Prije nekoliko godina, kada stvari još nisu izgledale tako crno kao danas, prije nekih izbora vidio sam u Sarajevu zanimljiv predizborni plakat. Jednostavan, jednobojan, bez likova, sa sljedećim tekstom: „Naprijed Federacija. Naprijed Srpska. I mirna Bosna“. Danas, kad pogledam ovo ruglo od predizborne kampanje, mislim da ovdje nikad nisam vidio bolji predizborni plakat, sa jasnijom porukom, mada sam siguran da je i stranka koja ga je tada postavila još davno digla ruke od ove parole. A ovima što nas danas pozivaju da idemo naprijed, bolje je da se pokriju nekom kesom po glavi i šute. Odavno već ne idemo naprijed, a što je još gore, više ne stojimo ni u mjestu. U kom pravcu idemo, nije teško zaključiti.

Od kako sam postao punoljetan, a bilo je to pred kraj rata, prilično redovno sam koristio svoje glasačko pravo. Ne zato što sam ikad posebno izražajno podržavao neku političku opciju, već iz nekog osjećaja građanske odgovornosti, vjerujući da se moj glas negdje ipak broji. Kao i svaki mlad čovjek lutao sam, a opcije za koje sam glasao uglavnom su gubile na izborima. Iskreno, nisam ni očekivao nešto drugo. Danas sam siguran da u oktobru neću glasati. Ne zato što više nisam građanski odgovoran, niti zato što me politika ne interesuje. Nego zato što ne želim da budem budala. Kratko i jasno.

Nedavno je iznesen zvaničan podatak da u Bosni i Hercegovini ima oko 190 registrovanih političkih partija za ove izbore i da smo po tome prvi u svijetu (misleći na odnos broja partija i broja stanovnika). U nekoj normalnoj zemlji, više političkih partija na sceni valjda znači i postojanje više različitih političkih mišljenja, odnosno različitih ideologija. U demokratskim društvima, to je u svakom slučaju dobro i trebalo bi da daje stvarni izbor. Tako bi neko neupućen mogao da zaključi kako u BiH postoji 190 različitih političkih opcija. Ja naprotiv mislim da postoji samo jedna, koja se može opisati vrlo jednostavno: doći na vlast kako god (ili makar participirati kroz neka poslanička mjesta), ostati tu što duže (praveći koalicije sa svim i svakim) i snaći se za to vrijeme (za definiciju „snalaženja“ možete pogledati moj tekst na tu temu, takođe objavljen na Peščaniku). Ozbiljnih ciljeva od interesa za zemlju i ljude ionako niko nema, a vjerujem da od ovih 190 partija više od pola vjerovatno nema nikakav program. Ionako nema veze, kao da bi to neko čitao. Ali svi oni bi dio para koje se onim malobrojnim zaposlenima redovno mjesečno uzimaju od plate kroz porez. Skoro da se sa nostalgijom sjećam vremena kada su vladale samo tri nacionalne stranke i tu se vrtilo još par manjih. Bar je bilo jednostavnije, a i oni su se lakše dogovarali. Danas kad svaki konstitutivni narod ima barem po 50-ak stranki, uglavnom nastalih odvajanjem od većih, situacija se može okarakterisati samo kao ludilo i beskrupulozna borba za novac poreskih obveznika, a sve je to jako daleko od stvarnog izbora.

Pogled na predizborne plakate i poruke na njima za ove izbore samo mi još više potvrđuju da sam u pravu. Nikad Sarajevo nije izgledalo ružnije pred neke izbore. Ne samo da su stranački plakati zauzeli bukvalno sve billboarde (kojih je ionako previše) i sve moguće slobodne površine, nego su oni koji nisu uspjeli da ih na vrijeme rezervišu postavili dodatne improvizovane konstrukcije, i to od zarđalog željeza, na kojima se vijore ogromne fotošopirane glave samozvanih lidera. Primjetan je takođe i veći broj glumaca i bivših i sadašnjih sportista na listama i plakatima. Oni su sada nosioci lista i kandidati za vrlo ozbiljne funkcije. Presmiješno. Zapita li se iko zašto bi neko ko je glumac ili košarkaš (dobar ili loš, svejedno) trebalo da bude i dobar političar. Zar se neko stvarno na to peca? Izgleda da da. Pitam se samo šta bi takav glasač rekao kada bi došao u bolnicu na makar i jednostavnu hirušku intervenciju, i kada bi mu upravnik rekao da trenutno nemaju ljekara na raspolaganju, ali da je zato tu jedan jako poznat glumac koji je voljan da mu pokuša riješiti problem. Ljudi, politika je profesija, zanat, to se uči kao i druge stvari. Ko želi dobar primjer toga šta se desi kada se vlast bira na ovaj način, neka malo pročita šta je Arnold Švarceneger uradio od ekonomije Kalifornije za svoje vladavine. Blago rečeno je upropastio, a njegovi zbunjeni glasači se vjerovatno još uvijek pitaju kako to da Arni nije sve loše momke poslao u zatvor ili pod zemlju, a njima obezbijedio blagostanje. A bolje da ne navodim kakve su uloge u karijeri igrali ovi što nas danas gledaju sa plakata. Pored glumaca i sportista, ima tu i bivših vojnika, penzionisanih policajaca, kao i isluženih političara, kojima je istekla zabrana bavljenja politikom koju im je nametnuo visoki predstavnik, pa su vaskrsli. Dream team.

