Radio emisija 29.11.2013, govore Dubravka Stojanović i Lena Petrović.

Svetlana Lukić: Jedna od nezaobilaznih tema na srpskim slavama, pored naravno priče o lopovima iz opštinske vlasti, navijanja za Vučića i Đokovića, je i nešto što je obavezni sastav: bistrenje spoljne politike. Dok gori slavska sveća, raspreda se o jadnim Sirijcima i hiljadama dece koja su poginula u poslednje dve godine. Onda svane dan i neka od te dece i njihovi roditelji koji su se, na svoju nesreću, našli u Srbiji – postanu gamad koju ne želimo u blizini svoje dece, svojih njiva i svojih trafo-stanica. Džabe je gorela ona slavska sveća. Džabe je pop pričao o Sinu božijem. Džabe je On besedio na gori. Znaju dobro seljaci, koji su se ovih dana digli na ustanak protiv imigranata, da u boga u stvari ne veruju, da su rasisti, a to znaju i predsednici njihovih opština, kao ovaj Dinkićev u Obrenovcu koji je zapalio onu baraku, da slučajno u njoj ne zanoće crnčuge i muslimani.

To zna i Ivica Dačić i neće protiv svog roda, i zato vlada spremno prihvata ponudu nepostojećeg ministra Sulejmana Ugljanina da nekrste raseli u Tutin i Sjenicu, valjda među svoje. Doduše, malo su crnji, ali su ipak muslimani. U stvari, ovaj beslovesni svet koji je junački stao ispred autobusa punog preplašenih, izgladnelih i promrzlih ljudi koji mesecima doživljavaju najstrašnije stvari koje jedno ljudsko biće može da snađe – samo je ogolio čuveno srpsko gostoprimstvo. Pokazalo se koliko smo gadni ljudi postali.

Nije bilo nikoga da prođe pored te rulje koja brine o sigurnosti svoje dece i čednosti svojih žena i ćerki, i da azilantima odnese čuvenu pogaču i malo soli. Nije bilo popa da srpske domaćine podseti da smo svi mi deca božija. Govorilo se samo o takozvanim međunarodnim obavezama Srbije, o bezbednosti, što trafo-stanica, što naših građana i stranih državljana. Proći će nekoliko dana, sve će biti zaboravljeno, a onda će stići i Sveti Nikola i opet će početi priča o jadnim ljudima u Siriji koji ginu na pravdi boga.

Borislav Pekić u svojim Pričama iz tuđine ima junaka Živorada koji je na nekoliko dana svratio do Londona. Uglavnom je sedeo u hotelskoj sobi, u gaćama, jeo, pio rakiju koju je poneo od kuće i bio je strašno ljut. Bio je ljut što je – zbog alarma da su Irci, odnosno IRA, podmetnuli bombu – utekao sa ulice. Na pitanje kako bi on rešio irski problem, rekao je ’Sve bih ja njih, znaš već šta’. Posle nekoliko dana, na putu kući, na aerodromu je kupio Politiku, malo je čitao i opet je bio ljut. Brecajući se na svog domaćina koji ga je pratio na avion, rekao je ’Šta bre ovi jebeni Englezi rade ovim nesrećnim Ircima?’. Kom Živoradu treba verovati, pitao se Pekić, i zaključio: nijednom. Kada bih ja morala da biram, uvek bih izabrala da poverujem prvome.

Povodom ovih rasističkih pobuna koje se šire gde god ima ijednog azilanta, nastala je konfuzija među komesarima za izbeglice, ombudsmanima i poverenicima. Ne znaju šta da rade. Srećom, braća Bugari su našli rešenje. Juče je njihova vlada odlučila da napravi ogradu dugu 30 kilometara i visoku 3 metra na granici sa Turskom, kako bi sprečila ulazak imigranata. Do pre nekoliko godina Bugari su pravili ogradu od bodljikave žice da spreče svoje građane da beže na Zapad. Pa su evoluirali od kada su ušli u Evropsku uniju: prave zid od čvrstog materijala da spreče imigrante da prođu kroz njihovu lepu zemlju.

Na početku današnjeg Peščanika čućete mladu pravnicu Lenu Petrović, saradnicu Beogradskog centra za ljudska prava, koja radi na pružanju pravne pomoći azilantima.

Lena Petrović: Uopšte nije iznenađujuće ovo što se desilo u Obrenovcu. Ovi problemi oko nepostojanja dovoljnih kapaciteta za smeštaj za tražioce azila postoje već od 2011. I prošle godine je isto bilo dosta ljudi koji su boravili u šumi u okolini Bogovađe tako da je ovaj problem bio opštepoznat i Komesarijat za izbeglice i vlada je trebalo na vreme da reaguju na ovaj problem. I mi smo vladi takođe skrenuli pažnju na to, i UNHCR, tako da to nije nešto što se desilo preko noći.

Takođe, ovaj problem oko nedovoljnih smeštajnih kapaciteta jeste samo manifestacija jednog dubljeg i složenijeg problema, a to je neefikasno funkcionisanje sistema azila u Srbiji, za koje su odgovorni ne samo Komesarijat za izbeglice nego i ministarstvo unutrašnjih poslova, odnosno Odsek za azil, koji je u sastavu ovog ministarstva i koji vodi prvostepeni postupak. Kapaciteti ovog organa nisu dovoljni da procesuiraju ovoliki broj tražilaca azila. Iz tog razloga dešava se da je, recimo, od 3.193 strana državljana koji su izrazili nameru da traže azil – u 2013. u Srbiji saslušano samo 8.

Svetlana Lukić: Rekla si da imamo male kapacitete. Koliko ima ljudi zaduženih za to ministarstvo unutrašnjih poslova?

Lena Petrović: Po mojim saznanjima, ima 11 ljudi koji su tamo zaposleni. Međutim, efektivno radi samo troje ljudi, tako da je na njima i da saslušavaju ta lica i da redovno odlaze u centre za azil, i da registuruju tražioce azila i da im izdaju lične karte i da donose prvostepene odluke.

Svetlana Lukić: Ministar unutrašnjih poslova i predsednik vlade Dačić stalno govori ’to je naša međunarodna obaveza’. Kakva je to zapravo obaveza koju Srbija ima? Da ne govorim o tome šta je elementarna ljudska solidarnost.

