1.

Uvijek se naoštrim kada čujem izlizanu (a pritom ambiciozniju neko ikada prije) repliku da život piše romane. Da se razumijemo: kada bi život pisao romane, književnosti ne bi bilo. Možda je književnost na izdisaju, ali njezina opća slabost nije se dogodila zbog historijske pobjede života nad književnošću, već zbog književne destrukcije na kojoj su predano radili sami participanti književnih procesa: izdavači, urednici, kritičari, čitaoci, i autori. A što se odnosa književnosti i života tiče, stvari ugrubo stoje ovako: u temelju svake prave književne priče stoji trač. Svi mi volimo znati što se događa drugima, čak i kada se radi o tome što su drugi imali za ručak. Jesu li se stvari promijenile s novim medijima? Ne, glad za tračem samo se pojačala. Tračeri tvitaju, tekstaju, lajkaju, fejsbukiraju. Socijalne mreže njihov su prirodni okoliš. Otuda, možda, i globalna popularnost norveške književne zvijezde, Karl Ove Knausgarda, “modernoga Prousta”. Reality književnost, književnost koja se bavi životom u njegovim najsitnijim detaljima, dostigla je danas svoj vrhunac. Počeci – nekadašnje hagiografije o svecima – u međuvremenu su žanrovski evoluirali u biografije, autobiografije i memoare. Jednom induciranu glad za tračem teško je zaustaviti, a i svi smo u međuvremenu postali svecima. Razapinjemo vlastitu kožu, spremno pokazujemo unutrašnje organe, svatko je izložak u izlogu svoje mesnice.

2.

Slaveni imaju priličan broj jezičnih fraza vezanih uz kožu. Imati debelu kožu, iskočiti iz kože, istjerati koga iz kože, iznijeti cijelu kožu, biti krvav ispod kože, odrati nekome kožu, osjetiti na vlastitoj koži, platiti kao vuk kožom, zaći nekome pod kožu, ticati se nečije kože, skupo prodati kožu, biti u nečijoj koži, učiti na vlastitoj koži, biti vuk u janjećoj koži, dobro se potkožiti, svući (se) do gole kože… Koža je nešto veoma intimno i, što se intimnosti tiče, dominira nad metaforom srca. Dok je naše srce spremno da voli cijelo čovječanstvo, nas voli samo naša koža.

U slavenskim jezicima ne postoje dvije riječi za dvije vrste koža, kao u engleskome (skin, leather), njemačkome (haut, leder), holandskome (huid, leer), španjolskome (piel, cuero) ili talijanskome (pelle, cuoio), na primjer. Slaveni upotrebljavaju istu riječ za kožu koja pokriva naše tijelo i kožu od koje se prave cipele. Možda je odsustvo razlike u jeziku civilizacijsko pitanje? Možda otuda, iz civilizacijske neistančanosti, proizlazi očaranost siromašaka pravom kožom?

Tako su bivši Jugoslaveni u drugoj polovici 20. stoljeća putovali po cipele, torbice i jakne (dakako, od prave kože) u susjednu Italiju, u Trst. Kasnije su skakali u jeftiniji Istanbul i dovlačili kožne odjevne predmete na jugoslavenske buvljake. Tip sa zlatnim lančićem oko vrata, odjeven u kožnu jaknu, spadao je u opće poželjnog partnera za parenje. U vrijeme popularnosti prave kože smatralo se da muškarac u kožnoj jakni može sve. Ubrzo su jeftine imitacije neutralizirale privlačnost prave kože, a ljudski mužjaci i ženke odjeveni u kožne jakne skliznuli su na neko vrijeme u socijalno stigmatiziranu ljudsku grupaciju (tzv. “ljudsko smeće”). A ona, koža, kliznula je u kožnu subkulturu i ondje je postala “carica”, fetiš, kult.

3.

Kao i svi humanistički orijentirani intelektualci pred znanošću padam na ponizna koljena. Nitko me ne može impresionirati više od matematičara, fizičara, astronoma, liječnika i statističara; nitko, naime, nije u stanju staviti stvari na pravo mjesto kao oni. Tako je u hrvatskim novinama nedavno objavljen članak s uzbudljivim naslovom Države debelih, poput Hrvatske, teret su za Zemlju. Kako državice od četiri milijuna stanovnika, pa čak i uz pretpostavku da se radi o zemlji dembeliji, mogu ugroziti planetu Zemlju!? U članku se citira najnovija studija objavljena u časopisu “BMC Public Health”, koja tvrdi da je prosječna masa odraslih stanovnika zemaljske kugle 62 kilograma (U SAD je ona znatno viša, 80,7 kg). Kad se sve zbroji, odraslo stanovništvo teži 287 milijuna tona, od čega 15 milijuna tona otpada na pretjeranu težinu, a 3,5 milijuna tona na pretilost. Debljina je nepravilno raspoređena: Amerikanci čine samo pet posto svjetske populacije i pritom trećinu viška svjetske tjelesne težine. Prof. Ian Roberts kaže da znanstvenici danas ne razmišljaju koliko usta treba prehraniti već koliko mesa. “Svi su shvatili činjenicu da porast broja stanovnika ugrožava globalnu održivost okoliša, a naše istraživanje pokazuje da je i debljina velika prijetnja. Ako ne smanjimo i natalitet i debljinu, imamo slabe izglede”, rekao je profesor Roberts. Problem je, dakle, u mesu, u ljudetini.

