Elisabeth Ohlson Wallin, In hate we trust
Elisabeth Ohlson Wallin, In hate we trust

Đavo je odneo šalu: ministar policije počeo je javno da tumači umetnička dela i objašnjava šta može a šta ne može da se pokazuje u javnosti. U svojim analizama on polazi od jednog autentičnog estetičkog i hermeneutičkog stava koji jednostavno glasi: ovo je Srbija! I pošto je ovo Srbija, nešto se sme, a nešto se ne sme. Razume se, ministra policije niko nije pitao: a koja je to ova Srbija? Kada obična budala izgovori „ovo je Srbija“, šta da radite, slegnete ramenima i produžite dalje. Problem je kada budalaštine izgovara ministar policije, u svojstvu ministra policije.

Nemam problem s tim da ministar policije privatno bude budala, i da kao privatno lice valja gluposti. Zabrinjava me kada ista osoba u svojstvu ministra policije na osnovu sile koja je u njegovoj nadležnosti prisvaja pravo da tumači šta je to Srbija, i da odatle izvodi šta se sme, a šta se ne sme. Zabrinjava me dakle to što ta osoba raspolaže realnom moći da javnosti nameće svoja izopačena shvatanja o tome šta bi to Srbija trebalo da bude.

No, u duhu hrišćanskog milosrđa i dobre volje, hajde da ministru policije pomognemo i proširimo mu hermeneutičke horizonte. Ministra policije zbunila su dela na kojima je Isus Hrist predstavljen kao osoba s nejasnim polnim, rodnim i seksualnim karakteristikama. Što je još gore, Isus Hrist kao takva polno, rodno i seksualno nedefinisana osoba okružen je grupom istih takvih, našem ministru nerazumljivih osoba. No, naš se ministar brzo pribrao. To tako ne može, saopštio nam je, jer je ovo Srbija.

Iz oka milosrdne duše sad bi mogla kanuti suza za ministrom policije. U srećnijim zemljama granatom iz ručnog bacača već bi bila dignuta u vazduh odgovarajuća ambasada, i ambasador u njoj. Ali, prošla su ta vremena kada su se u Beogradu palile ambasade. Ministar policije sad može samo da tumači i izdaje preporuke. Katahizis ministra policije u tom poslu svodi se, da ponovimo, na vrlo jednostavno načelo: ovo je Srbija. No, kakve veze to načelo ima sa Isusom Hristom i hrišćanskom verom, zapitaće se pojedini nevernik.

Evo predloga alternativnog katahizisa za našeg ministra. Isus Hrist je sin božji. Bog je preko svog sina ljudima poslao poruku, otprilike nešto poput – tu sam, i dalje brinem za vas, ali za ponešto morate i sami da se pobrinete. Ministar policije iznenadiće se kada mu sad kažemo da je taj Isus bio nešto tamnije puti nego što se već neko vreme obično predstavlja na slikama, i da se samorazumevao kao Jevrejin. No, to našeg ministra ne treba da buni. Jer, kako je drugačije Bog i mogao da se obrati ljudima, nego da im se prikaže kao neko ko im je nalik. Pošto je sa Jevrejima od ranije imao neke dogovore, Bog je sasvim razborito odlučio da se njima prvo obrati, jer će ga oni najpre razumeti, i to da im se obrati kao jedan od njih.

Do ovde nema razloga da sumnjamo u to da nas je ministar policije pratio i razumeo. Sada međutim sledi hermeneutički zaokret koji zahteva nešto više intelektualnog napora. Vremena se dakle menjaju, čovečanstvo je danas mnogo šira zajednica od one kojoj se Bog preko svog sina prvobitno obratio. Ali, ključ je ostao isti. Bog nam se obraća u skladu sa okolnostima u kojima živimo, jer nam je samo tako njegova poruka dostupna i razumljiva. Drugim rečima, ako njegova poruka i jeste uvek ista, ona se ne može uvek na isti način saopštiti. Dobri Bog svoju poruku prilagođava onima kojima je poruka poslata. Sposobnost božjih adresata da poruku razumeju uslovljena je i istorijski i socijalno. A Bogu je – da hoćemo da gledamo, lako bismo to videli – uvek posebno bilo stalo do onih zajednica koje su najugroženije, najviše izložene nasilju.

Početak emancipacije svake takve zajednice, u kulturnom krugu koji je ocrtalo hrišćanstvo, bilo je razumevanje božje poruke u skladu sa istorijskim i socijalnim okolnostima koje obeležavaju tu zajednicu. To se može reći i drugačije, početak emancipacije te zajednice bilo je njeno saobražavanje božjoj poruci. E, ovde je ministar policije već poprilično ošamućen, jer – ko tu kome šalje poruku i ko se čemu saobražava? Za ministra policije, jednostavno objašnjenje: svi smo mi isti u Bogu, pored ostalog i zato što to priznajemo svima drugima. To priznanje pored ostalog znači i to da priznajemo da se taj Bog svakome od nas može pokazati na drugačiji način. Jer, naposletku, nije bitno to kako nam se Bog prikazao, nego koje nam se vrednosti tim obznanjivanjem posreduju.

Ovaj kratki katahizis trebalo bi da pomogne ministru policije da malo drugačije zasnuje svoje tumačenje nimalo spornih radova, čiju bi izložbu on ipak da zabrani. Bila bi velika sreća kada bi ministar policije shvatio i da ta Srbija, na koju se on poziva, baš kao i Bog, nama koji smo različiti može različito izgledati. Što ne znači da zbog toga imamo pravo da jedni druge dižemo u vazduh, sve i ako bi nas tamo zaista dočekivao dobri Bog.

Na kraju, ministru policije ostaje samo jedno pitanje – zašto mu o stvarima vere govori jedan okoreli ateista, sa mesta koje je otvoreno bezbožničko. Odgovor je jednostavan: svaki bezbožnik u Srbiji zna više o veri i veći je hrišćanin od bilo kog poglavara Srpske pravoslavne crkve.

Peščanik.net, 02.10.2012.

LGBTQIA+

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)