Lena Petrović: Pa isto bih naglasila da to nije samo međunarodna obaveza, to je obaveza koja je sadržana i u Ustavu Republike Srbije, prema kome svaki stranac ima pravo da podnese zahtev za azil u Srbiji, znači ne da dobije azil, ali ima pravo da traži azil i da bude u postupku azila. A što se tiče međunarodnih obaveza, Republika Srbija je potpisnica Konvencije Ujedinjenih nacija o statusu izbeglica, koja je obavezuje da pruži zaštitu izbeglicama i da ih ne vraća u zemlje u kojima oni strahuju od progona. Prosto, nije to nešto na šta se Srbija obavezala u posednje dve-tri godine, ta konvencija je još odavno potpisana.

Svetlana Lukić: Ti ljudi dolaze sa Bliskog ili Dalekog istoka, pređu preko Turske, uđu u Grčku, iz Grčke u Makedoniju, iz Makedonije u Srbiju. Kad sam odlazila u Bogovađu, neki ljudi su se panično plašili (pogotovo ovi što su u šumi, ali ne samo oni) da će biti vraćeni u Makedoniju. Koliko se to često dešava i kakva je njihova dalja sudbina?

Lena Petrović: Samo bih objasnila zašto se oni vraćaju u Makedoniju. To vraćanje je posledica primene jednog koncepta koji se zove koncept sigurne treće zemlje, koji se bazira na tome da tražilac azila koji je prošao kroz zemlju koja je ratifikovala ove međunarodne dokumente koje sam spomenula, treba u toj zemlji da traži azil, a ne u Srbiji. Znači neko ko je bio u Grčkoj treba da se vrati u Grčku i da tamo traži azil, neko ko je bio u Makedoniji treba tamo da traži azil – taj sistem tako funkcioniše, a on je baziran na odluci vlade Srbije o proglašenju sigurnih trećih zemalja. Prema toj odluci, sve zemlje sa kojima se Srbija graniči su sigurne zemlje, znači praktično samo neko ko je došao avionom ili nekim cepelinom u Srbiju, ovde ima šanse da njegov zahtev za azil ne bude odbačen. Tako da se tražioci azila osnovano plaše da će biti vraćeni u Makedoniju, čak su nam u par navrata govorili da se to i dešava.

E sad, to se i dešava zato što mnogim tražiocima azila nije ni omogućen pristup postupku zbog ovih nedovoljnih smeštajnih kapaciteta. Postupak azila funkcioniše tako što tražilac azila, kad uđe u Srbiju ili na granici, izrazi nameru da traži azil. U svakoj policijskoj upravi može da izrazi nameru da traži azil, dobije potvrdu od policijske uprave, i sa tom potvrdom on se upućuje u centar za azil. Međutim, ukoliko nema dovoljno mesta, onda on boravi u šumi ili već u nekom drugom smeštaju koji za sebe nađe. Onda zapravo, kad protekne taj rok od 72 sata u kome je trebalo da se javi tom centru za azil, to lice postaje iregularni migrant, odnosno njegov boravak u Srbiji postaje nelegalan, i samim tim postoji opasnost da to lice bude deportovano nazad u Makedoniju ili da bude prekršajno kažnjeno zato što nelegalno boravi u Republici Srbiji.

Svetlana Lukić: Može svako da kaže ’nema mesta’. Srbija može da obezbedi 12 mesta i da stalno govori da nema mesta za nekog ko je došao iz Avganistana. Da li su, po tvom saznanju, poslednjih godina povećavani ti smeštajni kapaciteti, i koliko?

Lena Petrović: Nisu. Od kada mi pružamo pravnu pomoć tražiocima azila, od početka 2012. nisu povećavani. Čak do 2011, koliko znam, postojao je samo centar u Banji Koviljači, znači Bogovađa tada uopšte nije funkcionisala kao centar za azil.

Svetlana Lukić: Ljudi me pitaju, i meni to nije bilo jasno, kada sam viđala te ljude u Bogovađi – govorim pre svega o onima koji su ušli unutra, spavaju na suvom – ko treba da brine da ti ljudi ne idu bosi kada izađu napolje?

Lena Petrović: Pa o tome treba da brine Komesarijat za izbeglice i ministarstvo rada i socijalne politike.

Svetlana Lukić: Znači podeljene su nadležnosti?

Lena Petrović: Pa zna se tu šta je čija nadležnost. Ali kod nas se uvek dešava da tamo gde im odgovara prisvajaju nadležnost, a tamo gde im ne odgovara, nekako se odriču te nadležnosti.

Svetlana Lukić: Na osnovu toga što znaš o tome kako sistem funkcioniše – da li može da se pretpostaviš da ovo nije nikakav specijalni eksces, odnosno da li misliš da se ovakve stvari mogu dešavati i ubuduće?

Lena Petrović: Pa dešavaće se ubuduće, jer je, kako statistike pokazuju, svake godine sve veći i veći broj tražilaca azila u Srbiji. Ali preduslov uopšte za efikasno funkcionisanje postupka azila jeste da se poveća kapacitet Odseka za azil, da bi ti ljudi mogli da budu na vreme procesuirani i da bi se videlo ko je zapravo izbeglica a ko nije, šta da se radi sa tim ko nije, šta da se radi sa nekim ko jeste, da se usvoji neki plan integracije tih ljudi.

Po mom mišljenju, iako je pitanje migracione politike zapravo političko pitanje, ovde se naši političari ne bave tim pitanjem. Ne znam da li u programu bilo koje političke stranke postoji osvrt na migracionu politiku u Srbiji, a kao što vidimo, to nije problem koji postoji u poslednjih 5 meseci – od 2008. Srbija ima nadležnost da brine o tražiocima azila. Ovo pitanje će doći na red kad-tad u pristupnim pregovorima sa Evropskom unijom, tako da vlada neće moći da okrene glavu od ovog pitanja

Svetlana Lukić: Da li postoji makar teoretska mogućnost, ako ne i praktična, da Srbija dobije pomoć od međunarodne zajednice, od Evropske unije, da pomogne tim ljudima?

Lena Petrović: Naravno da postoji ta mogućnost, ona se realizuje između svih država Evropske unije, ali preduslov za takvu pomoć jeste upravo efikasno funkcionisanje sistema azila u Srbiji. Jer ako vi u 98% slučajeva kažete’mi nismo nadležni, vratite se u Makedoniju’, šta će nam onda pomoć?

Svetlana Lukić: Jedan od argumenata koje sam mogla da čujem i ranije u nekim centrima za azil, a vidim, sada to ponavljaju i meštani Obrenovca – koji su hrabro stali na put onom autobusu – jeste: silovanje, deca nam tuda prolaze, idu u školu, praviće nam probleme… Da li je bilo problema i kakve ozbiljne probleme su azilanti pravili poštenim građanima Srbije?

