Oblici komercijalizacije tragičke krivice u režiji Kompanije „Novosti“

Eksploatacija ljudske tragedije

„Kao s neba, sa krila dobrog anđela, pala mi je vest da je Žarko Laušević napisao knjigu. I da bi bio voljan da je objavi ovde. „Novosti“ i ja smo mu – prva ponuda. Stresao sam se od tog iznenađenja“. Ovim rečima je Manojlo Vukotić započeo svoj otužni pogovor knjizi sećanja Žarka Lauševića, slavnog glumca, prestupnika i izopštenika iz društva. Reklo bi se da je generalni direktor više nego srećan. Ekstatički je ushićen a oči mu se kao u onim scenama iz crtaća, kada junaci osete mogućnost velike zarade, pretvaraju u dve blicave oznake za dolar. I zaista, tiraž od 200 000 primeraka koji nadmašuje Kusturicu i Dobricu Ćosića zajedno potvrđuje Vukotićevo predviđanje. Ubrzo i čitava javnost počinje da participira u ekstazi generalnog direktora Kompanije „Novosti“. Organizuje se velika promocija u sali Muzeja Jugoslovenske kinoteke, a specijalni efekt proizvodi video klip netom pristigao iz Amerike u kome sâm Žarko Laušević izgovara nekoliko udarnih fragmenata iz svoje knjige, verovatno po izboru samog generalnog direktora. Na sceni su advokati, režiseri, teatrolozi i glumci. Svako bi da kaže ponešto u prilog veličanstvenom povratku Žarka Lauševića u Beograd. Vukotić daje osnovni ritam i direkciju svakog budućeg čitanja Lauševićevih ispovesti: „Iskrenost sa kojom [Laušević] izlaže je fascinantna. Ne štedi sebe – skida se do gole kože. Guli je. Ukucava eksere u svoje meso – dok samog sebe razapinje.” Reklo bi se da nam Vukotić nudi jedinstveni novogodišnji striptiz sa elementima ritualnog samopovređivanja na kraju. Zaista, idealna je prilika da se za samo 450 din. uverimo u to. Retko se pruža mogućnost da pročitamo priču o tragičkom junaku našeg vremena koji je zbog počinjenog hibrisa pao u nesreću. Za razliku od Vukotićevog turbofolk marketinga, Aristotel nas podučava da tragički junak može biti samo onaj čovek po sredini “koji se ne ističe ni vrlinom ni pravednošću, niti pada u nesreću zbog svoje zloće i svog nevaljalstva nego zbog neke pogreške (krivice), a to je lice koje uživa znatan ugled i živi srećnim životom, kao Edip, i Tijest, i uopšte članovi takvih porodica”. Čini se da je Žarko Laušević i ulogama koje je igrao i životom koji je živeo oduvek podražavao takvu tragičku radnju. Osnovna odlika takve radnje je da kod gledalaca, odnosno čitalaca izazove osećanja straha i sažaljenja. Iz toga proizlazi i finalni učinak tragičke radnje koja kod gledalaca izaziva katarzu, odnosno pročišćavanje takvih afekata. To se umnogome razlikuje od dolarske groznice Manje Vukotića. Za njega je pojam tragičke krivice svakako samo neko “špansko selo” koje može biti dobro ukoliko donosi novac. Međutim, Lauševićeva knjiga Godina prođe, dan nikad je primer permanentnog upinjanja da se dosegne svest o sopstvenoj krivici, onaj “fatalni plamen” o kome razmišlja jedne noći dok posmatra noćnog leptira nadomak upaljene sveće. No upravo priča o tragičkoj krivici može reći nešto više o društvu koje danas uživa u Lauševićevom razgolićivanju.

