Jedan je od najčešće navođenih izrijeka posljednjega velikog metafizika Sherlocka Holmesa (iz glasovite priče “Silver Blaze” – “Srebrni bljesak”) onaj u kojemu upućuje nevještoga inspektora Gregoryija da obrati pažnju na neobičan incident s psom u noći. Zbunjeni Gregory odgovara: “pas nije ništa učinio te noći” – “to i jest neobični incident”, uobičajeno kriptički odgovara Holmes. (Lektori/ice, koji preko HRT-a teroriziraju lokalnu javnost, tvrdokorno prevode incident kao izgred, pa čak govore o “izgredu u nuklearnoj centrali”, kada je riječ naprosto o kvaru – no kod Holmesa je doista riječ o “neobičnome incidentu”).

Ma koliko rečena formulacija djelovala fikcionalno, ona posve pogođeno opisuje neka od recentnih zbivanja koja doslovce drmaju domaćom zbiljom. Nacija se, naime, našla suočenom s tri šokantne presude o kojima će se još dugo govoriti. Brojne su, međusobno nerijetko posve različite interpretacije ipak ostavile indikativno netematiziranom jednu značajku koja je zajednička svima trima presudama. U danima prije ovih presuda u Hrvatskoj su “svi” (točnije: “svi dobro upućeni”) “znali”:

  • da će Čačić biti oslobođen (jer je, navodno, na djelu dogovor Hrvatske i Mađarske o njegovoj slobodi za ostavljanje Zsolta Hernadija na miru);
  •  da će Gotovina (usput i Markač s njim) biti osuđen (jer je Haaško sudište notorno politička, protuhrvatska ustanova, dapače “civilizacijska i pravna sramota”);
  •  da će Sanader biti oslobođen (jer je premoćan i dobro povezan s inozemnim središtima moći).

Na djelu je nedvojbeno bila široko prihvaćena teorija urote.

Tri značajke teorije urote

Njezina je ovolika trenutna popularnost samo naizgled neobična, jer se radi o konstruktu koji ima tri bitne značajke koje ga čine iznimno djelotvornim:

a) Riječ je o interpretaciji svijeta oko nas koja pretendira na racionalnost, koja, štoviše, sva konkurentska objašnjenja diskvalificira tvrdnjom da iracionalno (ili lijeno) previđaju prave uzroke nekih zbivanja samo zato što nisu očiti. Ona olakšava snalaženje u svijetu svima koji ju prihvaćaju i daje im, štoviše, neku vrst privilegirane pozicije istražitelja koji otkrivaju zapretene, a za sve bitne istine. Niz je autora – od Poppera, preko Neumanna, Barkuna, ili Voegelina, do Žižeka (zapravo: Lacana) – o tomu pisao u posljednjih nekoliko decenija (Michael Moore je to filmski dokumentirao).

Čitave su moćne organizacije na tomu bazirale svoju strukturnu reprodukciju. Kršćani su, zna se, polazili od toga da se posljednji đavolji trik sastoji u tomu da nas uvjeri kako ga zapravo nema. Antisemiti su generacijama fantazirali o Sionskim protokolima i sličnim “dokazima” židovske zavjere. Kominterna je na svojem osnivačkome kongresu 1919. zaključila da se komunisti moraju boriti protiv “nove kontrarevolucionarne urote kapitalističke klase”. Nacisti su se koncentrirali na “židovsku plutokraciju” i komuniste, a komunistički režimi na “zavjere u režiji CIA-e i Vatikana”, (gotovo) svi pak na “slobodne zidare”, itd., itd.

b) Elegancija je teorije urote u njezinu bitnome nedostatku za sve koji ju izvana prosuđuju – u njezinu oslanjanju na činjenice (ili “činjenice”) koje nisu poznate, očite, provjerive. Oni koji tu “teoriju” ne prihvaćaju, susrest će se (od kavana do akademija) s tipičim pitanjem: “Pa niste valjda tako naivni da vjerujete u javna objašnjenja…” (atentata na Kennedyija, aluniranja, ili razloga Sanaderove ostavke, npr.).

No, ozbiljna je potka na kojoj suvremena teorija urote parazitira vezana uz sam misaoni nastanak Moderne, uz Kopernika. De revolutionibus orbium coelestium nije tek genijalno, u svakome slučaju prekretno djelo svjetske intelektualne historije (ujedno i sretnom ingenioznošću objavljeno u trenucima Kopernikova umiranja, pa ga Inkvizicija više nije mogla dohvatiti). To je, mimo astronomije, religije i ideologije, djelo koje je poljuljalo same temelje ljudskoga samorazumijevanja, zor predodžbe. Jer, usvajanje Kopernikova nauka za svakoga čovjeka znači prihvaćanje koncepta koji drečeći protuslovi svemu što vidi oko sebe: Mirno sjedeći svjedoči pomicanju sunca na nebosklonu, ali je, eto, naučio da se, u zbilji, velikom brzinom vrti oko svojega postamenta i samoga sebe, te, zajedno, oko sunca. Sve se to pritom zbiva za ljudska osjetila neprimjetno, takorekuć sub-fenomenalno.