Lena Petrović: Taj slučaj sa silovanjem je, po mojim saznanjima, potpuno nestvaran, ja ne znam da je bilo koji azilant osuđen za takvo krivično delo. A što se tiče statistika za neka prekršajna dela, mislim da je rađeno istraživanje u Banji Koviljači i da je mnogo veći broj meštana nego tražilaca azila koji su prekršajno kažnjeni. Ali opet, to je zakon velikog broja – ako imate hiljadu ljudi koji godišnje prođu kroz taj centar za azil, normalno je da će barem petoro njih da napravi neki mali eksces. Ali nikako ne bih volela da se stvara ta slika u medijima, da su to neki problematični ljudi, jer su to ljudi koji pre svega beže od nasilja i teškog kršenja ljudskih prava u njihovim zemljama porekla. I baš zato što se gnušaju nasilja, ne verujem da idu u druge zemlje da bi tamo stvarali probleme.

Oni su jako skromni u svojim zahtevima, i jako su uplašeni, jer ko zna šta su doživeli na putu do Srbije, ko zna koliko ih je puta neki krijumčar prevario, koliko puta su ih opljačkali, možda negde i napali usput. Često se čudim, recimo, ako im mi pružimo neku malu pravnu pomoć, koliko su oni zahvalni, i koliko vidite da nisu naviknuti da im neko pomaže.

Trenutno sprovodimo jedan projekat sa grupom 484 i Beogradskim centrom za bezbednosnu politiku, u okviru koga bi trebalo da se raspravlja o izmenama i dopunama tog zakona o azilu, jer i on stvara određene probleme u praksi. Recimo, između ostalog, nije propisan rok za izdavanje lične karte tražiocima azila. I sad, neko ko je došao u Srbiju i ko je smešten u taj centar za azil, ne može da se kreće bez te lične karte slobodno po Srbiji. Znači ograničena mu je sloboda kretanja, ne može da ode u banku, ne može da podigne novac da kupi sebi cigare, ili šta mu je već potrebno, tako da postoji dosta propusta i u tom zakonu.

Svetlana Lukić: Da li se oglašavao Evropski sud za ljudska prava?

Lena Petrović: Protiv Srbije ili generalno?

Svetlana Lukić: Generalno. Jer to bi mogao da bude nauk nama šta da radimo.

Lena Petrović: Naravno. Postoji veliki broj slučajeva Evropskog suda za ljudska prava koji se tiču upravo ove zabrane vraćnja ili u zemlju porekla ili u sigurnu treću zemlju, pod navodnicima ’sigurnu’. Evropska konvencija o ljudskim pravima se ne bavi uopšte pravom na azil, ali kroz član 3, koji zabranjuje mučenje i nečovečno, ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, štiti ova lica od vraćanja u zemlju u kojoj im preti mučenje, ili im preti, recimo, to da je sistem azila u toj zemlji neefikasan pa da će ga ta zemlja dalje vratiti u neku drugu zemlju, koja će ga zatim poslati u treću.

Svetlana Lukić: Objasni nam to. Znači mi uhvatimo nekoga u Bogovađi, prebacimo ga u Makedoniju…

Lena Petrović:… prebacimo ga u Makedoniju, Makedonija kaže ’aha, ušao si iz Grčke, znači vratićemo te u Grčku’, Grčka kaže ’aha, bio si u Turskoj’ – pritom Turska uopšte nije sigurna zemlja jer nije ratifikovala u potpunosti Konvenciju o statusu izbeglica, praktično, stavila je neku teritorijalnu rezervu, tako da u Turskoj mogu da traže azil samo ljudi iz Evrope, što je potpuno suludo. Onda ga Grčka vrati u Avganistan, ili u Iran i tako dolazi do tog lančanog vraćanja, tako da se to lice na kraju nađe u onoj zemlji iz koje je pošlo i u kojoj strahuje, najverovatnije, od progona.

Svetlana Lukić: Pa tek sada kada je već bežao, još mu je gora situacija kad se vrati nazad.

Lena Petrović: Da, još mu je gora situacija, jer može baš da se desi da mu iz osvete što je pobegao, ili iz nekog revolta, preti još veća opasnost. Ili da je osuđen na smrnu kaznu. Mi smo se čak pred upravnim sudom, koji je poslednja instanca u tom postupku azila, pozivali na praksu Evropskog suda i objašnjavali da Grčka nije sigurna, da Makedonija nije sigurna. Međutim, upravni sud je dao jedno – ne znam kako bih to mišljenje nazvala – potpuno nerazumno mišljenje: da ne možemo da se pozivamo na praksu Evropskog suda ukoliko se u konkretnom predmetu ne radi o povredi nekog člana Konvencije, da, pošto je to sistem azila u Republici Srbiji, nema tu uopšte šta da se razmatra praksa Evropskog suda. Naše pravosuđe prosto u nekim predmetima ignoriše praksu Evropskog suda, i ne vidi do kakvih posledica to može da dovede. Jer, ukoliko Srbija nekog vrati u Makedoniju, Makedonija u Grčku, isto tako taj tražilac azila može da pokrene postupak protiv Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava, i to će koštati Srbiju.

Svetlana Lukić: U izjavama koje si čula povodom Obrenovca, da se vratim samo na taj užasan slučaj, oglasio se Dačić.

Lena Petrović: Pa mislim da je trebalo da se oglase pre nego što je taj problem kulminirao. Znači imali su toliko vremena da pripreme tu lokalnu zajednicu da će azilanti biti tu smešteni. I nekako, sad mi se čini kao da su se oglasili zato što je stvarno goreći problem u pitanju, i morali su da se oglase. Ne znam šta je tačno Dačić rekao – rekao je valjda ’nisam verovao da će neko u Srbiji da zatraži azil’. Pa mislim, ljudi traže azil u Srbiji od kad je ta Konvencija o statusu izbeglica ratifikovana, samo što je tada dugo vremena UNHCR imao mandat da odlučuje o zahtevima za azil, a republika Srbija odlučuje o tome od 2008. Znači, tražili su ljudi i ranije u Srbiji azil.

Svetlana Lukić: On je tada bio ministar unutrašnjih poslova, morao bi već znati.

Lena Petrović: On bi morao znati da tako nešto nije došlo preko noći.

Svetlana Lukić: Vidiš kako različito čitamo, ja kad sam pročitala tu njegovu izjavu, meni se činilo da je to poruka – ne samo Obrenovčanima, nego i ostalima – ’ionako će oni da idu, ma neće oni da se zadrže, nećemo im dati da se zadrže ovde, da se samo nekako pokrije tih nekoliko dana i noći’.

Lena Petrović: Pa da, ali ne znam opet kako bi Evropska unija reagovala na takvu izjavu, da kaže ministar ’pa neće oni ovde da ostanu’. Onda se nekako čini kao da ih puštamo da odu u druge zemlje, što opet nije u duhu te podele tereta između zemalja. Znači, jeste da je Nemačka bogata, i da ona može da primi godišnje 3.000 izbeglica, ali to ne znači da Republika Srbija sa svojim skromnim kapacitetima ne može da primi 10 ili 20, ili bar da, kao što sam rekla, odluči o meritumu – što ne radi – pa da kaže ’okej, on je izbeglica, on nije, njega ćemo vratiti, a ovome ćemo dati zaštitu’. A ne da tako odbacuje zahteve za azil na osnovu toga što kaže ’mi nismo nadležni’.

Povodom ovog koncepta ’sigurne treće zemlje’ koji funkcioniše u Srbiji, Beogradski centar za ljudska prava je pokrenuo inicijativu pred Ustavnim sudom da se oceni ustavnost odluke vlade o listi sigurnih trećih zemalja i sigurnih zemalja porekla, koja se primenjuje u postupku azila kao osnov za odbacivanje zahteva za azil. Samo bih napomenula da je i Belorusija sigurna zemlja porekla za našu vladu. Znači, ako je neko osuđen na smrtnu kaznu i dođe ovde da traži azil, njegov zahtev za azil može da bude odbačen. I da, mi smo pokrenuli tu inicijativu, međutim Ustavni sud je u jednoj veoma šturoj odluci rekao da nije nadležan, jer to nije opšti pravni akt. Opšti pravni akt je akt koji se primenjuje, reguliše neograničeni broj slučajeva, dok se pojedinačni akt odnosi na konkretan slučaj. A pošto je ovo odluka vlade, koja se primenjuje na x slučajeva, koliko smo ovde imali predmeta u postupku azila, potpuno je očigedno da je to opšti pravni akt.

Svetlana Lukić: Kao da svi peru ruke; niko nije nadležan, nemamo pojma.

Lena Petrović: Da. Ali onda me to nekako uplašilo. Onda znači da vlada može da donese bilo kakvu odluku. Da kaže ’vi sa crnim očima ne treba da se zapošljavate’. Iznenađujuće mi je to, i to mi je izazov kao pravniku da ovaj postupak funkcioniše tako kako funkcioniše, i da se o jako malom broju zahteva za azil odlučuje u meritumu, i da ceo taj sistem izgleda kao jedna farsa.

Svetlana Lukić: Vole da kažu Srbi ’mi smo kuća na sred puta’. Pa kad si kuća na sred puta, neko prođe kroz tu kuću, i sad je pitanje da li ćeš ti njega da izbaciš onda na sneg, na -12°C. Znači nije ovo situacija da se nisu snašli, jer imaju veće probleme, to je trajno, o tome govorim. I tek će da bude.

Lena Petrović: Ali se opet tako predstavlja u javnosti, kao ’ju, šta je sad ovo? Otkud sad ti ljudi’ – kao da su ti ljudi došli tu u prethodnih deset dana i kao da se nije znalo uopšte za taj problem. I onda naravno da se meštani plaše, kada se odjednom pojave neka tri autobusa puna azilanata. Oni ne znaju ni ko su azilanti ni šta hoće ovde. To se najbolje i videlo iz njihovih izjava – oni svi imaju neke strahove, ali kad bi malo bolje to analizirali, vi vidite da ti ljudi i ne znaju čega se plaše. Možda oni projektuju neprijateljstvo koje osećaju prema tražiocima azila kao prema nečem stranom što ne znaju šta je – u same azilante. A u stvari mislim da nije čak ni u meštanima problem, koliko je problem u tim nadležnim institucijama koje se ne bave podizanjem svesti građana, razvijanjem osećaja solidarnosti. Jer meštani zaista ne znaju ko su ti ljudi: ko su sad ti crnci u autobusu.

Svetlana Lukić: Predsednik države se jedno vreme bavio kovanjem ordenja, a onda je prešao na pečenje rakije i izgradnju crkava u svom selu a onda, mic po mic, počeo da vodi nezavisnu spoljnu politiku zemlje i da piše istorijske referate. Skoro je napisao jedan veoma dugačak, imao je i više slova nego što ih je u životu pročitao. Pismeni rad se, na prvi pogled, odnosi na Prvi svetski rat. Slušate istoričarku Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Slušaoci Peščanika navikli su na moju večitu jadikovku o tome koliko se mnogo istorije u Srbiji stalno proizvodi. I uvek se vraćamo na ono da je kod nas prošlost manje predvidiva od budućnosti. Međutim, sad sam i ja zatečena jer – evo odmah da se poverim: idem sredinom decembra na jedan skup u Solun, božanstveni, balkanološki, na temu ’Istorija i populistička vremena’. Ja lepo prijavim referat: Drugi svetski rat, serija ’Ravna Gora’, rehabilitacija; sve najsvežije stvari donosim i ne slutim – to je bilo pre jedno mesec dana – da će me vreme potpuno pregaziti. Drugi svetski rat, pa čak i serija Radoša Bajića odlazi u drugi plan, Prvi svetski rat potpuno briše Drugi, te ja sad moram da menjam referat.

Svi, od pesnika, istoričara do predsednika države bave se revidiranjem Prvog svetskog rata, analizama Prvog svetskog rata, predsednik nam je napisao referat za naučni skup – dakle tu se nešto ozbiljno dešava. Prvo treba da počnemo od toga šta je uopšte bio povod. Dakle, povod je bila prvo knjiga britanskog istoričara Mesečari, gde se on bavi uzrocima Prvog svetskog rata. Odmah da kažem, izašle su stotine knjiga o tome i nijedna nije izazvala ovakvu reakciju. Da ne govorim da su izašle hiljade knjiga o srpskim zločinima devedesetih – nijedna nije izazvala ovakvu reakciju.

Prema tome, postavlja se ključno pitanje: kako jednom društvu koje je pokazalo apsolutnu tupost, koje nije imalo empatiju ni prema čemu, koje ne zna da se sad otkriva najstrašnija masovna grobnica – kako sad baš jedna knjiga, i to ozbiljna istoriografska knjiga – nije to tv serija nego knjiga, ozbiljna, sa fusnotama – kako to da jedna knjiga izazove ovakvu lavinu histerije? Mislim da je to neverovatan simptom kojim mi sada treba da se bavimo.

