Pejzaž je vrijednosti po kojem se krećemo pitoreskan, ali istovremeno i veoma kaotičan. Vrijednosti koje bi trebale regulirati i uređivati naš život skupljene su s različitih krajeva i ukazuju na različite, često i suprotstavljene pravce. To nije aksiološki park, sistem vrijednosti oblikovan prema kartezijanskim načelima, nego mješovita šuma bez jasnih i razgovijetnih putova od jednog do drugog proplanka, od jedne do druge skupine vrijednosti.
Za ilustraciju, navedimo nekoliko glavnih skupina vrijednosti. Najprije, antičko-grčke, sokratsko-platoničke vrijednosti na čelu s pravednošću (dikaiosyne). Potom, starozavjetno judaističke vrijednosti, sastavljene u dekalog, u takozvanih deset božjih zapovijedi. Slijede tri novozavjetne vrijednosti – vjera, nada i ljubav, kod kojih nije posve jasno da li su to uopće vrijednosti u užem smislu riječi, budući da ih kršćanstvo proglašava vrlinama. Dalje: temeljne vrijednosti francuske revolucije: sloboda, bratstvo (solidarnost) i jednakost, takozvane buržoaske (građanske) vrednote. Nije znano kako danas stvar stoji s trijadom socijalističkih vrijednosti – rad, vlast i čast – spregnutim u geslo: Radu čast i vlast! Tu je zatim grupa vrijednosti poput marljivosti, poštenosti, prijaznosti, dakle vrijednosti koje nisu samo pojedinačne nego i kolektivne. Najzad imamo vrijednosti koje se odnose na kvalitet života, poput zdravlja, zaposlenosti, slobodnog vremena…
No postoji jedna skupina vrijednosti koja se smatra glavnom, odnosno temeljem i središtem svih ostalih vrijednosti, iako ih obično ne ubrajaju ni u antičke, ni u kršćanske, niti pak u buržoaske, građanske vrijednosti. Riječ je o skupini vrijednosti koje čine ono što ekumenski švicarski teolog Hans Küng naziva svjetski etos (Weltethos). Te vrijednosti potječu od svjetskih religija, šire uzeto, od svjetskih kultura, odnosno civilizacija.
Prvu od njih poznaje već drevna egipatska civilizacija, dvije hiljade godina prije Krista. Riječ je o temeljnom orijentiru aksiološke orijentacije, aksiomu u izvornom grčkom smislu riječi, gdje aksioma znači kako vrijednost tako i pravilnost. Pred sobom imamo dakle pravilo velike vrijednosti, nadasve dragocjeno pravilo, koje opravdano nosi naziv – zlatno pravilo. Glasi: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi”. To je pravilo kao neposredno načelo recipročnosti, kao načelo etičke obostranosti, međuljudske uzajamnosti, samo po sebi bez sadržaja. No upravo stoga može biti konkretizirano na različite načine, na primjer u obliku temeljne kršćanske zapovijesti: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” Ili pak u obliku hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim: ”Nitko od vas neće dostići potpuno vjerovanje (imati potpuni iman) sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome sebi”.
Zlatno pravilo možemo dakle kao čistu formu etičnosti ispuniti različitim sadržajima. Ujedno ga, ne želimo li izgubiti njegovu recipročnost, ne možemo još više formalizirati. To je svojim kategoričkim imperativom, Zakonom moralnosti kao etičkim pred-zakonom ili nad-zakonom, pokušao Kant, ukazavši pod okriljem praktičkog uma kao čiste volje: “Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon!” No, Kant je takvom formalizacijom, oslonjenom na bezuvjetnu autonomiju čovjeka kao pojedinca (pojedinačne osobe), promašio recipročnost zlatnoga pravila. Dakle, zlatno pravilo od početka, i s ovu stranu kategoričkog imperativa, ostaje nesvodivo pravilo etičnosti.
