Duboko me je potresla vest o smrti Srđe Popovića. Zatekla me je posle neprospavane noći u kojoj sam dovršavao čitanje knjige Brankice Stanković Insajder, moja priča.

Nadam se da će o svim detaljima iz njegove karijere govoriti puno ljudi koji su daleko pozvaniji i upućeniji od mene. Ja sam samo osetio potrebu da podelim par zapažanja i ličnih impresija o čoveku koga sam upoznao, i od koga smatram da sam dosta toga naučio.

Setio sam se jednog njegovog zapažanja, iz nekog skorašnjeg intervjua, o tome kako mu se čini da bi u skoro svakom društvu ili svakom vremenu bio pripadnik manjine, i kako je maltene matematički dokazivo da pripadnici većine najčešće donose katastrofalne odluke. Odluke najpogubnije po njih same. U Srbiji danas, bio je deo jedne umorne i raslojene manjine. Intelektualac formiran u jednom boljem svetu, svetu čiji su horizonti i dometi postali potpuno nerazumljivi i nedostižni većini današnjih građana ove blatnjave evropske provincije. Činilo mi se da je ta manjina u jednom trenutku postavila sebi za misiju da svoje sećanje i znanje pokuša da prenese na neke sledeće generacije, kako ne bi bilo zauvek izgubljeno, i u tome vidim veliki doprinos Peščanika i ljudi kao što je Srđa Popović. Tu njihovu želju i sav rad koji su u to uložili sam doživljavao kao patriotizam u najiskrenijem obliku.

Bez obzira na to kako se naša saradnja završila, doživljavam svoje trenutke provedene u i oko Peščanika kao neku vrstu poklona, stipendije. Jednostavno, mnogi ljudi koji se bave umetnošću ili kulturom kod nas nisu politički pismeni na elementarnom nivou. Iz lenjosti, površnosti, neobrazovanosti i još puno razloga, nemaju jasno izgrađene sisteme vrednosti, nemaju uvid u širi istorijiski kontekst, niti dovoljno znanja da bi formirali političko mišljenje koje je na bilo koji način relevantno u bilo kakvom ozbiljnom razgovoru. Što se, nažalost, često reflektuje kroz njihovo umetničko stvaralaštvo. Ne bih da branim kolege, sve informacije koje su im potrebne su lako dostupne, i ako ih je baš briga da se potrude da ih pročitaju i uključe mozak da ih interpretiraju, sami su krivi. No, ipak bih voleo da istaknem koliko mislim da sam imao sreće u životu da baš kroz angažman u Peščaniku naučim milion stvari i dodatno oblikujem svoje stavove, i koliko mislim da sam imao sreće što smo se upoznali baš u trenutku dok je nastajao moj film Šišanje.

U svim debatama, tribinama i razgovorima koji su usledili, zahvaljujući Peščaniku, ja sam nastupao kao neko ko se ne krije iza banalne floskule o odvajanju ”politike” i ”umetnosti”, i ponosan sam na to. Naravno da vam je lakše da odbranite svoje stavove, kad kao podršku i referencu imate godine rada i istraživanja profesionalaca, uobličenih u tekstove poput prevoda eseja Ur fašizam Umberta Eka ili odgovore na pitanje a zašto su naši ekstremni desničari zapravo fašisti, u tekstu Zveri srpske Rastislava Dinića. Postoje dva teksta Srđe Popovića koja preporučujem bukvalno svim sagovornicima iz Srbije ili inostranstva (a nije ih malo) koji ulaze u priču o Miloševiću i raspadu SFRJ sa veoma haotičnim, netačnim ili polu-istinitim pretpostavkama:

Milošević, nemotivisano zlo

Raspad Jugoslavije I, II

Ova dva rada su primer jasnoće i preciznosti u razmišljanju (i govoru), koji su bili karakteristični za Srđu Popovića, kao i njegovu sposobnost da se do kraja, argumentima, odbrani izneta teza. Nema puno ljudi koje sam sreo u životu i karijeri koji bi mogli da se time pohvale.

Bez obzira da li bih se slagao sa njegovim stavovima ili ne, to nikad nisam gubio iz vida. Upravo sučeljavanje mišljenja sam doživljavao kao izraz poštovanja, posebno u ovako autoritarnom društvu. Cenio sam tih par prilika koje sam imao da razgovaram i polemišem sa čovekom čije znanje, inteligencija i uvid u širi kontekst daleko premašuju moje sopstveno.

Zašto ovo pišem sad? Iskreno žaleći zbog smrti Srđe Popovića, još više žalim što mi se čini da nije formirana generacija mlađih intelektualaca koji bi popunili jedinstveno mesto koje je on zauzimao u našoj javnoj sferi. I to nije krivica naših uzora, učitelja ili mentora, jer je potpuno normalno da neki od njih postanu ljuti i umorni, da greše ili da odustaju. Da nestaju i umiru. Krivica je nas samih. Hiljadu je razloga i izgovora, od kojih su mnogi validni, ali to sve nije bitno kad shvatite da ostaje činjenica da odlaskom ljudi kao što je bio Srđa Popović, ili na primer Vojin Dimitrijević, nastaje vakuum.

Bez ljudi tog kalibra, nijedno društvo ne može da stvori, a verovatno to i ne zaslužuje, ”nešto bolje” od života koje trenutno živimo. Gubitak iluzija da sve može da bude drugačije, a da pritom niko ništa ne radi i niko ništa ne zna, može da boli, ali je zapravo katarzično. Pomaže da dobro razmislite šta planirate da uradite sa vremenom koje vam je preostalo.

Peščanik.net, 31.10.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)