U jednome od davnih interviewa (kasnije često citiranih, posebice, u Cahiers du cinema) John Wayne je, na pitanje o tomu što je naučio iz westerna, lakonski odgovorio: „Nešto posve jednostavno: ako u mračnoj uličici vidiš kako trojica tuku četvrtoga, trebaš pomoći onome kojega tuku, čak i ako je, možda, gori od ove trojice“. Ono u čemu je Duke (uza svu svoju poslovičnu reakcionarnost) superioran brojnim suvremenim moralizatorima nalazi se na samome kraju formulacije; pretučenom treba pomoći čak i ako je, inače, zločinac, jer ljude naprosto ne treba tući (ili, u Wayneovu poimanju, barem ih ne treba tući u ne-viteškim uvjetima – dopušteno je samo premlaćivanje u omjeru 1:1).
Smisao ovoga iskaza nadilazi, međutim, sebe sama (i opet, Wayne je u tomu uspješniji od brojnih profesionalaca riječi) – radi se, naime, o naravi žrtve. Kako je iz pričice lako zaključiti, temeljna je kvaliteta žrtve njezina slabost. S druge strane, (negativne) kvalitete počinitelja dolaze do izražaja upravo zbog njihove (nasilno realizirane) nadmoći. Ma koliko se ovo razglabanje činilo logičnim, ono se, svagda iznova, nasukava na plićake (javnoga) emocionaliziranja.
Već sam termin, žrtva naime, upućuje na nešto što se vezuje uz (religijske) obrede (kako to rječnici i enciklopedije jednoznačno pokazuju). Riječ je, primjerice, o žrtvama očisnicama, okajnicama, paljenicama, itd, dakle o žrtvovanju u ime darovanja božanstvu i osvještenja grijeha vjernika. Glagol koji se pritom uobičajeno rabi jest: prinositi – žrtva se prinosi ne samo bogu i to u sklopu ustrojenoga rituala i na unaprijed određenome mjestu (zato se oltar u crkvama i zove žrtvenikom). Dovršetak žrtvene ekonomije Staroga zavjeta u Isusovu prinošenju sebe sama kao žrtve označava i (kršćanski) dovršetak jedne konstrukcije koja, načelno, ljudsko, ili, češće ipak, društveno, egzistencijsko (samo)žrtvovanje čini (za vjernike barem) nepotrebnim.
No, kako se zna, povijest se je radikalno drukčije zbivala – bitno označena kolopletom ratova, progona, masovnih zločina (s nemalim prinosom upravo one religije koja je, doktrinarno, trebala okončati povijesnu praksu žrtvovanja ljudskih života za više ciljeve). Moderno sekulariziranje rečenih ciljeva nije ništa promijenilo u ovoj praksi (osim što je, uz katastrofalne posljedice, koincidiralo s moderniziranjem ratnih oruđa). A poginule u ratovima rutinski se odavno već naziva ratnim žrtvama. Premda je odgovarajući izraz, primjerice, i u njemačkome i u engleskom, poput hrvatskoga, etimologijski vezan uz praksu ritualnog žrtvovanja, novo je doba žrtvu prije svega razumijevalo kao ratnu žrtvu (engleski etimologijski rječnik upućuje na to da je ovo značenje ušlo u uporabu oko 1650.). Ali, koliko god nekada bitno ritualizirani pojam postajao sve više (doslovce) profaniranim, dio je značenjskoga polja korišten i kada je izvorni kontekst već davno bio izgubljen.
Kult žrtve za domovinu
Drukčije rečeno, žrtva i danas označuje ne samo ljudski gubitak (što je u vrijednosno neutralnome optjecaju poglavito u engleskome – causalties), nego i svojevrsnu moralnu oznaku, dapače: izvor nekih prava. U domaćoj verziji – posebice s obzirom na karakteristično neprobavljenu prošlost – žrtva je s vremenom dobila gotovo nadrealnu dimenziju neupitnoga moralnog (nerijetko i političkog) autoriteta. Na osnovi višestoljetnoga patrijarhalno-ratničkoga sindroma, u dvadesetome je stoljeću tri puta politički organizirano nametan kult „žrtve za domovinu“ kao izvora socijalnih prava. Riječ je, dakako, o solunašima, subnorovcima i, danas, braniteljima. Nije pritom teško razumjeti (čak i moralno zasnovanu) argumentaciju na osnovi koje se traži privilegija za one koji su se borili za opstanak zemlje, države, nacije, sustava, itd. Po strani od poratnoga napuhavanja broja ratnih sudionika (što karakterizira sve tri povijesne epizode), po strani od nedvojbenoga pretjerivanja s tim privilegijama (primjerice, tako da su neke od njih – i opet u sva tri slučaja – transgeneracijski prenošene), radi se, dakle, o praksi koja, u razumnim granicama, može biti opravdana.
