Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Dejan Ilić je argumentovano pokazao zašto je pogrešan i neprihvatljiv Vučićev predlog o zajedničkom danu sećanja na sve žrtve u minulim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Njegova argumentacija se zasniva na proverenim iskustvima o pomirenju i najboljoj tradiciji tranzicione pravde. Nema ni pravde ni pomirenja ako se ukine odgovornost za počinjene zločine tako što bismo rekli: svi imamo žrtve i svi imamo zločince, dakle – svi smo krivi i niko nije kriv. Šibicarski predlog koji stiže od Vučića nije ništa drugo do još jedna njegova ujdurma, tj. provokacija za nove svađe i nesporazume. Da se ne bismo dosetili, prekoplotaški rat je upakovan u komičnu uzvišenost „ispružene ruke koja ostaje da visi u vazduhu“.

Vučićev predlog je već izazvao sijaset kritika, komentara i reakcija. Ta komedija je smišljena za one koji ga gledaju iz Berlina: da im se predstavi kao jedini lider pomirenja, dok su svi ostali daleko ispod njega, gotovo moralne gnjide. Tako se komšijama baca još jedna zakačaljka za nastavak tuče. Oni iz daleke EU, tobože glupi i naivni, neće primetiti da premijer Srbije mnogo voli da se bije. Ako više ne može u oružane bitke, onda bar može u tuču šmirom koja mu ide od ruke.

Prostačke kerefeke bez greške se razotkrivaju u nastupima Vučićevih javnih botova. Šef Kancelarije za KiM Marko Đurić kaže da vicepremijer KiM Hašim Tači nema moralni kredibilitet da komentariše inicijativu premijera Vučića. Time nam poručuje da je Vučić moralna gromada kojoj Tači ne bi smeo ni da se obrati, a kamoli da komentariše njegove uzvišene mirotvoračke predloge. Izgleda da se zaboravilo da je to osoba s kojom je Vučić potpisao Briselski sporazum. Pored toga što, to već znamo, Vučić najviše voli da bude vredan radnik i moralni učitelj, sad vidimo da je odlučio da postane i veliki državnik. Niko mu neće biti ni do kolena. Marko Đurić kaže da je ova „inicijativa državnički čin kojim se želi postići pomirenje naroda regiona radi zajedničkog napretka, ali da je upućena onima koji imaju kredibilitet“.

Istu poentu ponovio je ministar policije Dr Nebojša Stefanović. Za razliku od Đurića, on govori bez dlake na jeziku i kaže da svi oni koji ne prihvate incijativu premijera Vučića o zajedničkom danu sećanja na žrtve pokazuju da ne prepoznaju veliku priliku za pomirenje. Inicijativu premijera on vidi kao iskrenu ruku koja želi da uspostavi trajni mir, poštovanje i stabilnost u regionu. Samo oni koji gledaju svoje sitne interese mogu da je ne prihvate. Tako se stiže i do glavne poruke: apodiktične tvrdnje da je premijerova incijativa „apsolutno državnička“. Doktor žali što drugi državnici u regionu nisu na tom nivou da mogu uspešno da vode svoje zemlje. Nastavljajući u tom tonu, doktor zaključuje: da bi neko vodio ozbiljnu državu, da bi vodio makar našu pokrajinu Kosovo, mora da pokaže da razume istorijski momenat i mora da razume da je premijerova poruka najbolja poruka za izgradnju budućnosti. Doktor je šampionska ulizica.

Pošto je pokopao susede koji nisu na nivou našeg premijera, Stefanović zaključuje: zbog mirotvoračke premijerove politike „u našu zemlju ljudi sve više rado dolaze, sve je više i investitora. Nisam siguran da se isto to dešava u zemljama u kojima se želja za mirom i napretkom u regionu ne prepoznaje“. Eh, pa baš blago nama s tolikim investitorima, a teško njima bez njih. Zaslužili su.

Da ne dužim. Vučić je osmislio pomirenje kao benzin kojim se gasi vatra. Šta će mu to i čemu služi? Ničemu ne služi, jer radikalski huligan ne može bez tuče i paljevine. Inovacija je u tome što Vučić sada radikalski huliganizam oblači u odelo velikog državnika mirotvorca, o čemu će pevati on lično i njegove sluge. Zna on da narod gleda svoju brigu, a zamajavanja i splačina ima koliko voliš. A već će se naći naivčine da u raspirivanju vatre vide mirotvorstvo.

U tome se nekim čudom našao dobri Sveta Basara. On je Vučićev predlog o zajedničkom danu sećanja shvatio kao plemenit i velikodušan gest. Doduše, s jednom manom – domaći i komšijski napaljeni patroiJoti ni u snu takvu velikodušnost neće prihvatiti. Kakva šteta i propuštena prilika – mislite o tome.

Peščanik.net, 12.08.2015.

Srodni linkovi:

Predrag Lucić – Kad bi svi mrtvi na svetu…

Dejan Ilić – Glib devedesetih


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)