Obvezatno obrazovanje poljuljalo je iskustvenu osnovu opstanka ljudi. Maksima: “to gore po činjenice” čini se stoga intelektualno uvjerljivom (u najširem rasponu od velikih misaonih konstrukcija Hegelovih do nedostižne gluposti astrologijskih izmišljotina – s time da je teorija urote znatno bliža astrologiji). Ostaje i nakon pola milenija nejasnim kako je crkvena hijerarhija mogla reagirati toliko promašeno. Umjesto da uvide kako ih – metodički – Kopernik dovodi u mogućnost da vjersko iskustvo (“credo quia absurdum”) prispodobe novo ustrojenoj znanstvenoj paradigmi i na vrijeme se priprave za Modernu, reducirali su vjeru na inkvizicijsku zločinačku praksu i zadugo ispali iz formativnih misaonih procesa epohe.

c) Teorija zavjere ima, dakako, još jedan, ponajprije psihologijski relevantni aspekt koji ju čini toliko podobnom za opću proliferaciju. Ona, naime, po pretpostavci ima smisla samo ako je (individualni ili kolektivni) subjekt koji ju formulira dostatno značajan da bi protiv njega/nje/njih imalo smisla pripremiti zavjeru (i, naravno, dovoljno mudar da prozre “njihovu igru” kroz nakupljene slojeve privida). Ako je, dakle, subjekt važan, te se može očekivati da bude na udaru zavjere, sve ostalo dobiva smisao.

Drukčije rečeno, teorijom zavjere subjekt nastoji dokazati svoju važnost, poduprijeti vlastiti identitet (“svi su protiv mene, al’ se ne dam” i sl.). Katkada se to može očitati i u nespretnim promičbenim formulama za jačanje kolektivnoga identiteta: prije dvadeset godina (kada je nacionalna samosvijest očito još bila in statu nascendi) najtiražnije su hrvatske novine jednoga od neprijatelja režima opisale (maltene epskom) formulom: “lokalni agent bjelosvjetske, anglo-francuske, židovsko-liberalne zavjere protiv Hrvatske i Njemačke”. Kasnije su – ipak nešto sofisticiranije – pronalaženi drugi neprijatelji, no shema se u bitnome nije mijenjala.

Nova urota

Kako bilo, u Hrvatskoj se, barem ovoga puta, dogodilo da pas nije lajao i to je odjeknulo kao prvorazredni incident. Očekivalo bi se da će, nekako ipak, barem na čas zašutjeti ne samo mudraci po kafićima, nego i treperavi glasići poznatih medijskih dama, te njegovani baritoni uglednih odvjetnika koji su godinama tumačili kako “nijedan Hrvat nema šanse u Haagu” (a slično se pripovijedalo i o ostalim slučajevima). No, svi su se munjevito pridružili novim okolnostima, koristeći već odavno iskušane pričuvne pozicije zastupnika teorije urote. S jedne se strane dokazivalo kako smo “pobijedili svemu usuprot”. Haaška presuda – koja je, razumljivo, najsnažnije odjeknula – razumljena je kao mukotrpno izboreno konačno pročišćenje, kao nenadmašni atest nacionalne nevinosti. Dapače, u paraleli s već neukusnim premazivanjem javnosti maslinovim uljem kao paradigmom (hrvatski) zdravoga života, moglo bi se, možda, govoriti o ekstradjevičanskome samorazumijevanju hrvatske političke zajednice nakon 16. studenoga.

U tom smislu, kolumnist koji je uoči presude tvrdio da je svaka presuda iz Haaga nužno nepravedna ne smatra da se treba ispričati javnosti zbog tvrdnje prema kojoj su zapravo Gotovina i Markač nepravedno oslobođeni, nego se munjevito ubacuje u novi složaj tvrdeći nakon dva dana da je (sada nesporna) presuda očistila Hrvatsku (i to Tuđmanovu). Vodeći katolički novinar uzbuđeno objavljuje da se sada očekuje “radikalan zaokret za državotvorno ostvarivanje svih legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva”. Neuk u jeziku kakva ga je Bog dao, ne poima da državotvornost označuje djelovanje na tvorbi države. Kako u Hrvatskoj ipak postoji nešto nalik na državu, “državotvorno bi ostvarivanje” pretpostavljalo ukidanje postojeće države kako bi nova bila stvorena (a to, zna se, počinje državnim udarom). Ozračje pobjedničkoga slavlja otvara, tako, za ponekoga i mogućnost radikalne promjene političkoga ustroja – jer “mi smo čisti”, pa nam je, valjda, sada sve dopušteno.

