Odličan tekst Vesne Pešić “Zašto je važan glavni odbor DS?”, napisan sa puno razumevanja i analitički precizno, ima samo jednu slabost – temelji se na nerealnim očekivanjima autorke. Ona dobronamerno zamera demokratima to što nakon poraza Tadića nije bilo obračuna sa “starom politikom” i što je sve završilo “trulim kompromisom… i drugarskom podelom uloga” između Đilasa i Tadića.

Danas je jasno da nije postavljena vododelnica između stare i nove politike DS-a, jer suštinski i ne postoje dve politike. Postoji samo jedna – politika što hitnijeg povratka u vlast, a traži se lider koji će to realizovati. Podsetite se da je i Đilasu glavni argument u kampanji za predsednika DS bio “dil” sa Vučićem. Tadić je tada bio protiv, danas je obrnuto. Tadić se, što direktno što preko “svog” potpredsednika stranke Rakića, nudi Vučiću – dok je Đilas na drugoj strani, ali ne zato što je principijelni opozicionar, već zato što je prvi odbijen. Svi bi u Sulejmanov krevet.

Ipak, ovo nije priča o njima dvojici; ovo je priča o Demokratskoj stranci danas. Menjajući svoju kadrovsku i ideološku supstancu još od 2001, to je postala grupacija koja NEMA KAPACITET da bude funkcionalna opozicija, a naročito ne ozbiljna politička alternativa.

Na putu degradacije, prvu fatalnu grešku napravio je sam Zoran Đinđić, kada je posle 5. oktobra krenuo u frontalno omasovljenje stranke. U trenutku kada je bio najjači, umesto da podigne lestvicu i pooštri kriterijume za ulazak u DS, on je spustio lestvicu i otvorio proces koji poslednjih meseci ulazi u svoju tužnu konačnicu.

“Prolazna vremena” su alarmirala organizaciju, ali na to više niko nije obraćao pažnju. Karakterističan primer su vanredni lokalni izbori u Pirotu novembra 2003, sedam godina posle velike pobede očuvane zimskim protestima. Naime, 1996. DS je u Pirotu sa 300 članova na većinskim izborima osvojila 13 mandata, a te 2003. sa 2.300 članova na proporcionalnim izborima osvojila je 5. Stranka se punila ljudima koji nisu dolazili sa novim idejama i predlozima, već su se na vratima promaljale kosmate glave tražeći zejtin, šećer, drva, posao, a bogami i funkcije.

Pomenuti proces degradacije je zaokružen (da li i okončan?) dolaskom Dragana Đilasa i ekipe koju on predvodi. Ko su ti ljudi? Kada su i odakle došli u stranku? Šta su novo doneli, osim dobro poznate ambicije da budu deo vlasti? Konačno, ko je od njih ranije ikada bio deo rukovodstva, a da je DS bila u opoziciji, kako bi razumeo današnji položaj stranke?

Upravo je Dragan Đilas metafora promena koje su DS dovele do neprepoznatljivosti i potpune političke disfunkcionalnosti: pravo niotkuda, kao Tadićev favorit, 2004. dolazi u DS i odmah na čelo Kancelarije predsednika Srbije. Ostaje misterija, pored toga što nam nije objasnio kako je zaradio prvi milion, i šta je radio u periodu 1992-2004 – ključnih 12 godina političke borbe u Srbiji, kada je stranku vodio Zoran Đinđić. Sa vlasti je sišao onomad i već ne ume da hoda. Plakat za lokalne izbore na Voždovcu predstavlja istinski autoportret pogrešnog čoveka na pogrešnom mestu. Nemajući šta da kaže biračima, i to na lokalnim izborima, on im nudi tradiciju stranke kao izborni argument – likove prethodnih predsednika koje upravo njegovo prisustvo u tom društvu čini izlišnim i neprirodnim. Iza pet profesora viri tajkun. Jedan od blistavih, strateških izbora koji je Zoran Đinđić napravio je bilo tada šokantno pozicioniranje stranke kao socijaldemokratske partije. Koliko je stranka od tada, za deset godina, izgubila kompas i identitet govori i činjenica da na mesto predsednika partije levog centra i članice Socijalističke internacionale postavlja kapitalistu.

Problem glavnog odbora DS i cele stranke je to što ne postoji frakcija koja bi promovisala novu, dugoročnu politiku – snažna opozicija naprednjacima, a koju bi oličavao “treći čovek”, onakav kakvim ga je opisala Vesna Pešić citirajući Maksa Vebera. Dok se to ne desi, zaključak i preporuka gospođe Pešić da “DS treba da se jednako jasno pozicionira kao opoziciona partija i… iz te pozicije gradi svoju političku strategiju i novu politiku” – još uvek nije stigla na pravu adresu, jer “Eskimi” nisu kod kuće. Probudili su se u “pustinji”.

Peščanik.net, 18.01.2014.

Srodni linkovi:

Vesna Pešić – Zašto je važan glavni odbor DS?

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU