U nedelju 20. maja na kanalu Showtime počelo je emitovanje dugo najavljivanog nastavka kultne serije Twin Peaks. Prve dve sezone prikazane su još 1990-1991, ali autori čitavog projekta (serija, njen prequel film Fire Walk with Me i novo televizijsko ostvarenje o kome je ovde reč) David Lynch i Mark Frost insistiraju da Twin Peaks: Povratak (Twin Peaks: The Return) nije treća sezona, već osamnaestosatovni televizijski film koji se nadovezuje na seriju prekinutu pre 26 godina. U nedelju uveče prikazana su prva dva jednočasovna dela filma, a emitovanje će se nastaviti svake nedelje tokom narednih sedmica.

U novom Twin Peaksu nema poznate uvodne špice sa putnom oznakom i svakodnevnim, i ujedno pretećim, detaljima iz života malog mesta u zabačenom kutku američkog severo-zapada (mehanički oštrač cirkularne testere u pilani, vodopad koji se obrušava podno hotela The Great Northern). Umesto tih nostalgičnih tema vidimo crno-beli snimak ostarelog diva i ostarelog agenta FBI-a Dale Coopera (Carel Struycken, odnosno Kyle MacLachlan) kako sede jedan nasuprot drugome. Odatle se radnja razliva u čitav niz narativnih tokova, što je donekle uslovljeno samim žanrom televizijskog serijala. Za razliku od prvog Twin Peaksa, novi narativni tokovi nisu stešnjeni u klaustrofobične okvire malog mesta, već se prostiru širom kontinenta. Prvi, koji izgleda drži na okupu ostale, prati dešavanja u Crnoj kolibi (Black Lodge), gde smo ostavili agenta Coopera pre 26 godina. Drugi je smešten na Manhattanu, gde u prostranom loftu na vrhu zgrade jedan mladić stražari ispred staklene kutije ugrađene u spoljni zid. I on i kutija su pod video nadzorom čitavog roja digitalnih kamera. Treći se vezuje za zlog dvojnika agenta Coopera, koji više nije zalizan i u poslovnom odelu; sada ima puštenu dugu kosu i crni kožni kaput. On krstari širom zemlje u skupim kolima i seje smrt gde god se pojavi. Četvrti nas odvodi u gradić Buckhorn, u Južnoj Dakoti, gde policija u jednom bezličnom stambenom kompleksu otkriva unakaženo telo bibliotekarke, a za zlodelo optužuje upravnika lokalne srednje škole, čije su otisci prstiju pronađeni u stanu žrtve (putanja zlog Coopera će se ukrstiti sa ovim narativom – on će hladnokrvno odstreliti ženu direktora škole). Peti, za sada tek nakratko, uvodi radnju koja se u Las Vegasu odvija između dvojice službenika neke banke, kasina ili kriminalnog sindikata. (Većina od ovih lokaliteta je na neki način povezana sa serijom Twin Peaks: prema prvobitnim planovima, serija je trebalo da se dešava u jednoj od Dakota, a muziku Angela Badalamentija i Julee Cruise, kao i patuljka koji igra, Lynch je prvi put predstavio upravo u New Yorku, u performansu Industrijska simfonija br. 1 (Industrial Symphony No. 1) koji je izveden 1989. u Brooklyn Academy of Music.)