Ispada da među deset najtežih zemalja na svijetu Amerika zauzima prvo mjesto, Hrvatska, odmah iza Kuvajta, treće mjesto, a Grčka deveto (iza debelih Kataraca, Arapa iz UAE, Egipćana, Argentinaca i stanovnika Trinidada). Najlakše su azijske i afričke zemlje, od kojih prvo mjesto po lakoći zauzima Sjeverna Koreja, zatim Kambodža, Burundi, Nepal, Kongo, Bangladeš, Šri Lanka i Etiopija.

Stigmatizacija debelih našla je podršku u znanostima poput demografije i ekologije, medicine i socio-ekonomije. Otuda, iz medicinskih znanosti, dolazi uvjerenje da su debeli zarazni (otkriće virusa Ad36), te da će onaj tko se druži s debelima i sam postati debeo. Adelle, krupna britanska pjevačica, doživjela je nakon svoje američke turneje kritiku na nekoj lokalnoj američkoj TV stanici. Lokalna fitness managerica, puna pravedničkog gnjeva kakav znaju imati samo fitness manageri, ustvrdila je da je Adelle opasnost za američko društvo jer američkim djevojčicama šalje poruku da je biti debeo OK. Tko zna, možda će u skoroj budućnosti slična poruka otvoriti sezonu lova i promptno vratiti neku buduću Adelle tamo odakle se drznula pustiti svoj božanski glas, u geto siromašnih, koji su svi debeli zato što su siromašni, a siromašni su zato što su debeli.

4.

Muškarci u crnim kožnim kaputima u jednom povjesnom trenutku zaista su mogli sve, samo što se na njih u međuvremenu zaboravilo. Knjiga “Lenjinovi balzameri” (Lenin’s Embalmers)1 neobično je svjedočenje o koži slavnoga revolucionara, simbola jednoga od najvećih, najuzbudljivijih i najkatastrofalnijih socijalih eksperimenata u povijesti čovječanstva. Ilja Zabarski bio je sin Borisa Zabarskoga, sovjetskoga biokemičara koji je (zajedno s prof. Vorobjovim) balzamirao Lenjina. Ilja Zabarski, i sam biokemičar, radio u timu stručnjaka Lenjinova Mauzoleja u Moskvi gotovo dvadeset godina. Njegova ispovijest fantastičan je uvid u dugi život mumije (Lenjin je balzamiran 1924, a njegova mumija spaljena je 1991), ali i život ljudi zaposlenih oko njezina održavanja.

U knjizi najviše plijene pažnju opisi spašavanja Lenjinove kože, te stalne napetosti oko njezina mogućeg raspadanja. Možemo samo zamišljati kako se cio tim vrhunskih stručnjaka osjećao kada je samo dva mjeseca nakon (prvog) balzamiranja Lenjina specijalno formirana komisija za utvrđivanje stanja Lenjinova leša (krajem marta 1924) ustvrdila otprilike sljedeće:

“Koža je požutjela, a oko očiju, nosa, ušiju i sljepoočica pojavila se diskolorizacija. U frontalnom i parijetalnom dijelu lubanje pojavile su se ljubičaste mrlje. Tamo gdje je lubanja bila otvorena da bi se mogao odstraniti mozak, oko centimetar u promjeru, koža se uvukla. Vrh nosa bio je prekriven tamnim pigmentom, nosnice su postale tanke poput papira; poluotvorene oči utonule su u očne duplje; usnice su se rastvorile tako da su se vidjeli zubi; na rukama su se pojavile smeđe pjege, a nokti su bili poplavljeli.”2

Nakon ovog katastrofalnog izvještaja, Lenjinu su izvađeni pluća, jetra i drugi unutrašnji organi, očne jabučice zamijenjene su umjetnima, unutrašnjost tijela isprana destiliranom vodom i moćnim antiseptikom, tijelo tretirano formalinom, acetinskom kiselinom, alkoholom, glicerinom, kloridom i nekim drugim sastojcima. Lenjinova koža ovoga puta bila je spašena, a ujedno i životi znanstvenoga tima, iako ne svih njegovih članova. Među mnogim nerazjašnjenim smrtima toga vremena nalazi se i ona prof. Vorobjova, glavnog izumitelja sovjetske metode balzamiranja.