Zlatno pravilo suoblikuje zajednički imenitelj svake etike, svih etika čovjeka kao čovjeka, drugim riječima, uvrštava se u minimalni zajednički imenitelj svjetskoga etosa. Predstavlja okvir toga etosa, neprekoračivi i zato neotklonjivi okvir. Može ga se prestupiti samo zločinom, zločinom koji je, za razliku od zlatnog pravila kao forme, uvijek sadržajno određen i na taj način – upravo po svom zločinačkom sadržaju – u suprotnosti s njim. Zločin je određen sadržajnim vrijednostima svjetskog etosa: činom zla protiv ljudskosti čovjeka, ljudskosti koju čuva poštovanje bitne svetosti života (vrijednosti koju je barem 500 godina prije kršćanstva svijetu predstavio Buda), posvećenosti mrtvih (vrijednosti koju je 400 godina pred kršćanstvom zastupao Sofokle u svojoj tragediji Antigona) i autonomnog ljudskog dostojanstva, što ga je u modernom suvremenom obliku formulirao evropsko prosvjetiteljstvo. Zločin na razini svjetskog etosa stoga ne znači samo prekršaj nad nekom zapoviješću ili zabranom, ne znači zloupotrebu izvjesne arbitrarne vrijednosti, nego potječe iz onoga što Kant naziva radikalno zlo, dakle zlo koje seže do korijena svjetskog etosa. S točke gledišta svetosti života, to je umorstvo kao namjerno ubojstvo; s gledišta posvećenosti mrtvih (budući da su pred licem smrti svi ljudi jednaki) to je njihovo obesvećenje, kao što je zaborav ili zabrana pokopa ili simboličkog oproštaja; s točke gledišta ljudskog dostojanstva to je zloupotreba čovjeka, odnosno upotreba čovjeka kao sredstva, bilo u ekonomske, političke, religiozne ili ideološke svrhe.
Ako svjetski etos i njegove temeljne vrijednosti ne postanu univerzalni okvir globalizacije, njezina aksiološka orijentacija, o svemu će odlučivati jedino i samo bezobzirna volja za moć i volja za vlašću. Jedino nam dakle svjetski etos kao minimalni i stoga nesvodivi zajednički imenitelj međusobno različitih svjetskih civilizacija (kultura, religija) omogućuje da izbjegnemo sukob između njih. Ako ga, naime, u ulozi zajedničkog imenitelja ujedno prepoznamo i priznamo kao mjerilo i postavimo za kriterij onoga što je dobro, što vodi u ko-tolerantni suživot i smjernu sućut i suosjećanje, a što vodi u bezobzirnu konfrontaciju i nasilnu netolerantnost.
Čini se da svjetski etos nije teško prihvatiti kao vrhovni kriterij. I zatim pod njim hijerarhijski rasporediti i sve ostale vrijednosti. Uzeto u cjelini: izgraditi piramidalnu zgradu globalno valjanih vrijednosti. No nije tako. Prihvaćanje svjetskog etosa i njegovih vrijednosti vodi do neočekivanih, u početku nevidljivih i stoga nepredvidljivih, a za mnoge nipošto lagodnih posljedica.
Tako se s gledišta zlatnog pravila i svetosti života pokazuje da glavna “božja zapovijest” nije prva, nego peta zapovijest (odnosno zabrana) iz dekaloga: “Ne ubij!” Prvu, ekskluzivno monoteističku, zapovijed o vjeri u jednog samog boga, zapovijest koja isključuje sve druge religije, treba s točke gledišta svjetskog etosa pomaknuti u pozadinu. Naravno, nije riječ o odricanju od nje. I dalje možemo vjerovati u jednog Boga, ali nije moguće ustrajavati na zahtjevu da moraju u jednog samog Boga vjerovati i svi drugi. Čak i na tome ne bi trebalo više tvrdokorno insistirati, jer nas to potiskuje u prestižnu agresivnost da svatko mora imati nekoga boga. Izvorni budizam nema niti bogove niti boga, a svetost života također poštuje, čak i više nego monoteizmi ili politeizmi, šireći je na sva živa bića. Dakle, svjetski etos je širi i dublji od bilo koje etike teizma. Isto je tako širi i od morala bilo kojeg ateizma, od kojih se neki, kao primjerice boljševički militantni ateizam, na svetost života (i posvećenost mrtvih) uopće nije osvrtao. Naravno, niti na zlatno pravilo.
Svjetski etos jeste etos s ovu stranu teizma i ateizma, on je post(a)teistički etos. Polazi od svjetskih religija, ali sada kada vrijedi kao vrhovni kriterij, nisu religije mjerilo svjetskog etosa nego je svjetski etos mjerilo religija, različitih teologija i ideologija. Danas su etički prihvatljive samo one religije i teologije, one filozofije i ideologije koje poštuju svjetski etos u njegovoj formalnoj kao i sadržajnoj dimenziji. I ako je Bog nekim svojim genocidnim zapovijedima postupio u suprotnosti sa svjetskim etosom, tada te njegove zapovijedi treba okvalificirati kao – neetičke! I premda je neki bog proglašen triput svetim, njegove su zapovijedi, ukoliko su u suprotnosti sa svetošću života, ujedno i u suprotnosti sa svetim kao svetim.