Kako je nastala knjiga Kristofera Klarka? Desilo se to da ljudi preispituju svoje sredine. I sad, da se vratimo na ono kako se uopšte tretirao Prvi svetski rat, što se istoriografija tiče, u državama Antante, gde je oduvek bilo nesporno da su Nemačka i Austrougarska te koje su za taj rat pre svega odgovorne. Onda se 1962. godine pojavila ta prekretna knjiga nemačkog istoričara Frica Fišera, gde je on postavio pitanje nemačke odgovornosti, gde je precizno dokazao da je Nemačka odluku o početku rata donela već sigurno 1908. I on je to vrlo detaljno dokazao. Od te knjige dolazi do preokreta u Nemačkoj. Do nje, proces denacifikacije je podrazumevao da je Hitler iskliznuće iz nemačke istorije. Postavljanjem pitanja nemačke odgovornosti i ratnog programa Nemačke, Fišer je pokazao da se radi o kontinuitetu, od ujedinjenja Nemačke 1871. do 1945. I to je njegova glavna teza, i kod nas je preveden njegov zaključak, Savez elita, koji bi svako trebalo da pročita. Dakle, Fric Fišer: Savez elita.

I on tu pokazuje kontinuitet nemačke osvajačke politike. Ta knjiga je pokrenula ono što se u Nemačkoj zove Historikerstreit, odnosno rat među istoričarima, koji je u potpunosti promenio nemačko društvo, omogućio 1968, dao joj argumente da bi se postavilo pitanje ’Tata, gde si ti bio za vreme rata’. I u nemačkom društvu pokrenuta je priča o dubinskim razlozima nemačke ekspanzionističke politike i to je – bez ikakve dileme danas možemo da kažemo – pobednička opcija u nemačkoj istoriografiji. Niko osim ekstremne desnice danas više ne postavlja to pitanje.

Međutim, naravno da moderne britanske, francuske istoriografije ili kanadska, ili američka, ne mogu biti zadovoljne time da odgovornost bude samo nemačka. To je ono što se ovde uopšte ne razume. Ovde se sve mora videti crno-belo, naša strana mora biti besprekorno čista, što naravno nije slučaj u modernim društvima u kojima nauka pre svega ima dužnost da preispituje, da se samopreispituje. I te ozbiljne istorigrafije se već decenijama bave odgovornošću svoje strane.

E sad, drugi je problem što to ovde niko nije primetio, što niko te knjige nije pročitao, što ne znaju da je to rešeno u tim istoriografijama – odnosno da odgovornost nije samo nemačka; da odgovornost mora da se vidi i na strani država Antante; da odgovornost leži u sistemu imperijalizma i podele sveta; da je Nemačka samo na to zakasnila i tražila novu podelu i svoje mesto, ali da Britaniji i Francuskoj na pamet nije palo da na bilo koji način dele taj kolač. Francuskoj istoriografiji je potpuno jasno, bez ikakvog spora, da se Francuska od 1801, od gubitka Alzasa i Lorene, sprema za rat sa Nemačkom.

Nema dileme da je nekoliko planova za taj rat postojalo i da je konačno usvojen isti plan kakav su imali Nemci, da će za 6 nedelja neprijatelj biti savladan, s nemačke strane bila je ideja da će se kafa piti u Parizu, a sa francuske, pak, da će to biti u Berlinu. Prema tome, nikakve dileme nema da se obe sile spremaju za taj svoj, međusobni lokalni rat, kao što i s druge strane postoji ova globalna perspektiva imperijalizma, gde svako traži svoje mesto.

Prema tome, ovo što se sada desilo sa ovom knjigom, pre svega nije nikakav eksces – to je nešto što je u dubokoj tradiciji savremenih istoriografija koje su, pre svega, kritične prema samima sebi, i to je veoma ozbiljan pokazatelj da naši istoričari razumeju svoju struku isključivo kao sluškinju države, zbog toga što oni vide da tebi samo neko treba da naredi i ti onda pišeš. I oni verovatno misle da je Kristoferu Klarku to neko naredio. I to se vidi iz ovih čestih zahteva da država Srbija treba da reaguje, da naša diplomatija treba notu da napiše, da valjda naš ambasador u Londonu traži zabranu knjige – što sad naravno govori o razumevanju slobode izražavanja, naučne slobode, pa sad možemo bolje da razumemo zašto su se kod nas zabranjivale knjige i da to nije uvek stvar nečije političke komesarske odluke, već da to baš idu iz tih najužih kugova zahtevi da se neka knjiga zabrani.

E sad se postavlja ovo pitanje koje je ovde izazvalo toliku reakciju, to pitanje uloge Srbije u svemu tome, odnosno mi sad treba da se suočimo s tim da od Berlinskog kongresa 1878, dakle od trenutka kad je Bosna i Hercegovina stavljena pod kontrolu Austrougarske, ovde nastupa apsolutna histerija, dakle od tog trenutka počinje mentalna, psihološka, ideološka, politička, vojna priprema za taj takozvani konačni obračun. I tu nema nikakve dileme, ko god pogleda štampu iz tog vremena videće koliko je neprekidno bilo tog leleka za Bosnom koja je naša, koja nam je oduzeta, koja je nepravedno poklonjena i tako dalje.

Novi okidač je aneksija Bosne 1908, koju sam pažljivo proučavala kroz štampu i sve što je napisano tada. To izaziva potpuno stanje neposredne ratne opasnosti, tu su svi, uključujući i Jovana Skerlića, uključujući sve one koje bismo danas nazvali liberalima ili zapadnjacima, oni su svi već – zamišljam ih – naoružani, spremaju se da krenu i samo čekaju mig od Petrograda – mada je Petrograd naravno prihvatio aneksiju Bosne i Hercegovine. Godinu dana traje atmosfera potpune spremnosti za taj rat. Dakle, to je druga stepenica.