Jedan od najbizarnijih detalja u knjizi odnosi se na Nadeždu Krupsku (Lenjinovu suprugu) koja je prilikom jedne od posjeta Mauzoleju 1938. godine sa ženskom gorčinom priznala da je Lenjin ostao jednako mladim (!), dok se ona u međuvremenu vidno postarala.

Tim znanstvenika nakon 1945. godine pojačan je, znanstveni uvjeti su poboljšani, a tim je od samo četiri, koliko ih je bilo 1939, povećan na trideset i pet vrhunskih znanstvenika, histologa, anatoma, biokemičara, liječnika. Svi oni bavili su se prije svega istraživanjima strukture kože i potkožnog staničnog tkiva, te autolitičkih faktora koji uzrokuju raspad tkiva. Između 1949-1995. institut Lenjinova Mauzoleja internacionalizirao je svoju djelatnost i balzamirao tijela Georgija Dimitrova, Klementa Gottwalda, Ho Ši Mina, Agostinha Netoa, Lindon Forbes Burnhama, Kim Il Sunga, te mongloskoga diktatora Horlogina Čojbalsana. Do devedesetih godina prošloga stoljeća sve ove mumije spaljene su. Staljin, koji je ležao uz Lenjina punih devet godina (1953-1961), također je spaljen.

Tim Lenjinova Mauzoleja nakon spaljivanja i pokapanja Lenjina nije raspušten nego je nastavio s radom, ali sada kao visoko specijalizirani pogrebni zavod. Korisnici skupih pogrebnih usluga danas su ruski bogataši, uglavnom mafijaši. Balzameri i danas upotrebljavaju isti sastav tekućine koja je bila korištena prilikom balzamiranja Staljina i uštrcavaju u mrtve arterije istih osam litara balzama. Balzam je toliko efikasan da tijela ostaju u istom stanju i godinu dana nakon pokapanja. Ilja Zabarski tvrdi da nakon injektiranja balzama u arterije koža mrtvaca promptno mijenja modru mrtvačku boju u boju slonovače.

Tim bivšeg Lenjinova Mauzoleja, danas visoko specijalizirani pogrebni zavod, prodaje i lijesove. Najtraženiji su lijesovi s oznakom “Made in USA”. Najskuplji su ekskluzivno ruski lijesovi izrađeni od skupocjenog kristala, a najpopularniji model lijesa je “Al Capone”, rađen prema lijesu viđenome u filmu “Kum”.

5.

Peter van der Helm, vlasnik salona tetovaže u Amsterdamu, došao je na ideju da otkupljuje komade tetovirane kože. “Svi provode svoj život u potrazi za besmrtnošću, a ovo je jednostavan način da dio toga dobiju”, izjavio je Peter van der Helm. Salon se zove “Zidovi i koža”, a već tridesetak Peter van der Helmovih klijenata oporučno je ostavilo svoju kožu novoosnovanoj zakladi, i svatko je platio za postupak nekoliko stotina eura. Kada klijenti umru, patolog će im izrezati kožu s tetovažom i poslati je na daljnju obradu. Klijent Floris Hirschfeld kaže: “Ljudi drže punjene životinje u svojim kućama, zašto onda ne bi i kožu. (…) Ako ja mogu biti sačuvan na taj način, da, molim, zašto da ne”. Osim toga, “neki ljudi mi toliko znače da želim da zauvijek budu sa mnom, i ovo je način da se to i ostvari”, rekao je Hirschfield, koji si je na leđima dao istetovirati portret pokojne majke. “Vincent van Gogh bio je siromašan čovjek kada je umro. Vi i ja ne možemo si priuštiti Van Gogha. Tetovaža je umjetnost običnih ljudi”, dodao je.

Ova vjestica pojavila se u holandskim i drugim novinama nakon Willem-Alexanderova govora holandskim građanima sredinom rujna 2013. Televizijski gledaoci pratili su tradicionalnu vožnju zlatne kraljevske kočije do palače, gdje su na zlatne tronove u Ridderzaalu sjeli jedni od najpotkoženijih predstavnika europskih kraljevskih loza, Willem Alexander i njegova žena Maxima. Holandski kralj objavio je svojim podanicima da je socijalna država mrtva te da na njezino mjesto stupa “društvo participacije”, u kojem će holandski podanici morati preuzeti punu odgovornost za svoju budućnost, sami stvoriti svoje “socijalne i financijske mreže”, drugim riječima sami se pobrinuti za svoju kožu. Jer budućnost pripada samo potkoženima.