Tu je, napokon, Twin Peaks. Ovde već stvari podsećaju na godišnjicu mature. Najpre izdaleka vidimo starca (Dr. Jacoby? Šerif Truman?) koji prima isporuku lopata i ašova ispred svoje šumske brvnare. Lucy, ćudljiva recepcionerka u policijskoj stanici, i njen muž Andy, nespretni pandur, još uvek su na starom radnom mestu. Policajac Hawk je osedeo i napredovao do mesta narednika. Ben Horn još uvek vodi hotel, a njegov brat Jerry dobro zarađuje od svog uzgrednog biznisa, odgajivanja marihuane. James je još romantični samac koji zalazi u Bang Bang Bar, gde u separeu kelnerica iz R&R Dinera Shelly Johnson još ćućori sa prijateljicama, zagledajući Jamesa ispod oka. U Crnoj kolibi srećemo Lauru Palmer, koja dobrom Cooperu, kao i pri njihovom rastanku 1991. godine, poručuje da će se ponovo videti kroz 25 godina. Rečenicu, „a u međuvremenu“ završava elegantno postavljajući desnu šaku vertikalno iznad položene šake leve ruke okrenute dlanom na gore, u poziciji nalik na jednu od mudri u klasičnom indijskom plesu. Laura Palmer nas navodi da se dobro zamislimo nad pojmom međuvremena, intervala, prekida kao uslova svake temporalnosti.

U prvim osvrtima koji su osvanuli u ponedeljak ujutro, kritičari su brzo primetili sličnosti između narativnih tokova nove inkarnacije Twin Peaksa i televizijskih serijala koji su nastali „u međuvremenu“, a kojima je upravo Twin Peaks otvorio vrata: od Farga, koji se ne samo po lokaciji podudara sa delom radnje smeštene u Južnoj Dakoti, do True Detective, koji po atmosferi podseća na segmente posvećene zlom Cooperu. Oni pažljiviji primetili su da Lynch ne pozajmljuje od novih, upadljivo sinematičnih, televizijskih ostvarenja, već da samo uzima ono što mu pripada. Ipak, „u međuvremenu“ desile su se stvari kojih kod Lyncha nikada nije bilo. Radi se pre svega o pojavi koju bi mogli da nazovemo filmskom dramaturgijom stvarnog protoka vremena. Nju je od sredine devedesetih obeležio Richard Linklater, najpre sa trilogijom Pre svitanja (Before Sunrise, 1995), Pre sutona (Before Sunset, 2004) i Pre ponoći (Before Midnight, 2013) koja prati razvoj odnosa između mladog amerikanca i francuskinje (Ethan Hawke i Julie Delpy) od njihovog slučajnog susreta u vozu do duge i komplikovane veze koja se proteže u razdoblju od čitavih 18 godina, a zatim u filmu Dečaštvo (Boyhood, 2014), koji dokumentuje odrastanje dečaka Masona Evansa (Ellar Coltrane) u razdoblju od čitavih dvanaest godina tokom kojih je trajalo snimanje. U središtu tih filmova je spektakl sazrevanja i starenja. Na prvi pogled, na sličnom principu je zasnovano i ponovno okupljanje nekadašnjih tinejdžera iz Twin Peaksa. Samo na prvi pogled. Naime, pokretačka ideja ostvarenja Twin Peaks: Povratak ne tiče se promena vezanih za protok vremena, već za nepromenljivost kroz vreme. Prva dva sata novog Twin Peaksa nagoveštavaju da se niko od protagonista nije pomerio s mesta na kojem smo ih ostavili početkom devedesetih.

Lyncha prati fama da je stvaralac koji je opsednut brojevima. Već u prva dva sata Twin Peaksa: Povratak nailazimo na izjave koje nalikuju numerološkim zagonetkama: recimo „Zapamti 430“, ili „253. Opet i opet“. S obzirom na to, pomalo iznenađuje podbačaj proročice Laure Palmer: ako je 1991. najavila da će se sa Cooperom ponovo sresti kroz 25 godina, onda „povratak“ kasni čitavih godinu dana. Ipak, ne svuda. Lynchova serija je stigla na Televiziju Srbije 1992. godine. Ispada kao da se Laura obraćala nama, koji smo seriju gledali u Srbiji. Za moju generaciju, serija je neraskidivo povezana sa razbuktavanjem rata. Za nas, koji smo Twin Peaks gledali između propagandnih priloga sa barikada po Bosni, i koji smo mnogo jasniji osećaj o zlu koje se tamo dešavalo dobijali iz, recimo, naglih poplava opljačkane robe po uličnim i pijačnim tezgama jedne sve više izolovane Srbije, ona je poprimila gotovo sudbinsko značenje. Tokom sada skoro zaboravljenih studentskih demonstracija na Beogradskom univerzitetu u kasno proleće 1992, Twin Peaks je bio standardna kulturna referenca. Sećam se da je jedna od najduhovitijih parola koje su osvanule na zidovima Filozofskog fakulteta tokom 50 dana opsade Univerziteta, bila „Bobi je u Slobi“. (Transkripti parola mogu se naći u listu !Dosta!, koji je izlazio svakodnevno tokom većeg dela studentskog protesta. Jedan komplet sačuvan je u Narodnoj biblioteci Srbije.)