Treća stepenica su Balkanski ratovi, koji su sada dali krila, Srbija je udvostručila svoju teritoriju, rešeno je takozvano pitanje na jugu, dakle, sad ostaje taj obračun na zapadu. U tom spoljnopolitičkom okruženju, i tom dizanju temperature neprekidnom, tokom 40 godina, u tome imamo taj takozvani sukob vojnih i civilnih vlasti. Dakle, između ovih koji su izveli prevrat 1903, između Apisa i Crne ruke kasnije, i civilnih vlasti, kao što je kralj i kao što je Nikola Pašić i njegova vlada. Taj sukob traje od samog početka, podaci koje imamo govore o tome da je Apis apsolutni vladar iz senke, da sve važne odluke, od toga ko će biti ministar, do toga kakav će se sporazum sa Bugarskom potpisati odlučuje na kraju on, da se on ponaša tako da kada mu se ne dopada nešto, on gužva papir i gađa ministra i tera ga da to sve promeni. Prema tome, on je i više od vladara iz senke, to se apsolutno vidi iz svih izvora. Vidi se da je vlast negde izvan institucija, negde na drugom mestu.

Kad su se završili Balkanski ratovi, ne znajući više kako da ih smiri pretpostavljam, Pašić toj grupi oficira daje takozvane nove krajeve: Kosovo, Sandžak i Makedoniju, njima na upravu. Tamo je uvden vojni režim, ali nije samo uveden vojni režim, nego je dato baš njima. Dakle oni to dobijaju kao neko feudalno leno, oni to dobijaju kao plemićku titulu, otprilike iz zahvalnosti za sve dobro što su učinili. Njihova moć je sada tek time uveličana i naravno, oni nisu time zadovoljeni, naprotiv, to je samo potvrda slabosti države i da država ne može protiv njih. Oni 1911. prave tajno udruženje za koje, podsećam, obično se govori Crna ruka, ali podsećam da se zvalo Ujedinjenje ili smrt i podsećam da su se njihove novine zvale Pijemont – dakle, onaj deo Italije koji je izvršio ujedinjenje. Prema tome, nema nikakvog spora šta je njihov politički program.

Njihov politički program je takozvano ujedinjenje srpskog naroda, pa sad još ako tu neko upadne – upadne. Oni od početka 1914. ulaze u otvoreni sukob sa takozvanim civilnim valstima. Vrlo je neizvesno u tom sukobu ko bi odneo pobedu. Rezultat tog sukoba je povlačenje kralja Petra u junu 1914. i prepuštanje vlasti onome koga zovemo regent Aleksandar, to se dešava zbog toga, a ne zbog slabog zdravlja, kao što se obično kaže. Zbog toga se raspisuju i izbori za leto 1914, i to je jedan sukob biti ili ne biti. To je sukob definitivan ko će pobediti. U tom sukobu dolazi do Sarajevskog atentata. Znači, mi ne smemo taj atentat da gledamo izvan tih unutrašnjih sukoba i sasvim je sigurno da je politički deo oko atentata upućen protiv civilnih vlasti, protiv Pašićeve vlade i protiv, u krajnjoj liniji, kralja Petra.

Šta su oni hteli time da postignu, ne možemo zati. Da li su oni očekivali lokalni rat, da li su uopšte očekivali rat; ne verujem da su očekivali svetski – oni nisu znali za ove nemačke planove – ali ono što je sigurno, to je da to vladi nije odgovaralo, da je Pašić upravo bio u predizbornoj kampanji u Nišu kad mu je stigla ta vest, i svi izveštaji govore da je bio potpuno konsterniran i svestan šta znači atentat u Sarajevu. Kad stiže ta vest, on je u kampanji, drži čovek mitinge, dakle ne sluti ništa i sasvim je sigurno da zvanična srpska civilna vlast nema nikakvog interesa u tome, ali ovi imaju. I kažem, to je pitanje života ili smrti, koje se na kraju rešilo zaista montiranim procesom u Solunu i streljanjem Apisa i njegovih najbližih, prema tome završilo se pobedom civilnih vlasti, ali u tom trenutku je to bilo neizvesno.

I taj atentat se mora tako gledati, jer je Ujedinjenje ili smrt pripremalo atentatore koji su bili u Srbiji, sigurno dve godine su bili tu, prebacilo ih je u Bosnu, naoružalo i organizovalo sve. Tu nema nikakvog spora o odgovornosti. I po mom mišljenju, daleko bi bilo bolje da se naši istoričari bave tim pitanjem, odnosno zašto država nikad nema snage, zašto su ti nekontrolisani elementi, od Apisa do današnjih huligana, uvek jači od te države, dakle, o čemu se tu radi. To je za mene presudno pitanje. Ne kažem da je država odgovorna za Prvi svetski rat, taman posla, tu su sasvim jasni interesi velikih sila, i ona se samo tu, po mom mišljenju, pogrešno namestila, po svom običaju, ponovo. Ali ova dimenzija je za mene, kao nekog ko ovde živi, presudna.

To je, dakle, priča što se tiče odgovornosti, ukratko, velikih sila, što se tiče pitanja uloge Srbije u svemu tome, ali to je sad još uvek daleko od odgovora zašto mi imamo ovu histeriju u Srbiji. Odmah da kažem da Prvi svetski rat ima ogroman takozvani identitetski potencijal. On je prosto idealan događaj da preko njega šaljemo razne proto-fašističke poruke koje je potrebno slati u određenom trenutku, i vratiću se na to. Ali sad mislim da moramo da se vratimo na istoriju socijalističke Jugoslavije i na upotrebe Prvog svetskog rata i na ulogu koju je priča o Prvom svetskom ratu imala.

Prva godina koje moramo da se setimo je 1972. kada izlazi Vreme smrti Dobice Ćosića. Taj roman je okidač, i to će postati biblija svih nacionalističkih krugova koji će se umnožavati od tih sedamdesetih godina pa nadalje. To će postati ta sveta knjiga, to objašnjenje koje se traži, ta riznica velikih misli i mudrosti, ali će biti potrebno 10 godina, a biće potrebno i da Tito umre, da bi se desio sledeći događaj – to je 1983 – sama sam bila iznenađena kad sam spremajući ovo našla taj datum: da Jugoslovensko dramsko tada postavlja Kolubarsku bitku. Mislila da je to bilo mnogo kasnije – ne, to je 1983. godina.

Išla sam na tu predstavu, i sećam se da nisam mogla da verujem šta se tamo dešavalo. Ljudi su ustajali, vikali ’Juriš’, pevali; ta publika samo što nije sklonila te glumce i krenula u rat odmah. Dakle, to je bilo jedno stanje nezabeleženo sigurno u pozorištu, možda je Nemačka ranih tridesetih imala takve, to bi bilo zanimljivo videti, ali ja se dobro sećam te predstave koja je bila jasan početak rata drugim sredstvima, da parafraziram Klauzevica.