Ono što je, međutim, nemoguće opravdati jest pridijevanje žrtvama (točnije: onima koji u njihovo ime govore) ne samo političkih, nego i komunikacijskih privilegija. To nije problem samo za prononsirano nacionalistički politički sklop koji je na djelu u svim poratnim „mladim demokracijama“. Još se očitijim to pokazuje kao popratna pojava pokušaja – koji, dakako, dolaze iz nevladina „sektora“ – da se tranzicijska pravednost zasnuje upravo kao obveza spram žrtava. Jer, umjesto koraka ka pomirbi nerijetko se zbiva nova epizoda poratnoga sukobljavanja profesionaliziranih zastupnika žrtava s raznih ratnih strana. To se posebice jasno pokazuje u činjenici da je, petnaestak godina nakon rata, i dalje na djelu jasno, dapače: kultivirano razlikovanje među „našima“ i „njihovim“ žrtvama. Drukčije rečeno, još uvijek nerijetko važi: bliži su nam „naši“ počinitelji od „njihovih“ žrtava.
Ti se zastupnici, u svojim sredinama, već uobičajeno smatraju (moralno?) ovlaštenima (najčešće nesuvislo) odbijati sudske presude, neke pokušaje pomirbenih akata i sl. Pa kada se susretnu s onima koji to isto rade na drugoj stranu (i sa suprotnim vrijednosnim predznakom) sukobi se dodatno zaoštravaju. Ovakva se praksa ocjenjivanja rada sudova i tužilaštava proširila do svojevrsne travestije i u svakidašnjem funkcioniranju pravosuđa, pa kraj svakoga medijski istaknutijeg procesa dočekuju komentari pripadnika „obitelji žrtve“ – koji su, dakako, u pravilu nezadovoljni svakom presudom (dijelom, valjda, i zato što je smrtna kazna odavno ukinuta). Uza sve kritike retribucijskome poimanju pravednosti, za nju postoje i tradicionalni argumenti. No, nema ih ako se pravosuđe svede na instrument prohtjeva žrtava (umjesto društva u cjelini). Nije, naravno, teško uvidjeti kako se pritom često radi o nekoj vrsti institucionalizirane nečiste savjesti društva koje (preživjelim) žrtvama nije pomoglo da koliko-toliko normaliziraju život, ali posljedice ovakve („moralizirajuće“) prakse bitno oštećuju djelovanje pravosudnoga aparata. Ako se, naime, subjektivni pristup žrtava, odnosno njihovih porodica prihvati kao moralno nadređen (koliko-toliko) objektivnome djelovanju pravosudnih institucija zbrka će, tendencijski, progutati i zadnje tragove pravednosti.
Komunikacijska privilegija govornika u ime žrtava i dalje je svakidašnja pojava. Neki su dan, primjerice, mediji objavili još jedna prinos ovoj pogubnoj literarno-političkoj vrsti: „Nikakav spomenik neće biti podignut u Žirovcu. Pozivamo hrvatske vlasti da zaustave srpske diverzante, inače ćemo ih mi branitelji morati zaustaviti. Ako do toga dođe, bit će polupanih glava – poručio je umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan.“ Rečeni „Orkan“ smatra, eto, da mu je negdašnjim vojnim djelovanjem zajamčeno pravo prijetiti nasiljem onima („s druge strane“) koji su naprosto htjeli obilježiti mjesto ratne pogibije „svojih“ (ostavljajući pritom otvorenim i pitanje o tomu koja je ratna strana tu pogibiju doista izazvala). Usporedbe radi, Jugoslavija je dvadesetak godina nakon završetka II. svjetskog rata počela – diskretno, diplomatski – pregovarati o obilježavanju grobova njemačkih vojnika. Doznavši za to, subnorovci su digli histeričnu hajku i onemogućili pokušaj; pedesetak godina kasnije na isti se način ponašaju oni koje diče (oružanom) borbom upravo protiv one tradicije koju je nekada gojio SUBNOR.