Pobjeda nad svim urotama dovela je, kaže “istaknuti komunikolog” do pozicioniranja Gotovine i njegova javnoga govora kao “tihe revolucije”, pa u zemlji prevladava “jedno zdravo domoljublje”. Za razliku od domoljublja s bliskoga istoka koje se, u istančanoj raščlambi rečenoga komunikologa, pokazalo insuficijentnim još u haaškoj sudnici, gdje su se, nasuprot civiliziranim Hrvatima, srpski optuženici i osuđenici ponašali kao “drumski razbojnici”. Ugledna psihologinja pak znanstvenim pristupom otkriva da je “generalom Gotovinom silno impresionirana. Gospodin je kakva nema.”

Euforija

Ovo društveno stanje, uvjetovano pobjedničkim osjećajem koji je nastao iznenadnim uspjehom u trenucima u kojima su svi očekivali poraz pogođeno opisuje termin euforija. Izvorno, riječ znači dobro, ili lagano (pod)nošenje – nekoga tereta. Ljudima u euforiji lakše je podnositi najteže terete svakodnevice: posao (ili pak nezaposlenost), državu, crkvu, školu, itd. No, takvo stanje ne traje nikada dugo. Nakon nekoga vremena svijest o realnosti tereta se (bolno) vraća (a kod nekoga možda dolazi i do hernije). Ekonomska se situacija neće promijeniti nabolje samo tako, pa ni politička. Pitanje o zločinima koji su se zbili (uglavnom) u kolovozu 1995. neće nestati oslobođenjem dvojice optuženika. Jezikom Hamletova solilokvija “For murder, though it have no tongue, will speak”, ubojstva će doista govoriti i ako su nijema. Pitanje je samo kada (i u čijoj režiji). Ni tu euforija neće promijeniti stanje (ali će, posve uspješno, opet jednom odgoditi spoznaju toga stanja).

U slučaju Sanadera i Čačića rabljen je češće drugi od pričuvnih obrazaca koji se sastoji u tvrdnji da je prava urota skrivena iza onoga što su (drugorazredni) teoretici urote do sada uspjeli spoznajno domašiti. Do toga je došlo stoga što nacija u tim sudskim predmetima nije bila toliko jedinstvena kao kada je o haaškome oslobođenju riječ. Nije, primjerice, prava urota bila u konstrukciji Čačićeva oslobođenja, nego u odgodi konačne odluke – do koje će doći (mađarskim) predsjedničkim pomilovanjem – do presude Sanaderu, da bi se vidjelo misle li u Hrvatskoj ozbiljno. (U pozadini je, jasno, ponovno sljub IN-e i MOL-a.) Sanaderova se pak presuda u ovoj konstrukciji razumije kao uspjeh “pravih igrača” – koji su, dakako, u pozadini i, naravno, u inozemstvu – da žrtvovanjem Sanadera zaštite svoje interese (a to su, onda, i igrači/ce koji/e su i natjerali Sanadera svojevremeno na ostavku, itd.).

Konačno, i oslobođenje u Haagu daje materijal nezasitnim teoreticima urote za nove konstrukte. Pogledajte što se zbiva u Afganistanu ili Gazi, reći će. Zar je zamislivo da bi svjetski moćnici pristali na to da presuda haaškoga sudišta ograničava njihova ratna djelovanja? Jer, premda je riječ o sudištu za bivšu Jugoslaviju, njegove presude predstavljaju izvor međunarodnoga humanitarnog prava, pa bi, primjerice, presuda koja određuje da je 200 metara dopuštena granica promašaja kod topničkih napada predstavljala prvo normiranje ove vrsti vojevanja.

Stručnjaci bi, logički, morali odlučivati o tomu može li se prihvatiti 12 hektara oko ciljane mete kao dostatan prostor preciznosti, ili to treba još povećati (12 hektara je, naime, površina kruga s polumjerom od 200 metara). No stručnjaci su uglavnom i sami zainteresirani za ratne igre, a na suce su izvršili politički pritisak, itd.

Ovakvim pripovijestima naprosto nema kraja, no na njih valja upozoriti ne samo zato što funkcioniraju bitno eskapistički niti stoga što su katkada i briljantno sastavljene. Riječima Jerryja Fletchera/Mela Gibsona iz filma nazvanoga po teoriji urote: “Dobra je zavjera nedokaziva. Hoću reći, ako ju možeš dokazati to znači da su zeznuli negdje usput”. Pravi je razlog onaj koji je Hrvatska demonstrirala ovih dana: izbor nedovoljno osviještenih društava nalazi se, prema svemu sudeći, u svojevrsnome sandwichu između teorije urote i euforije. Čini li se i to nekomu kao primjer teorije urote, onda problemu doista nema lijeka (“Contra vim mortis non est medicamentum in hortis”, rekli bi stari liječnici).

ZaMirZine, 14.12.2012.

Peščanik.net, 17.12.2012.

OLUJA
SLUČAJ GOTOVINA