Sledeća godina je 1985, kada izlazi Knjiga o Milutinu. Milutin je srpski seljak, da podsetimo, njegova ključna žrtva je žrtva u Prvom svetskom ratu. Taj roman opisuje njegove razne nedaće, i Drugi svetski rat i tako dalje, ali zapravo je presudno ono što se dešava sa njim u Prvom svetskom ratu, gde se pokazuje da je on, pod jedan, neshvaćen (on je, naravno, ta Srbija) – pokazuje se da je on žrtvovan za pogrešni cilj, Jugoslaviju, zloupotrebljen do maksimuma, siromašan i jadan i tako dalje.

Dakle, knjiga o Milutinu je, mogli bismo da kažemo, jedan kratki kurs Vremena smrti. Ko će sad to da čita, to je stvarno preogromno i predosadno, dakle Knjiga o Milutinu je idealna – 100 strana, jedno 20 izdanja, 6 miliona prodatih primeraka, to je taj ekstrakt. To je taj dajdžest misli Dobrice Ćosića, biser do bisera.

I onda imamo 1989. godinu sa Valjevskom bolnicom, opet Jugoslovensko dramsko, dakle to je opet prerada, ali tu je sad stvar otišla daleko, Milošević je sad već na vlasti. Lično ne verujem u spontanitet tih umetničkih dela. Sklona sam, iako ne verujem u teorije zavere, ali sklona sam da mislim da su ta dela, pogotovo njihova kondenzacija od polovine osamdesetih godina, bila deo priprema tih ratova, da je to takozvana ideološka pozadina tih ratova, i da je u tome bilo i nekog sistema, što bi se reklo; da to nije bio samo vapaj umetničkih duša, već da je tu bilo i malo ozbiljnije pozadine.

Ono što je sada dokaz za moju tvrdnju jeste činjenica da, kad su ratovi počeli, svi su zaboravili Prvi svetski rat. Da li ste vi ikada od 1991. čuli išta o Prvom svetskom ratu? Ne. On je potpuno zaboravljen od tog trenutka. Prema tome, on je samo bio upotrebljen da bi se napravila ta potrebna psihološka napetost u kojoj možete da napravite novi rat.

Onda je došla promena vlasti 2000. godine. Niko više nije pomenuo Prvi svetski rat. Sva koncentracija je bila na Drugom svetskom ratu. Sva koncentracija je bila na rehabilitaciji Draže Mihajlovića, na promeni ulica, rušenju spomenika, menjanju udžbenika, sve ono što smo toliko puta pričali. Dakle Prvog svetskog rata nema poslednje dve decenije. To je zapravo najbolji dokaz da on, zapravo, nikoga ni ne interesuje i da ovde uopšte ni sada ne govorimo o Prvom svetskom ratu.

E pa sad, kako onda možemo da razumemo šta se sada dešava. Naravno, mi možemo da kažemo da je to ventil za frustrirano društvo. I bićemo u pravu. I bićemo u pravu kad kažemo da se svi bolje osećaju kad zbijaju redove, kada se stave u stado, kada ih predsednik pohvali što su to sve lepo rekli, kad se svi svedu na jednu misao. Dobro, to je takođe važna komponenta, dakle ta autoritarnost, gde je svima bolje da misle isto. Sada ću da se vratim na ono što sam na početku najavila, odnosno da je Prvi svetski rat idealan prostor za tu manipulaciju. U njemu se dakle nalazi sve ono što je potrebno da bi postalo politički okidač. Imamo realno ogromne srpske žrtve, imamo smrt na sve strane: smrt onih koji su bili u vojsci, smrt civila, tifus, okupaciju, preteču koncentracionih logora u Mačvi i tako dalje.

Imamo, što je vrlo važno, pobedu. Neophodno je da ide ta kombinacija – i žrva i pobeda; to mora da ide zajedno. Imamo tu stalnu neshvaćenost – dakle sad se vraćam na Milutina – niko tu žrtvu nije dovoljno shvatio, a cilj je opet bio pogrešan, tj. Jugoslavija. Imamo tu ideju da mi uvek sve radimo za druge – dakle to piše i u udžbeniku, piše da se Srbija ponovo, po ko zna koji put, sa pogrešne strane istorije vratila na pravu i pružila ruku Hrvatima koji će uvek biti na pogrešnoj strani i tako dalje.

Imamo tu ideju da ovde počinju svi svetski ratovi, da se oni ovde završavaju, dakle čitav niz tih presudnih mitskih momenata u svesti, našli su se baš oko Prvog svetskog rata i zato je on užasno zgodan za upotrebu. Međutim, recimo ako govorimo o tim žrtvama, odnos prema tim žrtvama kao stvarnim ljudima pokazuje da oni uopšte nisu važni. Oni pre svega nikada nisu pobrojani. I niko neće da oni ikada budu pobrojani. Idealno je da se doda još jedno 500 hiljada, ako je moguće. U udžbeniku piše milion i po. Ono što je realna procena istoričara je 700 hiljada. Dakle, uvek govorimo o tome, ali niko, pa ni danas, ne pokreće pitanje eventualnog stvarnog utvrđivanja broja tih žrtava. Prema tome, taj odnos prema žrtvama, prema realnim ljudima pokazuje da uopšte nisu u pitanju žrtve, dakle opet je u pitanju nešto drugo. I mi sada tražimo šta bi to bilo.

Ono što je sada važno, to je ponašanje predsednika Nikolića u tim danima oko proslave primirja 11. novembra. On je tada, da tako kažem, re-sahranio Milunku Savić, i on je tada napisao jedan istorijski referat za Politiku na više strana. Ono što je jasno iz njegovog govora, prvo, to je da se tu uopšte ne radi o 1914. kao što smo, evo, do sada već naslutili, nego se naravno radi o 1991, za početak. Jer on više puta ponavlja ’hoće da nas optuže po treći put, po četvrti put u ovom veku optužuje se Srbija da je za sve kriva’, i za taj rat, i za ratove devedesetih. Dakle, to je nešto što je refren njegovog istorijskog referata, i jasno je da je to ključna poruka. Dakle, poruka je kakav treba da nam bude odnos prema ratovima devedesetih, a ne prema Prvom svetskom ratu i on sve vreme skida odgovornost sa Srbije za ratove devedesetih.

U tom svom istorijskom referatu objavljenom u Politici, pored tog svog bavljenja 1991, on eksplicite ponavlja i cilj. Jer on na kraju tog svog referata kaže ’umesto da se mi time bavimo svi’, predlaže predsednik Nikolić – evo citiram – ’zapitajmo se kako žive Srbi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu’. I to je to. Dakle, on u stvari ne govori ni o prošlosti. On govori o budućem ratu.

