O Otačastvenom pokretu Obraz se često govori u javnosti, pogotovo od kada je 10. oktobra ove godine, nakon nasilja na ulicama Beograda, uhapšen vođa ove organizacije, Mladen Obradović. Manje je poznata, međutim, aktivnost Ruskog Obraza (Русский Образ), ‘filijale’ ove organizacije, koja sa srpskim deli ime, grb ali i većinu svetonazora, i čija je novija istorija zanimljiva i – poučna.

Za razliku od, recimo, aranđelovačkih ‘Naših’ koji su svoj pokret formirali po ugledu na istoimenu rusku organizaciju (Наши), u slučaju Obraza uticaj je išao u suprotnom smeru. Ruski Obraz osnovali su u Moskvi 2002. godine dvojica studenata moskovskog univerziteta Ilija Gorjačev (1982) i Nikita Tihonov (1980), obojica politički angažovani studenti istorije. Gorjačev je bio aktivista partije Narodni Savez (Народный Союз), ekstremno desničarske stranke sa međunarodnim vezama, između ostalih i sa Radovanom Karadžićem. Za Tihonova se pak tvrdi da je, upravo u vreme osnivanja Ruskog Obraza, radio u izbornom štabu Borisa Grizlova, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Rusije, koji je od 2003. godine predsednik ruske Dume.

Na završnoj godini studija, Ilija Gorjačev je odlučio da diplomski rad posveti temi ustaških zločina u NDH. Ovo istraživanje ga je dovelo na studijsko putovanje u Beograd 2002, gde je, verovatno preko svojih političkih veza, stupio u kontakt sa desničarima u Srbiji, uključujući i Mladena Obradovića, novoizabranog lidera Otačastvenog pokreta Obraz.

Iako je u to vreme u Rusiji postojalo bezbroj desničarskih organizacija raznih provenijencija, Gorjačev je, impresioniran srpskim Obrazom, ugledao prostor za još jednu, njima sličnu. Po povratku u Moskvu, uz pomoć svog kolege sa fakulteta Nikite Tihonova, a uz blagoslov Mladena Obradovića, osnovao je ruski ogranak Obraza. Baš kao u Srbiji, i u Rusiji je Obraz počeo kao časopis, čiji je prvi broj izašao u martu 2003. Najupečatljivija je zadnja korica časopisa, na kojoj se nalazi fotografija preuzeta sa reklame Benetona, na kojoj su se mogli videti zagrljeni pripadnici različitih rasa. Ispod fotografije je potpis: ’I ovo je genocid’, kao izraz hrišćanske ljubavi, onako kako je zamišlja (Ruski) Obraz.

Ruski Obraz je tokom narednih godina prerastao u jednu od najuticajnijih desničarskih organizacija u Rusiji. Nevladine organizacije koje se bave praćenjem ekstremističkih pokreta u Rusiji, poput Moskovskog Sova Centra, ističu da je Obraz danas preuzeo ulogu koordinatora različitih desničarskih grupa i projekata. Njihov uspon najčešće se pripisuje činjenici da su Tihonov i Gorjačev, za razliku od većine polupismenih i slabo obrazovanih neonacista i desničara u Rusiji, dobro povezani sa medijima i političarima. Imaju svoje obožavaoce ne samo među ekstremno desničarskim strankama, poput Liberalno-demokratske partije Vladimira Žirinovskog, nego i u Putinovoj Ujedinjenoj Rusiji. Prema tvrdnji ruskih opozicionih medija, Maksim Miščenko, zamenik predsednika ruske Dume i osnivač pokreta Mlada Rusija (Россия Молодая), čest je gost na manifestacijama koje organizuje Obraz. Miščenko je inače poznat srpskoj javnosti, jer je 2009 godine, na desetu godišnjicu od početka NATO bombardovanja, bio u Beogradu i održao govor na mitingu na Trgu republike kojim su dominirale zastave (srpskog) Obraza, na kojem se slavio Radovan Karadžić, a na bini palila zastava Evropske unije. Zamenik Dume, naravno, negira bilo kakve veze sa Ruskim Obrazom, iako je portparol ove organizacije, Jevgenij Valajev je više puta potvrdio da Miščenko podržava neke od njihovih projekata.

Drugi razlog za sve veći uticaj Obraza među desničarima u Rusiji je to što, za razliku od drugih ‘pravoslavnih’ i ‘patriotskih’ organizacija, njegovi čelnici ne zaziru od kontakata sa otvoreno rasisitičkim, neonacističkim pokretima. Obraz svoj uticaj širi među skinhedsima i neonacistima, ne samo u Moskvi već i u provinciji, najviše preko popularnog (izrazito desničarskog) rok benda indikativnog naziva ’Kroše zdesna’ (Huuk sprava) sa kojim je blisko povezan. Iza veza sa neonacistima stoji pre svih Nikita Tihonov, još od tinejdžerskih dana član nekoliko rasističkih pokreta, uključujući i Ujedinjene brigade 88. Broj 88, treba li uopšte podsećati, među neonacistima označava HH (H je osmo slovo abecede) dakle – ‘Heil Hitler’.

Ono što je, međutim, najdramatičnije u sedmogodišnjoj istoriji ruskog Obraza je to što je Tihonov prošle godine uhapšen pod sumnjom da je, zajedno sa svojom prijateljicom Jevgenijom Kasis (1985) 23. januara 2009, u jednoj ulici u blizini Kremlja, iz pištolja, pucnjem u glavu, ubio poznatog moskovskog advokata Stanislava Markelova. Potom je smrtno ranio novinarku Novaje Gazete Anastaziju Baburovu, koja je u tom trenutku bila u društvu s Markelovim.