6.

Kada promatramo kulturni pejzaž koji nas trenutno okružuje čini nam se da smo od šarenila i oblika malo što u stanju jasno razabrati. Pa ipak, ako se pomnije zagledamo i ako, naravno, ne frkćemo s prezirom na sveprisutnu popularnu kulturu, onda bismo mogli reći da u tom pejzažu, lišenom božje hijerarhije, dominira ljudetina, ljudsko meso. Tema ugrožene ljudetine i inače je omiljena tema popularne kulture: svoje zube u ljudsku kožu zarivali su “stranci”, vanzemaljci, vampiri, zombiji i kanibali. Ova tema pojavljuju se u žanrovskim romanima, stripovima, video-igrama i filmovima i, zajedno s mnogo tanjim korpusom ozbiljnih djela, složno gradi moderno mitsko polje za otčitavanje suvremenih ljudskih strahova. Trilogija The Hunger Games Suzanne Collins (američka verzija romana Battle Royale Koushuna Takamija) zahvaljuje svoju popularnost krajnje zaoštrenoj poruci: da bi ljudska jedinka danas preživjela ona mora ubiti drugu ljudsku jedinku. Sličnu poruku varira Kazuo Ishiguro u romanu Never Let Me Go (zajedno s filmskom verzijom), gdje je svijet podjeljen na klonove, odnosno “donore” i “normalne ljude”. Sličnu poruku variraju i junaci filma The Island, Ewan Mc Gregor and Scarlett Johansson. Njih dvoje glume “harvestable beings”, ljudske klonove predviđene za “žetvu organa”.

Većina ljudi u temama popularne kulture otčitava svoju trenutnu okružujuću realnost i predviđa svoju skoru budućnost. Lov na ljudske organe, zamotan u protektivni religiozno-filantropski staniol, zaista postoji, a granice dopustivoga na tome polju svakim danom sve se više pomiču. Tako se granica od organa ubranih s mrtvih donora – praksa koja više nikoga ne uzbuđuje – pomakla na žive donore, a zatim na prodaju vlastitih organa (od krvi pa nadalje) u svrhu preživljavanja. U mitskoj priči o organima samo je davalac djelomično otkriven, primalac ostaje skrivenim. Anonimni primalac preko svojih ilegalnih dilera kupuje ili otima organ koji mu treba ne propitujući vlastitu etičku poziciju. Tako se granice dopustivoga pomiču na recentnu vijest o kineskom dvogodišnjaku koji je naglo nestao iz roditeljskog vidnog polja da bi koji sat kasnije bio nađen u susjedstvu, kako leži u prašini, s izvađenim rožnjačama. Vješti kradljivci organa ne dolaze više iz svemira. Danas su oni možda naši prvi susjedi koji će za sitan novac pokazati prstom na svježi i lako dohvatljivi bubreg ili rožnjaču. Granice pomiče i sama medicinska praksa koja spašavajući bogate ubija siromašne i bavi se golim vampirizmom (kako drukčije zvati praksu zamjene krvi koju na skupim klinikama prakticiraju bogati?).

Popularna kultura – novo mitološko polje – pomaže svojim konzumentima da svare nesvarljivu realnost, da se pomire, da je prihvate, da je registriraju, da je izbjegnu, da se eventualno pobune protiv nje, kako već tko. Popularna kultura, kao i uvijek, čini to na neusporedivo efikasniji način od bilo koga ili bilo čega drugoga. Hannibal Lecter – junak romana Thomasa Harrisa, koji svoju popularnost zahvaljuje ponajviše brilijantnoj glumačkoj izvedbi Anthony Hopkinsa – izgubio je tokom svoga tridesetogodišnjeg života duboko odbojne i zadobio gotovo romantične crte.

Junak istoga filma, Buffalo Bill, kojega opsjeda ideja da je ljudska koža tkanina od koje se mogu sašiti odjevni predmeti, ima danas svoje umjetničke “sljedbenike” u radovima Jessice Harrison, na primjer, umjetnice koja u svojoj seriji “Handheld” izlaže minijaturne komade namještaja koji staju na dlan, a izgledaju kao da su izrađeni od prave ljudske kože. Umjetnički projekt umjetnice Shelley Jackson “Skin” – koji poziva na sudjelovanje sve one koji su spremni da trajno utetoviraju na svojoj koži neku (englesku) riječ i potvrde da su vlasnici tetovaže – preokreće morbidnu Buffalovu opsesiju ljudskom kožom u glorifikaciju umjetničkog kolektiviteta i smrtnosti umjetnosti (mortal art).