Moralni kriteriji
Domaća javnost pokazuje, dakle, neizlječivu sklonost recidivima, kao da nikako ne uspijeva zaliječiti neke od trauma iz nedavne prošlosti. A značajan je dio tih trauma uzrokovan i potiskivanjem („neugodnih“) sastavina onoga razdoblja. Mediji i političari, braniteljske udruge i svećenici, intelektualci i aktivisti, riječju: (gotovo) svi koji lokalno nešto znače, trajno su usplahireni, zabrinuti za „istinu“ o nedavnome ratu, dapače: za „dignitet“ toga rata. Moglo bi se – ponajprije pozivom na brojna povijesna svjedočanstva, analitičku literaturu, a i na dio najvažnijih književnih djela različitih nacionalnih tradicija – dosta uvjerljivo pokazivati da je sam koncept dostojanstva (bilo kojega) rata sporan, čak besmislen. Ipak se u ratu radi o ubijanju – dostojanstven može biti cilj jedne od strana u ratu, ponašanje dijela sudionika rata, no proglašavati rat u cjelini dostojanstvenim moguće je samo odustane li se od temeljnih moralnih prosudbi (pa i logike, uostalom, jer proglašavanje rata u cjelini dostojanstvenim nije moguće ako se i protivnika ne drži takvim, što je – gotovo sigurno – neusuglasivo s intencijama onih koji najglasnije ponavljaju ovu sintagmu). „Naše“ su žrtve, nadalje, onda konsekventno „žrtve domovinskoga rata“ (a ne neprijatelja).
Na toj se točki pokazuje očito promašenom ona uspuhanost koja bi branila zamišljenu sliku protiv ustanovljenih činjenica, bilo tako da ih niječe, što je, državnim (ne)djelovanjem uspijevalo punih petnaestak godina, ili tako da – zapravo groteskno, s obzirom na to da je riječ ipak o odraslim ljudima – na neprijeporne činjenice o „našim“ zločinima odgovara djetinjastom retoričkom formulom: „a što su oni činili nama?“.
Zaborav žrtava (na svim stranama) – od medijske koncentriranosti na (moguće) počinitelje, preko nespretnih sudačkih formulacija, do zloćudnih neistina znači zapravo da se javnost odrekla moralnih prosudbi i orijentirala se na puko navijačku strast (koja se, paradoksalno, ipak stalno glasa moralizirajućim diskursom). Jer, tvrdnje kako su „naši gradovi puni onih koji su pucali na nas“ imale bi skandalizirajući smisao samo pod jednom pretpostavkom – da se početkom devedesetih u Hrvatskoj nije vodio rat. Za rat – znano je ali, izgleda, treba stalno ponavljati – važi jednostavno i okrutno: zločin je rata u tomu što u ratu ubijanje nije zločin (nego samo posebice ustanovljeno, međunarodnim humanitarnim pravom opisano, mučenje i ubijanje). Zato će još desetljećima ulicama gradova i sela krstariti oni koji su ubijali kada je to bilo ne samo dopušteno, nego i zapovjeđeno, zato je nekima od njih teško pojmiti da su se vremena promijenila (pa i dalje pokazuju pripravnost na korištenje sile), zato se, uostalom, ratu (u cjelini) naprosto ne smije pripisivati dostojanstvo, ne želi li se ostati bez temeljnih moralnih kriterija, koje nerijetko zamjenjuje proliferiranje loše domoljubne poezije.
A žrtve su, kako to pogođeno kaže John Wayne (na svoj način, poput Alfreda Doolittlea, „najoriginalniji moralist današnjice“), bile slab(ij)e; nije to, gotovo nikada, bio njihov izbor. Mistificira li se njihov usud, nepregledni lanac žrtvovanja (drugih) samo će se nastavljati. Sadašnji poratni šampionat (ex) Jugoslavije u viktimiziranju dobro to pokazuje – jer eventualna pobjeda u tom perverznom nadmetanju ima samo jedan mogući smisao – strategijski izgledniju poziciju za naredni rat.
Banka, 23.08.2013.
Peščanik.net, 23.08.2013.
Srodni link: Žarko Puhovski – Mistika žrtve II