Zbog čega je Tihonov ubio Markelova i Baburovu, za koju se kasnije ispostavilo da je najverovatnije bila slučajna žrtva? Pre četiri godine, u Moskvi je u uličnom napadu brutalno ubijen Aleksandar Rjukin, devetnaestogodišnji aktivista jedne lokalne antifašističke organizacije. Policija je ubrzo uhapsila neposredne izvršioce ubistva koji su, zalaganjem advokata Markelova, osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Markelov je, međutim, verovao da su za ovaj zločin kažnjeni samo egzekutori, ali ne i oni koji su ga naručili ili bar inspirisali. Nastavio je sa skupljanjem dokaza, da bi konačno prst upro u Tihonova. Optužnica je podneta, ali je Tihonov uspeo da pobegne. Motiv za ubistvo Markelova bio je, dakle, osveta, ali i želja da se uklanjanjem upornog advokata izbegne krivična odgovornost za ubistvo Aleksandra Rjukina.

Kada se pronela vest o ubistvu Markelova i Baburove, javno mnenje u Rusiji je bilo šokirano. Svesni da je njihova međunarodna reputacija ugrožena, ruske vlasti su se bacile u ozbiljnu potragu za izvršiocima. Prema nezvaničnim podacima, Tihonov je uhvaćen zahvaljujući nesmotrenosti njegove saučesnice Jevgenije Kasis, koja je nekome poverila gde se sa svojim prijateljem nalazila te, po Markelova i Baburovu kobne, januarske noći. Tihonov je nakon hapšenja gromko proglašen za državnog neprijatelja broj jedan, ali su zvanični mediji najčešće prećutkivali njegovu prošlost, institucionalnu pripadnost ili političke veze. Pred sudijom, Tihonov je priznao ilegalnu nabavku oružja, ali ne i saučesništvo u ubistvu. Pre nekoliko nedelja mu je pritvor produzen do februara 2011.

Nema dokaza da je Mladen Obradović, ili bilo koji član srpskog Obraza, na bilo koji način bio uključen u kriminalne aktivnosti svojih ruskih epigona. Zapravo, odnosi ruskog i srpskog Obraza nikada i nisu bili jako bliski. Kada sam u leto 2003. razgovarao za Mladenom Obradovićem, nisam stekao utisak da on ima ikakvu kontrolu nad, niti značajnije zanimanje za delatnosti svoje ruske ’franšize’. Pre bih rekao da se njihova srodnost temeljila na činjenici da i jedna i druga organizacija svoj profil i uticaj sve više stiču na ideološkoj i metodološkoj ‘negadljivosti’, tj. na vezama sa huliganima i neonacistima, kao i na mogućnosti da u svoju korist okrenu to što u društvu, i ruskom i srpskom, ne postoji jasno povučena granica između ekstremizma i matičnog toka politike i javnog zivota. Prema tome, ovaj osvrt na Ruski Obraz moze biti poučan pre svega ako se uze u obzir kao primer u šta mogu da izrastu ekstremistički pokreti ako se država sa njima na vreme ne suoči, ako ne preseče međusobne političke i medijske veze bez kojih oni ne mogu da funkcionišu i ako dozvoli da se potre razlika između mejnstrima i ekstremizma. Posledice su nasilje i oružije na ulicama, upereni na one koji drugačije izgledaju, govore i misle.

Kada je reč o Obrazu i Rusiji, vredi obratiti pažnju i na jednu fotografiju objavljenu pre nekoliko meseci na sajtu Otačastvenog pokreta Obraz. Ona ukazuje da mladi Ilija Gorjačev, koji je barjak ovdašnjeg Obraza odneo u Moskvu, nije jedini Rus na koga su obrazovci ostavili utisak. Naime, u junu 2010, nakon proslave Vidovdana na Gazimestanu, dvadesetak članova Otačastvenog pokreta Obraz slikalo se, u bratskom zagrljaju, sa Aleksandrom Kunuzinom, ambasadorom Rusije u Republici Srbiji. Kunuzin je, nema sumnje, znao sa kime se slika, kao što je morao da pretpostavi da će Obraz tu sliku iskoristiti u propagandne svrhe. U Rusiji, naravno, bratimljenje jednog diplomate i grupe ekstremista nikoga ne bi preterano iznenadilo, pa to donekle objašnjava Kunuzinov ’propust’. Ali, ako nasmešenom ambasadoru nije smetalo da se slika pored momaka u crnim majcama, čija su sabraća, okupljena pod istim znamenjem, ubijala po moskovskim ulicama, državnim organima u Srbiji svakako nije smela da promakne ova podrška predstavnicima ekstremističke organizacije kojoj preti sudska zabrana. Štaviše, nisu li 10. oktobra ove godine mladići iz Obraza, možda i neki od momaka sa te slike, udruženi sa fudbalskim navijačima i predstavnicima drugih ekstremističkih grupa, na beogradskim ulicama napadali ne samo policiju već i centrale parlamentarnih stranaka i pucali u sliku predsednika države, učestvujući tako u nečemu što je predstavljalo, ma kako bled i bedan, ali ipak simbolički, udar na državu i na ustavni poredak? Možda fotografija sa Gazimestana nije povod za diplomatski incident, ali smatram da je važno da se državni organi izjasne o postupku ambasadora Kunuzina. Ako ni zbog čega drugog onda zbog potrebe da znamo gde je u ovom društvu granica između onoga što je prihvatljivo i onoga što se ne može tolerisati.

 
Peščanik.net, 25.11.2010.