Informativna služba Dveri izdala je 17. jula saopštenje pod naslovom Zaustavite progon Žandarmerije u kojem, kako sami kažu, dižu svoj glas u odbranu ove jedinice. Dveri smatraju da medijski progon žandara traje od prošlogodišnjeg Vidovdana, krsne slave ove najveće jedinice MUP-a Srbije. Tada je javno pročitana zakletva Žandarmerije koju je, za tu priliku, napisao lično njen komandant, sada već smenjeni Bratislav Dikić. Ta medijska hajka je, kaže se dalje u saopštenju, dostigla kulminaciju ovih dana i to je rezultiralo smenom komandanta Žandarmerije. Dikić je smenjen ne zbog toga što je pripadnik njegove jedinice osumnjičen za dvostruko ubistvo i uhapšen, već zbog zakletve iz 2012. godine u kojoj se kaže da će pripadnici te jedinice braniti Kosovo i Metohiju, misle dverski informativci.

Za ovu priliku pregledao sam više vesti sa RTS-a, B92 i drugih medija, ali nisam našao nijedan članak u kojem se napada Žandarmerija kao jedinica. I kako bi to izgledalo kada bi neki od medija napadao baš ovu jedinicu policije? Recimo, mogao bi da piše kako troše mnogo para, kako su nepotrebni i kako bi ih trebalo ukinuti. Ali nisam siguran koliko bi takvi tekstovi uopšte bili smisleni. Specijalne jedinice su sastavni deo vojnih i policijskih snaga u svim zemljama, tako da ako bi Žandarmerija kojim slučajem i bila ukinuta, verovatno bi brzo bila stvorena neka slična formacija. Strahovi koje nam saopštavaju Dveri, da je u toku slabljenje jednog „od odbrambenih stubova Srbije“, prosto nisu realni.

Zaista izgleda kao da je Dikić jednostavno mio Dverima zbog kosovske zakletve, ali zakletva, ipak, nije sve. Jer, nestranački političari iz Dveri imaju i neke konkretne planove za Žandarmeriju.

U trećem delu svog najnovijeg teksta Narodni front kao rešenje za izlazak iz krize srpske opozicije (objavljen 6. jula), Boško Obradović kaže da postoje tri brza rešenja za srpsku opoziciju. Prvo od tih rešenja je „da u okviru neke od sledećih taktičko-pokaznih vežbi koju će Žandarmerija održati Policija iskoristi priliku i prisustvo najviših državnih funkcionera da ih sve pohapsi, po uzoru na češku policiju“. Obradović dalje kaže da su Dveri još ranije pozivale „snage bezbednosti, Vojsku i Policiju, da zaštite ustavni poredak Srbije i spreče vladajući režim da sprovodi antiustavne aktivnosti po pitanju Kosova i Metohije“, i dodao da je poziv Dveri i dalje otvoren. Izgleda da je Dikić, kao autor kosovske zakletve Žandarmerije i njen dosadašnji komandant, prema proceni SS Dveri (čitaj, Srpski sabor Dveri), bio formacijski i ideološki odgovarajuća ličnost za državni udar, na koji ga je ova stranka pozivala.

Druga dva scenarija koja Obradović pominje jesu masovne demonstracije (kao u Bugarskoj, Turskoj i Brazilu) ili formiranje patriotskog političkog bloka (DSS, SRS, Dveri). Sve su ovo rešenja za obaranje stranaka sa vlasti i promenu politike prema EU i Kosovu. Obradović smatra da ove tri varijante same od sebe trenutno nisu realne, mada ih ne isključuje potpuno, i predlaže osnivanje „Srpskog opštenarodnog fronta“, koji će „biti dobra priprema za pomenute scenarije koji moraju doći“. Ovde se lako mogu napraviti paralele sa Hrvatskim narodnim frontom, desničarskom organizacijom osnovanom 2010, ili Nacionalnim frontom u Francuskoj, ali, koliko je meni poznato, Dveri se od ovih organizacija razlikuju po tome što pominju državni udar kao metod političke borbe.

