AP Photo, Vadim Ghirda http://bit.ly/1nE8dci

 
Prošlog petka je u Beogradu izgorelo živo troje dece, dok su spavala u svome domu.

Saznali smo iz medija da se požar desio u romskom naselju, da deci nije bilo pomoći jer je sve izgorelo u trenu, a zatim i da je nesrećna majka, odmah posle smrti svoje dece, lišena slobode zbog teškog dela protiv opšte sigurnosti.

Vest se pojavila u petak ujutru i kratko ostala na udarnom mestu srpskih portala.

Mogli smo još da pročitamo da su reagovali zaštitnik građana i predstavnici nekih nevladinih organizacija, da bi ukazali na problem nehigijenskog stanovanja u glavnom gradu.

Izostala je međutim svaka druga reakcija, i građana Srbije – koji poslovično ne tolerišu pojave koje smatraju ‘čudnim’, ‘neuobičajenim’ ili ‘nenormalnim’ – i predstavnika vlasti.

Mogu samo da naslutim šta je razlog ove nepodnošljive tolerancije prema činjenici da su neka naša deca izgubila živote na najstrašniji način, samo zbog toga što su živela u krajnje degradirajućim i nehumanim uslovima.

Prethodnih godina je postojanje nehigijenskih romskih naselja često tretirano u potpunom neskladu sa međunarodnim obavezama Srbije. Svu tada korišćenu argumentaciju možemo da nađemo i sada, u više ili manje spontanim komentarima građana na poslednju vest.

Sve u svemu, ispada da je postojanje takvih naselja isključivi problem urbanističkih vlasti, koje radi ‘uklanjanja komunalnog nereda’ treba povremeno da ‘čiste’ takva naselja, bez ikakvog obaziranja na interese ljudi koji žive u njima.

Tragičan gubitak života troje dece i ugrožavanje mnogobrojnih drugih života, pokazuje nam da problem prevazilazi probleme urbanizma i estetike i da je usled postojanja takvih naselja, u kojima su kuće pravljene od kartona, grupa građana Srbije u stalnoj životnoj opasnosti.

I to ne svojom krivicom, jer da ne moraju, sigurno ne bi tu živeli i odgajali svoju decu.

Za smrt dece srpska država je ipak optužila nesrećnu majku i to za teško delo izazivanja opšte opasnosti.

Čini se da država opet izbegava svoju odgovornost, iako se obavezala, između ostalog pristupanjem raznim međunarodnim konvencijama, da će štititi živote i dostojanstvo svoje dece i ostalih građana.

Tako se, na primer, potpisivanjem Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima deteta, Srbija obavezala da u najvećoj mogućoj meri obezbedi opstanak i razvoj svakog deteta. Kako će nadležni državni organi da objasne, ako njihova odgovornost bude tražena, to da su tolerisali da deca stanuju u kartonskim kućama, na obodima Beograda, a da nisu pokrenute procedure da im se obezbedi smeštaj dostojan opstanka i razvoja dece.

Srbija se obavezala i potpisivanjem evropske konvencije o ljudskim pravima, koja predviđa obavezu države da ne doprinese smrti svojih građana, i pozitivnu obavezu da zaštiti njihove živote, a naravno i obavezu da u ozbiljno sprovedenoj istrazi utvrdi tačan razlog smrti i njene vinovnike.

U konkretnom slučaju – ako tužilac primeni član 288 krivičnog zakonika Srbije, što je nagovešteno u informaciji dobijenoj od policije koja je majku žrtava lišila slobode – nameće se primena člana 278 stava 2, koji predviđa krivičnu odgovornost službenih i lica odgovornih za izazivanje opšte opasnosti usled neprimenjivanja propisa ili tehničkih pravila o merama zaštite.

Prilikom otkrivanja odgovornih lica, smatram da tužilac ne sme da zanemari ni činjenicu, koja se može konstatovati prostim čitanjem komentara na vest o smrti dece u romskom naselju – da postoji velika netrpeljivost nekih građana prema takvim naseljima u svom komšiluku.

U svakom slučaju, zaustavljanje na krivičnoj odgovornosti nesrećne majke nastradale dece bilo bi najgore rešenje.

S druge strane, u ispunjenju svoje pozitivne obaveze da svede na minimum rizike za smrtno stradanje svojih građana, a naročito dece, osim smeštanja dece na sigurno mesto, država bi mogla i da evakuiše naselja koja, kao ovo, sadrže nagomilane rizike i da njihovim stanovnicima obezbedi bezbedno stanovanje.

U prošlosti su već sprovođene evakuacije nebezbednih naselja, s tim da su bile motivisane uglavnom estetskim i higijenskim razlozima. Tako je na primer 2009. evakuisano naselje ispod mosta Gazela, 2012. kod Belvila i 2013. na Čukarici, a njihovi stanovnici su smeštani u kontejnere po beogradskim opštinama ili slati u gradove po Srbiji.

Utisak je bio da vlasti, opčinjene urbanizmom, nisu vodile računa o interesima raseljenih lica i nova nehigijenska naselja su nastavljala da niču.

Tragedija koja se dogodila u petak je poslednja opomena da se pod hitno mora naći pravo i sistemsko rešenje, koje će pre svega voditi računa o ljudskim životima i koje će biti u skladu sa svim obavezama države Srbije.

Putokaz mogu da daju, između ostalog, i već postojeće presude suda u Strazburu, donete protiv drugih zemalja u vezi sa sličnim slučajevima.

Nedavno je osuđena Francuska, jer prilikom evakuacije i rušenja naselja Roma-nomada, od kojih su neki bili rođeni u tom naselju, nije vodila računa o njihovim potrebama i interesima, već samo o urbanističkim potrebama opštine u kojoj je naselje bilo smešteno.

U pomenutoj odluci (Winterstein od 17. oktobra 2013), sud je jasno ukazao da raseljavanje lica iz naselja koja iz bilo kog razloga nisu u skladu sa važećim propisima (u slučaju Srbije, ova naselja nisu saobrazna minimumu dostojanstvenog stanovanja) – ne može da se vrši bilo kako, i naročito ne na način koji će ignorisati specifične socijalne potrebe tih lica.

Vlada Srbije stoga treba da preduzme sve mere da ukine svaku mogućnost da još neko naše dete strada na sličan način, kao troje dece koja su živa izgorela u svojim kućama – a mi, građani Srbije, moramo to izričito da tražimo od nje, a ne da se tešimo time da se to uvek dešava nekome drugom i da je nemoguće da se to desi nama samima.

 
Peščanik.net, 30.09.2014.

Srodni link: Svetlana Slapšak – Gde smo, Beograde?