Dvije komponente svjetskog etosa – svetost života i posvećenost mrtvih – govore o svetosti i svetom. Dakle, svjetski etos nije samo stvar etike, nego i religiozna stvar, stvar religioznosti u dubljem značenju, značenju koje prethodi teizmu i ateizmu. Jer svetost života i posvećenost mrtvih svjedoče o tome da sveto kao sveto postoji prije božjeg i bogova. Nema boga i bogova bez svetoga i svetosti. No sveto kao sveto može postojati i bez bogova. Bezbožništvo samo po sebi ne isključuje poštovanje svetosti života i posvećenosti mrtvih. Ujedno takvo bezbožništvo ili ateističku religiju (poput izvornog budizma) ne treba izjednačavati s nevjerništvom. Svjetski etos proishodi iz čvrste vjere u sveto kao sveto, iz toga da postoji nešto sveto. Pod nebom svjetskog etosa stoga nije moguće reći, kao što je na primjer pisalo u famoznom Programu Saveza komunista Jugoslavije, da “ništa što je stvoreno ne smije biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevladano”. To su bile svetogrdne riječi, riječi koje su retroaktivno opravdavale sve zločine i a priori omogućavale i opravdavale sve zloupotrebe čovjeka. Postoji sveto koje ne može biti nikada prevladano, sveto o kojem nije moguće pregovarati.
O svetosti života i posvećenosti mrtvih nema kompromisa! Odreknemo li se tih ključnih vrednota svjetskog etosa, tih apsolutnih uvjeta egzistencije čovjeka kao čovjeka, odbacujemo i svoju ljudskost. Postupamo u suprotnosti s prirodom čovjeka kao čovjeka. Štoviše, pozitivno pravo koje ozakonjuje smrtnu kaznu ili zabranjuje pokapanje i obilježavanje grobova, nije samo u suprotnosti, nego i u smrtnom konfliktu s prirodnim pravom, pravom koje izvire iz biti čovjeka kao smrtnog, konačnog bića. Drugim riječima: s točke gledišta prirodnog prava, pozitivno pravo je uvijek jedino i samo – relativno pravo.
Dakle, svjetski etos nije samo etička, nego prije svega i iznad svega ontološka stvar: događaj svijeta koji pogađa samo čovjekovo bivstvovanje. Samo se stoga, s jedne strane, može protegnuti na religioznost, a s druge na pravo. Svjetski etos kao etos može biti kriterij etičnosti svjetskih religija, svake konfesionalne religije, a istodobno bi se na njegove komponente kao na orijentaciju trebale pozivati preambule svih suvremenih ustava, svih temeljnih pravnih dokumenata suvremenoga svijeta. Suvremene su države naime post-moderne države, države čiji temelj nije više apsolutna (državna) suverenost, nego suverenost ograničena etičkim, odnosno prirodno-pravnim određenjima, temeljnim ljudskim pravima, pravima čovjeka kao pojedinca, ali i pravima naroda, tih iz prvobitnih ljudskih zajednica nastalih društvenih skupina.
Claude Lévi-Strauss je u posebnom izvještaju za francusku skupštinu još 1976. godine napisao da bi francuski zakonodavac u svojim određenjima sloboda napravio odlučan korak naprijed ako čovjekova prava ne bi zasnovao na njegovoj prirodi moralnog bića, nego na njegovoj prirodi živog bića, dakle na prirodi svih živih bića. Čovjek je samo jedno od tih bića. U tom pomaku što ga je predlagao Lévi-Strauss je vidio zametak nove deklaracije o pravima. Ona bi polazila od novog odnosa između čovjeka i prirode te čovjeka i živih bića. Prirodu prije nego što pomislimo čuvati za čovjeka, moramo čuvati pred njim; pravo na okoliš jest pravo okoliša nad čovjekom, a ne pravo čovjeka nad okolišem. Iz toga da čovjek ima prava prije svega kao živo biće neposredno proizlazi da su prirodne granice tih prava, što ih priznajemo čovjeku kao vrsti, prava drugih vrsta živih bića. Sve te Lévi-Straussove misli prožimaju vrednote svjetskog etosa…
O tome što smo sada i ovdje svjedoči nadasve naš odnos prema svjetskom etosu: da li smo zaista uključeni u (evropsko i svjetsko) civilizacijsko nasljeđe ili nismo, da li smo išta naučili od Antigone – od grčke Sofoklove tragedije od prije 2500 godina – ili nismo. Na kraju: da li smo ljudi ili smo pak samo sladostrasne zvijeri.
Autor nam je ustupio ovaj odlomak iz svoje nove knjige o vrednostima.
Peščanik.net, 28.10.2009.