Svetosavska intervencija u teatru

Žarko Laušević s pravom markira jedan događaj iz svoje prošlosti kao početak svega što mu se potom događalo i zbog čega je ispaštao. Reč je o predstavi Sveti Sava Siniše Kovačevića koja je 31. maja 1990. nasilno prekinuta upadom nacionalističkih falangi Žarka Gavrilovića i Vojislava Šešelja u Jugoslovensko dramsko pozorište. Tačno je da predstava nije odigrana ali Lauševićeva sećanja na taj pokušaj izvedbe pokazuju da se na sceni odigrala mnogo ozbiljnija drama nego što je to bio Kovačevićev literarni predložak. Jedan fragment te drame moguće je videti i na YouTubeu. Ta drama, zapravo njena struktura, potom je ponovljena u Srbiji mnogo puta. Tako nešto se događa i danas (napad na studente u blokadi ili na skvotere u novosadskoj kasarni “Arčibald Rajs”). Ali Žarko Laušević je bio prvi koji je odigrao tu predstavu za nas. I to je zapravo jedini put da je odigrana u teatru gde se pomeranje granice između iluzije i života, književnog teksta i politike dogodilo na najradikalniji način. Junaci ove predstave bili su glumci jednog komada koji je trebalo odigrati, publika, hor sačinjen od nacionalističke rulje, veće staraca (koje je van scene), vođa (koji je van scene) i vođin glasnik (policajac koji prilazi Lauševiću kao glavnom glumcu i prenosi mu “opšte” utiske, zapravo suštinsku informaciju zbog koje će on počiniti hibris). Hor je po dobrom starom Aristotelovom savetu u ovoj tragičkoj radnji tretiran kao jedno lice čija “pesma” bi se mogla primeniti kako za ovu predstavu tako i za sve ostale koje će uslediti tokom devedesetih, do danas. Treba imati u vidu i to, što Laušević previđa u svojoj knjizi, da okupljanje ovog “hora” nije spontani izraz raspomamljene gomile. Naprotiv. Tekst drame Siniše Kovačevića, prema tvrđenju nekih svedoka tog doba, pre nego što je došao do zeničkog pozorišta, kružio je po beogradskim salonima. Tekst je najpre bio ponuđen glumcu Bati Stojkoviću, a onda je preko njegovog brata Živorada dospeo do uticajnog Borislava Mihajlovića Mihiz koji je stavio nezvaničnu zabranu na izvođenje ovog teksta u Beogradu. Otuda upad Žarka Gavrilovića i falangista neće biti spontano okupljanje nezadovoljnika već organizovana akcija koja iza sebe ima veće staraca koje je samo nekoliko godina pre toga obznanilo da su svi vitalni srpski interesi u Jugoslaviji ugroženi. Zbog toga tobože nemoćni policajac prilazi Žarku Lauševiću i kaže mu: “Ako vi hoćete, Lauševiću, policija će intervenisati, ali… može biti mrtvih”. Time se stvara pozorišna iluzija prenošenja ingerencije sa vlasti na glavnog junaka komada koji se zove “Prekidanje predstave Sveti Sava u JDP-u” i on donosi kobnu odluku da odigra ostatak uloge po roli koja je za njega spremljena na najvišem vrhu. Za dobro zajednice, on se povlači a potom, budući izložen pretnjama, po savetu policije nabavlja pištolj kako bi se branio, jer država “nije u stanju” da se brine o njegovoj bezbednosti. I tu je negde kraj karijere glumca Žarka Lauševića. Njegova tragička krivica je zapravo uverenje da se država zaista brine o njemu dajući mu dozvolu za nošenje oružja. Istina je zapravo bila drugačija. Žarko Gavrilović i Vojislav Šešelj bili su bezbednosni eksponenti Miloševićeve države, policajac je bio dobri glasnik koji mu je saopštio da kao ugrožena manjina mora da se naoruža. Po tom modelu je Miloševićeva država funkcionisala na svim stranama. Tako su naoružani Srbi u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu. Bio je to srpski model odbrane manjinskih prava koji je pretvoren i brutalnu agresiju. Biti naoružan u tom trenutku značilo je zapravo prikloniti se naoružanoj većini. A kada su ratovi prošli i zločini počinjeni, krivica je postala samo krivica naoružane “manjine” koja se borila za goli život. Srbija je ostala čista. Otuda i izostanak osećanja straha i sažaljenja, pa i katarze, u ovoj predstavi danas. Kao i kod Manojla Vukotića, pristuno je samo palanačko naslađivanje stradanjem nekog ko je mogao biti bolji od nas, ali je, eto, zbog svoje pogreške, pao u nesreću. Ne i naše. Nasuprot Aristotelovim zakonitostima verovatnosti i nužnosti tragičke priče ovo društvo misli da ono s tim nema nikakve veze. Stoga bi Lauševićeve reči iz trejlera, kojima je Vukotić želeo da pridobije čitalačku masu, trebalo donekle preinačiti: Društvo koje je saučestvovalo u nekom zločinu nikada neće biti slobodno.

Peščanik.net, 28.12.2011.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)