U subotu je The Times izvestio o sve prisutnijem fenomenu u Evropi: „samoubistvo zbog ekonomske krize“. Očajni zbog nezaposlenosti i zatvaranja preduzeća, ljudi dižu ruku na sebe. Vest nas je sve pogodila, ali siguran sam da je mnogo čitalaca, posebno među ekonomistima, pomislilo da je uzrok samoubistava pojedinaca očigledna posvećenost evropskih lidera izvršenju ekonomskog samoubistva Evrope.

Do pre nekoliko meseci sam mislio da za Evropu ima nade. Možda se sećate da je krajem prošle jeseni Evropa bila na ivici ekonomske katastrofe, ali je Evropska centralna banka, pandan Federalnim rezervama kod nas, pritekla u pomoć. Ponudila je evropskim bankama nelimitirane kreditne linije, pod uslovom da kao zalog koriste obveznice evropskih država. To je direktno pomoglo bankama, indirektno vladama i zaustavilo paniku.

Tada se postavilo pitanje da li će ovaj hrabri i delotvorni potez inicirati širu analizu, hoće li evropski lideri iskoristiti ovaj period da preispitaju svoju politiku, koja je i uzrok problema.

Ali oni to nisu učinili. Umesto toga, još više su insistirali na propalim politikama i idejama. Sve je teže poverovati da će oni promeniti svoj kurs.

Pogledajte stanje u Španiji, koja je sada epicentar krize. To nije recesija već prava depresija, uz ukupnu nezaposlenost od 23,6%, što je brojka uporediva sa nezaposlenošću u SAD na vrhuncu Velike depresije. Nezaposlenost među mladima Španije je preko 50%. Postalo je jasno da ovako više ne ide, a taj uvid je španske troškove pozajmljivanja lansirao nebu pod oblake.

Sada nije bitno kako je Španija stigla do ove tačke – ali mora se naglasiti da se španski slučaj prilično razlikuje od onoga što govore evropski zvaničnici, posebno oni iz Nemačke. Španija nije vodila rasipnu fiskalnu politiku – u predvečerje krize imala je mali dug i budžetski suficit. Nažalost, imala je ogroman mehur na tržištu nekretnina, mehur koji su u velikoj meri omogućile nemačke banke odobravajući ogromne zajmove španskim bankama. Kada je mehur pukao, španska ekonomija je doživela brodolom. Španski fiskalni problemi su posledica depresije, a ne njen uzrok.

Uprkos tome, recept koji propisuju Berlin i Frankfurt je, kao što možete pretpostaviti, dodatno fiskalno stezanje kaiša.

Ovo je, grubo rečeno, potpuno ludilo. Evropa već nekoliko godina trpi oštre programe štednje, čija posledica je ono što zna svaki student istorije: takvi programi su uvek gurali već depresirane ekonomije još dublje u depresiju, a budući da investitori procenjuju ukupno stanje nacionalne ekonomije kada procenjuju da li je država u stanju da otplati dugove, programi štednje nisu smanjili čak ni troškove pozajmljivanja.

Šta je alternativa? Pa 1930-ih – u periodu koji moderna Evropa kopira do najsitnijih detalja – ključni uslov oporavka bilo je napuštanje zlatnog standarda (vezanost valute za rezerve u zlatu). Sličan potez danas bilo bi napuštanje evrozone i povratak na nacionalne valute. Možete reći da je ovo nezamislivo i da bi prouzrokovalo velike ekonomske i političke lomove. Ali nametanje sve oštrijih mera štednje zemljama koje već imaju nazaposlenost na nivou iz Velike depresije, podjednako je neshvatljivo.

Ako Evropljani zaista žele da sačuvaju evro, moraće da potraže neku alternativu. Kontinentu je potrebna ekspanzivna monetarna politika, u formi spremnosti – najavljene spremnosti – Evropske centralne banke da prihvati nešto višu inflaciju. Ekspanzivno budžetsko finansiranje u Nemačkoj bi trebalo da bude protivteža štednji u Španiji i ostalim zaduženim zemljama na periferiji. Čak i u ovom slučaju, državama na periferiji bi trebalo dosta vremena za oporavak, ali bi makar bilo nade da će do njega doći.

Ono što imamo je potpuno odsustvo fleksibilnosti. U martu su evropski lideri potpisali Fiskalni pakt koji je zacementirao fiskalnu štednju kao odgovor na sve probleme. U međuvremenu, vodeći zvaničnici centralne banke izrazili su spremnost za podizanje kamatnih stopa na najmanji nagoveštaj inflacije.

Teško je izbeći osećanje beznađa. Umesto da priznaju da su pogrešili, evropski lideri su odlučni u nameri da gurnu svoje ekonomije – a time i svoja društva – u ambis, povlačeći za sobom i čitav svet.

 
New York Times, 15.04.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković


Dodatak sa bloga Paula Krugmana

Dakle, kriza evra je ponovo tu. Ovog puta joj je epicentar Španija – što je na neki način dobro, budući da se sada jasno vidi suštinsko ludilo tvrdoglavog nemačkog tumačenja krize.

Jer ovo zaista nema veze sa fiskalnom neodgovornošću. Samo da podsetim, pred početak krize, Španija je delovala kao fiskalni uzor:

To što se desilo u Španiji bio je mehur nekretnina – u velikoj meri pospešen zaduživanjem od nemačkih banaka – koji je pukao, i za sobom povukao čitavu privredu. Sada je u ovoj zemlji 23,6 odsto nezaposlenih, a 50,5 odsto među mladima.

A odgovor na to bi trebalo da bude dodatno stezanje kaiša, sa Evropskom centralnom bankom koja je, naravno, opsednuta inflacijom – i zvaničnicima koji tvrde da je prošlogodišnje neverovatno budalasto podizanje kamata nešto čime se treba ponositi.

Zaista počinjem da verujem da idemo ka slomu čitavog sistema.

 
Peščanik.net, 19.04.2012.