Pejzaž našeg javnog života se potpuno promenio. Više liči na ukrštenicu koju treba svakodnevno rešavati: malo vodoravno, malo uspravno… pa nekako složiti sve te gomile laži. Pored gomile nerazumljivih laži kroz koje se sve teže probijamo, problem je i činjenica da Aleksandar Vučić može da zapovedi da se u etar ubace čitave serije lažnih zapleta koje mediji po njegovom naređenju moraju prenositi (a poslušno i prenose). Ta stvar je još ozbiljnija zbog toga što su u te laži upletene ključne državne institucije. Kao da one služe za igranje na male goliće. Poslednja takva igranka upravo se sada događa i odnosi se na laž da su MUP i Specijalno tužilaštvo vršili i završili istrage o svim ubistvima za vreme Miloševića, dakle i onim koja se njemu pripisuju. Na neki čudnovat način, ove su institucije to radile u tajnosti od sebe samih, jer u tim institucijama niko ništa o tim istragama ne zna, niti su čuli da se tako nešto dešavalo.

Do sada je već moralo postati jasno da je granica Aleksandra Vučića samo njegova mašta, prerađena i obrađena „službenim metodama“. A scenario je uvek isti: radi ostvarenja nekog cilja, Vučić pokreće sijaset zakulisnih radnji u kojima glavnu ulogu imaju službe. Za spoljašnji svet, tj. za nas, lansira se neka fantastična priča, u stvari neka policijska dosetka, koja se prevodi u udarne vesti, koje lansiraju Informer, Pink i Kurir. Svi ostali mediji moraju preneti te nebuloze; ako ne, nekome bi odletela urednička glava. Karakteristično je da ista tema, kojom moraju da se pune stupci na sve strane, odjednom ima i da nestane u vidu lastinog repa.

Meni se čini da je poslednja serija spinovanja Miloševićevih zločina proizvod prikrivanja „ruske ruke“ u vezi sa formiranjem nove vlade. Cilj mi je da pokažem zašto je to tako, a ne da se bavim time koga je Milošević likvidirao a koga nije, jer to nije predmet ovih priča koje se po medijima šire već dva dana. Počnimo od početka. Po velikoj izbornoj pobedi, očekivalo se da će odmah biti formirana i vlada, jer reforme ne mogu da čekaju. Sada kada samo jedan čovek odlučuje, jer njegova stranka ima apsolutnu većinu, otpala su dugotrajna pogađanja između budućih koalicionih partnera, a oni koji hoće u koaliciju sa SNS-om već su se izjasnili i stali u red da možda uđu u vlast. Neki sebi već licitiraju i funkcije, kako je to učinio Vuk Drašković u emisiji Kažiprst, rekavši da bi najviše voleo da bude ministar spoljnih poslova. Dakle, neposlušnih nema, svi su spremni i na gotovs, samo se čeka da šef parade kaže – kreći. A ono nastao muk. Vučić nekako zanemeo, danima ne progovara. Imao je i razloga da se oda zatajenosti. Naime, odmah posle pobede Vučić je otrčao kod nekog činovnika u Moskvu (na lečenje!), da bi dobio lekciju šta mora imati u vidu kad bude sastavljao vladu. Šta mu je rečeno samo naslućujemo. Te slutnje su predmet ovog teksta.

Da bi se zaturilo da je naređenje iz Kremlja već stiglo, dobro je došla Ukrajina koja je sve vreme bila skrajnuta. Odjednom, sve su oči uprte u Srbiju: da li će ona da uvede sankcije Rusiji!? Zar vam to ne izgleda malo čudno da smo takva svetska sila postali. Neće biti da je toliko važno šta će Srbija da kaže o Ukrajini, kad ništa naročito nisu rekli ni veliki, pa ni sami Amerikanci koji su manje-više dizali galamu. Obama je pumpao mišiće, jer ima republikance za petama, što se vidi i po tome šta se na kraju ispostavilo Rusima, tj. kakve su im sankcije odrezane. Sve u svemu, ništa naročito, ma gotovo ništa! U UN doneta neka neformalna rezolucija, koja ne znači ništa, koliko da se malo talasa i da čorba bude gušća. Rusija više nije član G-8, a tamo joj i nije bilo mesto. Nekoliko bogatih Rusa je stavljeno na listu da ne mogu da uđu u SAD. Nemačka je neznatno smanjila trgovinske odnose sa Rusijom, ali ne toliko da bitno povredi svoje ogromne ekonomske interese u toj zemlji. Kakvim bi se to onda sankcijama Srbija pridružila? Nikakvim, a i nije reč o tome. Od malih se očekuje da se zapljunu kod velikih, da slučajno ne dođu pod njihov radar nekom drugom prilikom, zlu ne trebalo. Tako je i ispalo. Vučić je malo pokazivao ponos svoga naroda koji neće da uvede sankcije Rusima, ali je, za svaki slučaj, poslušao obe strane: rekao je da poštujemo integritet Ukrajine, ali ne uvodimo sankcije Rusiji i tačka.