7.

U dvadeset i prvom stoljeću očekuje nas “društvo participacije”, rekao bi holandski kralj Willem Alexander. “Self-management”, rekli bi spretni na jeziku pratioci suvremenih trendova. I “participacija” i “self-management” eufemizmi su za poruku oštru poput skalpela: jedinka je danas svedena na vlastitu, golu kožu.

Cio tim stručnjaka godinama se predano brinuo za svoje remek-djelo, za svoju mumiju. Najslavnija moderna mumija na svijetu godinama je hranila i štitila cio tim stručnjaka, i neko vrijeme simbolizirala vjeru da je društvo jednakosti, bratstva i slobode moguće. Današnji saloni tetovaže – minijaturne replike Lenjinova mauzoleja – držat će za svega par stotina eura svoje klijente u vjeri da je njihova istetovirana koža umjetničko djelo koje zaslužuje vječnost.

Da, živimo u doba kože… Takvo što znala bi i moja prabaka, koja je umrla u devedeset i devetoj, a zemaljske i interplanetarne odnose, kataklizme, političke promjene i kretanja iščitavala je iz oblika rajčica u svome vrtu. Da, naše moderno doba – lešina uz koju smo se stisli – nije u najboljem stanju. Koža lešine sve više tamni, pojavljuju se ljubičaste mrlje, lubanja, iz koje je odstranjen mozak, napukla je i povukla za sobom kožu, posvuda se širi prijeteći tamni pigment, nokti su posve poplavljeli… Iscrpljujemo se, balzama nikad dosta, prekrivamo mrtvačke mrlje tekućim puderom i – vlastitim tijelima. Posvuda se širi zadah, koji se uvlači u našu odjeću, u našu kosu, u naša pluća, ničim se ne da istjerati. Ima nas kao žutih mrava, nezamislivo mnogo, a nismo u stanju odrediti veličinu lešine koju opslužujemo. Možda se treba ostaviti uzaludna posla, možda smo odavno odslužili svoje. Možda je vrijeme da rastvorimo vrata i izvučemo lešinu na sunce. Možda sunčana zraka spretno padne i zapali iskru, možda lešina bukne sama od sebe. Vatra je, kažu, najefikasnije dezinfekcijsko sredstvo.

Siječanj 2014.

Peščanik.net, 18.01.2014.


PODRŽITE PEŠČANIK

________________

  1. Ilya Zabarsky&Samuel Hutchinson, Lenin’s Embalmers, The Harvill Press 1999.
  2. Isto, str.79.
The following two tabs change content below.

Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.

Latest posts by Dubravka Ugrešić (see all)

Author: Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (1949 – 2023) rođena je u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, a u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu bila je zaposlena dvadesetak godina. Napisala je tri knjige za decu, studiju o savremenoj ruskoj prozi, brojne članke o ruskoj književnosti, prevela je sa ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i uredila, između ostalog, antologiju ruske alternativne književnosti. Objavila je knjige priča „Poza za prozu“ (1978) i „Život je bajka“ (1983), romane „Štefica Cvek u raljama života“ (1981), „Forsiranje romana-reke“ (1988), „Muzej bezuvjetne predaje“ (1997), „Ministarstvo boli“ (2004), „Baba Jaga je snijela jaje“ (2008) i „Lisica“ (2017), kao i zbirke eseja „Američki fikcionar“ (1993), „Kultura laži“ (1996), „Zabranjeno čitanje“ (2001), „Nikog nema doma“ (2005), „Napad na minibar“ (2010), „Europa u sepiji“ (2013), „Doba kože“ (2019), „Tu nema ničega!“ (2020), „Brnjica za vještice“ i „Crvena škola“ (2021). Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Predavala je na više američkih i evropskih univerziteta (pored ostalih, na univerzitetima Harvard, UCLA, Columbia, te na Slobodnom univerzitetu u Berlinu). Dobila je i više važnih književnih priznanja (Austrijsku državnu nagradu za evropsku književnost 1998; Nagradu za esej „Jean Améry“ za celokupno esejističko delo 2012). Bila je finalista za Man Booker International Prize 2009, a esej „Karaoke kultura“ bio je u najužem izboru za National Book Critics Circle Award for Criticism 2011. Godine 2016. dobila je „američkog Nobela za književnost“, Neustadt International Prize for Literature. Živela je u Amsterdamu. Više o autorki na http://www.dubravkaugresic.com/.