Mislim da je značajno makar skicirati rezervoar ideja na osnovu kojeg Obradović uspeva da razmišlja kako sve tri varijante – državni udar uz pomoć vojske i policije, masovne demonstracije i patriotski stranački blok – idu u korist Dverima. Zašto bi, recimo, vojska i policija, ako bi izvršile državni udar, nezadovoljne politikom vlade i predsednika u vezi sa Kosovom, predale vlast Dverima? Prvi odgovor je zato što bi Dveri mogle da predstavljaju političko krilo pobunjenih pripadnika vojske i policije, sa kojima bi se složili oko toga da je postojeća politička garnitura na vlasti vodila nedopustivu politiku u vezi sa Kosovom. U slučaju da poduhvat uspe, Dveri bi preuzele vlast uz pomoć sile i mogle bi da iskoriste državni mehanizam da sprovedu izbore na kojima bi dobile veću podršku naroda. To bi ih učvrstilo na vlasti, ali bi ostalo pitanje kako bi odvratile vojsku i policiju od daljeg mešanja u politiku. Ipak, kada je ovaj scenario u pitanju, dovoljno je da Dveri pronađu ideološke istomišljenike u vojsci i policiji.

Ovakva politička akcija bi mogla da bude opravdana i time što Dveri vide sebe kao istinske Srbe. Zašto se protiviti svetosavski osvešćenoj političkoj grupi, ako ona samo sprovodi ono što bi svakom Srbinu trebalo da bude najvažnije – sprečava vladu da preda Kosovo čak i silom, to jest da pogazi sve ono što Srbina čini Srbinom? Politički pristanak onih u čije ime se deluje i nije preko potreban; suština nam je svima ista, neki su samo iskreniji i hrabriji u njenom ispoljavanju. Ovde dolazimo do još jedne sintagme koja se kod Dveri obilato koristi, a to je tzv. tiha većina. Kao predstavnici „tihe većine“ Dveri se mogu u potpunosti posvetiti planovima sa Žandarmerijom, i zajedno sa njom krenuti u akciju hapšenja političara na vlasti. Koncepcija o tihoj većini mogla bi da omogući da se u ime te većine politički deluje, a da se ona sama i ne pita za mišljenje. Oni koji su tihi, mogu lako postati i nemi, a to je idealno za potpuno samovoljno i neodgovorno delovanje jedne male političke grupe kao što su Dveri, njeno učešće u zauzimanju vlasti silom, a zatim i njeno održavanje na vlasti. Ali ako tiha većina kojim slučajem postane glasna, pa napravi demonstracije protiv stranaka na vlasti, onda će ona opet nepogrešivo dovesti na vlast Dveri, jer je njena suština svetosavska.

Obradović takođe misli i da se narodu ne mogu servirati samo velike političke teme (Kosovo), i da se njima moraju dodati kako socijalne tako i one ekonomske, ali samo zato da bi se ljudi preko njih uvukli u velike političke priče. Krug razmišljanja je sledeći: a) krivci za loš ekonomski i socijalni položaj naroda su zapravo na globalnom nivou, a domaći političari su njihovi poslušnici; b) ali isti ti globalni centri nam uzimaju Kosovo; c) zato je priča o lošem ekonomskom i socijalnom položaju građana zapravo priča i o Kosovu. Ovo se dobro ilustruje parolom Dveri i DSS-a na nedavnim lokalnim izborima u Zemunu koja glasi „Ko izda Kosovo, izdaće i Zemun“.

Pozivanje vojske i policije da izvrše državni udar, i to od strane ljudi koji su odlučili da javno učestvuju u političkom životu zemlje, pravi je politički skandal. Rekao bih da ovo upućuje na autoritarno političko nasleđe iz kojeg Dveri potiču, zatim slabo mentalno uključivanje u neke osnovne norme parlamentarne demokratije, ali i na frustraciju male grupe koja u politici sebi pripisuje veći značaj nego što ga realno ima.

 
Peščanik.net, 19.07.2013.