Klimaks druge sezone Twin Peaksa došao je prerano, i poslednjih desetak epizoda svelo se na neku vrstu samoparodije. Lynch se vratio da režira poslednju epizodu. Ona se završila transformacijom agenta Coopera koji je, kao i Leland, u sebe primio Boba. Sa jezivim osmehom na licu, glave razbijene o ogledalo iz kojeg zija Bob, Cooper ponavlja „Gde je Annie? Gde je Annie?“ Ona, njegova ljubav, još uvek je zatočena duboko u odajama Crne kolibe. Bob je pušten iz nje, da bi se u spoljnom svetu odomaćio do neprepoznavanja. Pitanje danas više nije gde je Annie, već gde je Bob.

Sa sigurnošću možemo da kažemo jedino to da Bobi više nije u Slobi. Odavno se odselio, kao što je iskočio iz Lelanda Palmera kad se ovaj ubio udarajući glavom o rešetke zatvorske ćelije (analogije izmedju Lelanda i Slobodana su jezive i brojne). Twin Peaks: Povratak prati lutanje zla koje je napustilo svog privremenog domaćina. I stiče se utisak da Lynch upravo hoće da naglasi da se tu, uprkos svom batrganju, buci i besu, zapravo radi o jednom hodu u mestu. Nijedna od serija koje kritičari ovih dana dovode u vezu sa Twin Peaksom ne bavi se toliko intenzivno i fokusirano problemom istrajavanja zla kao što to čini Lynch. Zapravo, on kao da u neiskorenjivosti zla, u jednoj manihejskoj postojanosti i nepromenljivosti negativnog pronalazi kvazireligijsko jezgro filma kao medijuma (odnosno, široko uzevši, drame: televizijske, bioskopske, pozorišne). Uprkos nebrojenim porazima, iskonski krvoloci (tzv. negativci) ponovno izniču i vraćaju se u jednom magijskom kruženju zla. „Povratak“ iz naslova Twin Peaks: The Return pre se odnosi na ovo kruženje nego na puki nastavak televizijskog serijala.

Mnogo se stvari desilo u Srbiji od premijernog prikazivanja Twin Peaksa do danas. Tako mnogo, da bi se trag zameo i samom Bobu. Gde je on sada? Da li se uselio u Slobine ministre, glasnogovornike i surogate koji i danas sebe poistovećuju sa samom sudbinom Srbije? Ako je u Srbiji politika veština preživljavanja, a pobednik onaj koji najduže ostane na nogama, da li je Bobi u Ivici, kome ni svi ratovi, afere i javna poniženja izgleda ne mogu ništa? Ili u drugim najamnicima, koje vlast (u bilo kome da je otelotvorena) pušta s lanca kad treba da se raspiri obmana, mržnja i zlo? Ili u armiji bivših direktora, načelnika policije, oficira, i ostalih kadrova i njihovih porodica, koji su bili u prilici da bolje prežive od onih drugih? Ko je ostao zarobljen u Crnoj kolibi Srbije, i da li će ikada uspeti da pronađe izlaz iz lavirinta crvenih zavesa?

Peščanik.net, 25.05.2017.