Usred odmeravanja formulacije oko Ukrajine, a tokom tek održanih dogovora u Briselu sa Prištinom oko funkcionisanja kosovskog suda u Severnoj Mitrovici i drugde, uletela je udarna vest o tome da se istrage o nerešenim ubistvima iz devedesetih završavaju, i da su ta ubistva mahom sva do jednog rasvetljena. Glavno otkriće je to da su utvrđeni dokazi da je Milošević stajao iza brojnih ubistava, uključujući i likvidaciju Željka Ražnatovića Arkana. Sve što se odnosi na ubistva može se smestiti u okvire očekivanog, ali se ipak ni u šta nije smestilo, jer niko od zvaničnika nije mogao potvrditi da su istrage o Miloševićevim ubistvima uopšte vođene, a kamoli završene. U MUP-u ne znaju o tome ništa, a vesti koje je plasirao Pink pozivaju se baš na MUP. Informer se poziva na istragu Specijalnog tužilaštva koja je pokazala da je Milošević naredio ubistvo Arkana, a visoko pozicionirani sagovornik lista Politika iz Specijanog tužilaštva tvrdi da se to tužilaštvo ne bavi ubistvom Ražnatovića i da im „nisu poznati novi dokazi u tom predmetu“. Razrada ovih „istraga i dokaza“ je u Kuriru dobila grandiozne razmere: sve o tome koga je to likvidirao bivši lider SPS-a i zašto. Ubijao je i iz ljubomore. Pravi pravcati Otelo. Da opštoj gunguli nije pridodat Vuk Drašković u Kažiprstu B92, kao krunski svedok, laži o istragama i dokazima bi se teže dešifrovale. On je nehotice skrenuo pažnju na SPS, ali ne onaj Miloševićev, nego na ovaj sadašnji Dačićev. Propao Šarić, pa na red došla zloupotreba Miloševićevih zločina. Kakva ironija, da su oni sada potrebni u politikantske svrhe, da ih tabloidi i ostali mediji po Vučićevom naređenju spinuju.

Zašto on to čini i zašto su potrebni takvi, u najmanju ruku blamantni potezi „najjačeg čoveka u Srbiji“. Nije lako prepoznati motiv, ali treba uzeti u obzir bar dve stvari. Prva se tiče mesta na kome se bitno određuju ruski interesi u Srbiji, tj. gde se oni stvarno odmeravaju. Možda je za našu stranu ruski interes važan zbog Kosova, jer Matuška navodno čuva „naše Kosovo“. S ruske strane to pitanje nije bitno, što se pokazalo i u krimskoj krizi, kad se Putin onako nevernički pozvao na Kosovo. Glavni zaplet je u energetskim interesima Rusije. Tu se odmerava snaga bilo koje vlade, da li će biti u stanju da izađe iz tog problema i ispod teške ruke koja se tu spustila. Ne treba ni podsećati da ni prethodna vlada (odnosno opet Vučić) ništa nije mogla da poradi na tim pitanjima. Pokušaja je bilo, ali se nije uspelo, jer Rusija nije dala ništa da se menja, od NIS-a, visine rudne rente, do dva ruska posrednika koji ubiru kajmak, što omogućava Srbijagas. Da se slučajno na ove važne detalje ne bi zaboravilo, Rusi su tražili da u novoj vladi za energetiku bude određen neko iz SPS-a, po ruskoj želji. To je rečeno Vučiću i tu treba tražiti rasplet ove morbidne priče.

I druga stvar. Ako pogledate na koje mesto tuče kampanja o Miloševićevim ubistvima, pa jasno je – ona tuče po SPS-u, pokušavajući da pred Rusima nađe nekakav izgovor zašto ta stranka ne može da uđe u vladu, pa ni taj kadar koji je Rusima po volji. A taj kadar rešio da čuva te interese, jer im je to jedini način na uđu u vlast.

U tako postavljenim odnosima apsolutno sve je problematično. Prvo su još ranije mnogi umešali prste predajući naše energetske interese Rusima zarad Kosova, a onda su naše vlasti same predale Kosovo (odnosno severni deo), jer se pokazalo da je to u interesu Srbije na putu ka EU. Otuda kajanje što smo Ruse preterano častili, pa se pokušava nešto izvući iz prevelikog poklona. Ali Rusi više ne daju nazad, jer će odmazda odmah uslediti. Za to su potrebna velika politička muda, kojih nema ni na pomolu.

Još je problematičnije to što neko misli da se iz ovog zapleta može izaći tako što će budući predsednik vlade, tj. Vučić, histerično naređivati koje će gomile laži tabloidi i mediji prosipati po javnosti, gazeći pri tom i samo postojanje bilo kakvih institucija u ovoj zemlji. I to zbog čega? Zbog nekakvih nebuloza, i nadasve, zakulisnih policijskih scenarija koji već po ko zna koji put od kada je on došao na vlast tresu ovu državu u korenu jer mu je neko zasmetao. Destabilizacija i bacanje prašine u oči postali su način vladanja, a to je kao droga, mora još prašine, pa još malo, dok sve ne ode dođavola.

Možda je ipak najkrupnija stvar u ovoj priči to kako se razumeju zločini u današnjoj Srbiji. Izgleda da nećemo preterati ako ustvrdimo da zločini služe za „kurirsku sprdnju“, spinovanje i ponižavanje institucija i javnosti. Ovaj deo priče bolje je ostaviti po strani, nije mu ovde mesto, jer je to mnogo šira teme od ove rusko-srpske „tajne veze“.

Peščanik.net, 02.04.2014.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)