućnošću ostvarivanja prava na slobodno kretanje i izražavanje identiteta i mišljenja koja ne sadrže govor mržnje jeste poraz države ili čak znak njenog odsustva. Samim tim ono je ugrožavanje neprikosnovenih prava građanki i građana. Nikakve objektivne okolnosti ne mogu da opravdaju prepuštanje centra grada prekršiocima zakona i napadačima na policiju: mera represije primenjena prošle godine bila je premala. Ko neće da upotrebi suzavac, već se zadržava na upotrebi palice, rizikuje da u izmenjenim prilikama bude primoran da koristi plumbum et pulvis (metke i barut). Ako se okolnosti, što je uvek nepredvidivo, izmene, meta napada ne moraju biti LGBT osobe, nego Romi (za šta u celoj istočnoj Evropi ima naznaka, odnosno prebijanja, a negde i pucanja i zatvaranja u geta) ili pripadnici različitih verskih, rasnih i nacionalnih manjina. Rešenje nije u sprovodu učesnika Parade zaštićenom trasom uz njihovo policijsko razvoženje na bezbedna mesta; rešenje je u pretvaranju (ne samo) centra Beograda u bezbedno mesto za one koji ne krše zakon i za doslednu (a ne selektivnu niti defanzivnu) primenu zakona protiv onih koji zakon krše.

Ko neće da koristi umerenu legitimnu prisilu radi očuvanja javne bezbednosti, nego se zadovoljava primenom minimalne zakonite prinude, rizikuje da u izmenjenim okolnostima mora da koristi maksimalnu prinudu, to jest metak umesto suzavca. Parada, pored ostalog, nezavisno od bilo čijih namera, neminovno razotkriva neprijatelje ustavnog poretka, izvlači ih iz njihovih socijalnih, fizičkih i elektronskih skloništa i izlaže mogućnosti primene sredstava koje zakon za njih naređuje. Masovne nerede ne izazivaju ni policija ni tajna policija (BIA), ali oni mogu da posluže i jednoj i drugoj, kao i tužilaštvima i pravosudnim organima, više nego mnogi meseci strpljivog redovnog operativnog rada. Parada ponosa je, nezavisno od bilo čijih namera, neodoljiva provokacija za različite grupe organizovane da deluju protiv ustavom garantovanih prava. Ona je i idealna prilika da se prema njihovim pripadnicima postupi u skladu sa zakonom. Ona je i retko povoljna prilika da se oni javni činioci koji ne osporavaju pravnu državu, ali koji smatraju da svako lično svojstvo i svako uverenje, čak i kada ne ugrožavaju druge, ne smeju da budu javno ispoljavani, pokažu u stvarnom svetlu shvatanja za koja se zalažu. Parada ponosa je prirodni eksperiment koji pokazuje da li je Republika Srbija država u punom smislu reči. Ako jeste, ona će primeniti vlastite zakone, dozvoliti izražavanje identiteta i uverenja u centru Beograda i stvoriti situaciju u kojoj će se kriti prekršioci zakona, a ne oni koji koriste svoja prava.

Peščanik.net, 21.08.2011.

LGBTQIA+