Oni koji su se odlučili da na plakate, pored ogromne slike lidera i kandidata, stave i neku poruku, samo su još dodatno pokazali do kakvog smo dna došli. Pored ispraznih fraza o tome da je krajnje vrijeme, da trebamo naprijed, da izdati ne znaju, sa nama u Evropu i slično, tu su i obećanja koja nemaju veze sa mozgom i samo dodatno potvrđuju kolikim ovcama nas ti likovi smatraju. Tako je jedan kandidat na svoj plakat postavio natpis „13. penzija za penzionere“. Lijepo zvuči, posebno ako ste u toj kategoriji stanovništa. Problem je jedino u tome što se dotični kandiduje za načelnika opštine, koji nema, niti može da ima apsolutno nikakve veze sa isplatom penzija, makar kasa od penzijskog osiguranja zaista i bila puna. A nije. Ali što jest jest – na plakatu lijepo zvuči, posebno ako ne potrošiš ni 10 sekundi da o tome razmisliš.

Drugi opet nemaju uopšte problem sa tim da na plakate stavljaju svoje nadimke, kao da se radi o kafanskim pjevačima, a ne kandidatima za političku funkciju. Postali smo planetarno poznati po predizbornom plakatu na koji je jedan kandidat stavio svoj nadimak, koji glasi – Lopov. Kaže, svi ga tako znaju u njegovoj čaršiji, pa da ne bude zabune pri glasanju. I pored najbolje volje ne mogu da zamislim kakav mentalni sklop treba da ima glasač koji će svoj X staviti na kvadratić pored kojeg piše „Lopov“.

Ipak, da ne bude da sudim o strankama samo na osnovu kampanje koju vode, treba pogledati i rezultate vladavine u prethodne dvije godine. Pored toga što se barem za Federaciju BiH ne može sa sigurnošću reći ko je uopšte vladao, sasvim sigurno se može reći da BiH nikad nije bila u većoj političkoj krizi, što ne znači da veća od ove ne postoji. Samo u Kantonu Sarajevu vlast se promijenila već treći put za dvije godine. To je politička neodgovornost na kvadrat, i od strane onih koji su na vlasti i od strane onih koji su prekomponovanjem kojekakvih koalicija rušili tu vlast. Treba li reći da osim sastavljanja neke jadne kantonalne vlade tri puta za 2 godine ništa drugo i nisu stigli da urade. Pitam se nekad vidi li to iko. Koliko zapravo ljudi sjedne i razmisli makar 15 minuta o tome kome i zašto daje svoju podršku na izborima. Ili se stvarno glasovi skupljaju na par metara asfalta koji se postavi kroz neko selo, par dana prije izbora. Danas sam baš vidio nove ljuljačke u parku nedaleko od zgrade u kojoj živim. Cijelo ljeto su visile razvaljene. Ko nam je kriv što su izbori tek na jesen.

Bosna je, pored toga što drži rekord u broju političkih partija, u samom vrhu i po broju obrazovanih mladih ljudi koji je napuštaju. Iako bi svakom normalnom taj podatak bio više nego zabrinjavajući, ja sam duboko uvjeren da je to što se dešava više nego povoljan scenario za one koji su na vlasti, ali i za one koji žele da dođu na vlast. Oni koji odlaze mahom su ljudi koji se ne „lože“ na predizborne kampanje ovog tipa, niti su naročito pouzdani glasači. Uz to, teško ih je pridobiti jer moraš znati sastaviti bar nekoliko suvislih rečenica da bi im privukao pažnju. Zato je bolje da i nisu tu. Izborni cenzus svakako ne postoji, izbori se mogu dobiti i sa 10% ukupnog glasačkog tijela, a toliko će uvijek izaći na izbore.

Zato ja neću. Jer se niti 1% nisam uhvatio na priču koju sam pričaju ovih dana.

 
Peščanik.net, 25.09.2012.

Srodni link:

Igor Maglov: Црвени октобар