A ova tobože nevina rečenica ’zapitajmo se kako oni žive’ – pa to je Miloševićeva rečenica. Rat je počeo kao odbrambeni rat Srba koji žive u Hrvatskoj, Crnoj Gori i tako dalje, i rat je počeo sa idejom da eto valjda i mi imamo pravo da svi Srbi žive u jednoj državi. Je l’ tako? To je program hiljadu puta izgovoren. Mi se samo pravimo da ne znamo šta on znači. Njega je ponovio predsednik Nikolić u zaključnom delu svog istorijskog referata, dakle on nam je objasnio i šta je cilj.

Dva su se simbola stekla tih dana. Jedan je prošle godine, što bi rekla Olga Manojlović, inventovan, to je onaj cvet Ramonda, koja ima s jedne strane onu petljicu koja je iz Albanske spomenice – dakle, gde treba svako od nas da se oseća kao da prelazi preko Albanije – o tome smo zabeležili sve što imamo da kažemo, a taj cvet je takođe izuzetno zanimljiva stvar. Dakle, proučila sam sve, koliko sam stigla, blogova i svega, diskusija, i svi su se ti diskutanti složili da taj cvet raste samo na Kajmakčalanu. Taj cvet jeste endemski na Balkanu, ali na jednom širokom pojasu, od Epira do Bugarske taj cvet raste, međutim to je potpuno bezveze da on raste na tolikom prostoru. I sada, ako gledamo, on je sada već sveden, jadan cvet, raste samo na Kajmakčalanu, to je prva stvar.

Druga stvar, za njega presudna, jeste da je on cvet feniks. Dakle, vi ga kao uberete, on se osuši, vi ga zalijete, i on opet – što je, naravno, priča o Srbiji, oni to otvoreno kažu, ali ja želim ponovo da napomenem: ne mislim da oni govore o prošlosti. Oni se pozivaju na nju, ali oni hoće da kažu: ako se Srbija toliko puta ponovo podigla, ništa nas neće koštati da ponovo se tako osušimo pa zalijemo, osušimo, pa zalijemo.

Dakle, to je poruka za budućnost. Milunka Savić, sada otkrivena, a želim da se vratim na to da je ona zapravo bila zaboravljena u kraljevini, jer je ona njima nešto smetala tada, a da je od Branka Pešića dobila stan u Beogradu, i od socijalističkih vlasti je dobila penziju, prema tome, ona je itekako dobila svoje mesto u društvu, ali za vreme komunizma a ne onako kako predsednik kaže. Međutim, šta kaže predsednik? Predsedniku naravno nije ni do Milunke. Jer u jednom momentu sam pomislila ’pa čekaj, ovo možda nije tako loše jer je gender korektno, pa kao baš lepo što su našli Milunku’. Međutim, to je silovana Milunka. Ova Milunka nije zbog sebe važna, nego da bi se reklo ovo (kaže predsednik Nikolić): ’Odvažna kad treba. Nepobediva i uspravna (dakle Srbija ponovo). Svakom da se nađe i pomogne (dakle, opet ta ideja da mi uvek pružamo ruku), a opet, skrajnuta kad drugi pomisle da tako velika i snažna može da zasmeta’. E sad ja stvarno ostajem nema, jer ne znam da li je Milunka velika i snažna, ili je to možda Srbija.

Za mene ni Milunka ni Srbija nisu velike i snažne, ali je poruka direktno iz Vremena smrti Dobrice Ćosića. Dakle to je direktno ta misao kako se dobija u ratu, gubi u miru, kako vas skrajnu kad se uplaše tobož od vaše veličine – mislim, to stvarno treba da si dobro oboleo da veruješ da se neko plaši te veličine. Dakle, tu su sad ta dva simbola bila izuzetno važna. Ali ni to nije dovoljno. Dakle, za ovaj stepen histerije, meni se čini da treba tražiti dalje. Dokaz za mene da to nije dovoljno jeste činjenica da je ovde, na primer 2012-2013, moglo da bude proslavljeno 100 godina Balkanskih ratova. To je prošlo mukom, potpunim. Dakle, ovde se ne radi ni o kakvim proslavljanjima istorije, jubileja, poštovanju naših tradicija, što bi rekao predsednik – jer što se toga niste setili pre dve godine, kad su bili Balkanski ratovi? Užasno su bili važni.

Prema tome, treba iskoristiti ovaj trenutak i mislim da upravo čitavu ovu histeriju treba razumeti samo u okviru ovog političkog trenutka. Vrlo, vrlo konkretnog ovog trenutka. I mislim da je poenta u tome što je u stvari predsednik Nikolić održao jedan vrlo antievropski govor. I on daje jednu krajnje stereotipnu sliku o ciničnom Zapadu koji je spreman na sve, pa i istinu da pogazi, koji sve to radi zbog svojih interesa, ili kao što kaže predsednik, nekoliko srebrnjaka – mislim, srebrnjaka, iz kog je to vremena? – da Evropa zbog svog jedinstva revidira (to je opet ona ideja da Brisel naredi nekim istoričarima da oni napišu neku istoriju, i tako dalje).

Prema tome mislim da cela ova histerija mora da se razume u okviru podele između Nikolića i Vučića – da jeste možda u dužnosti predsednika da stavlja vence na spomenike, ali da nije u njegovoj dužnosti da drži ovakvu vrstu govora, i da je ovo na simboličkom planu ono o čemu je Vesna Pešić pričala, odnosno nova uloga predsednika, koji sada izlazi iz ustavom zadate svoje uloge, koje se lepo, za svaku pohvalu, držao prethodnih godinu i po dana. Ali da je ova sada vrsta govora nešto što je direktan, zapravo njegov ili njegove okoline, stav prema evropskim integracijama Srbije.

Ja to ne mogu drukčije da razumem, zbog toga što zemlja koja kreće u evropske integracije, i čeka da li će danas ili sutra da dobije ono na potpisivanje – ta zemlja treba da iskoristi Prvi svetski rat i da kaže ’Mi smo saveznici. Mi smo dobili prvu bitku, bitku na Ceru. Mi smo dobili Kolubarsku bitku i zajedno smo bili na Solunskom frontu’. Dakle, ovo je neverovatna priča za korišćenje u smislu evropskih integracija, ako je to interes ove zemlje. Ovakvi istupi predsednika govore da to nije interes ove zemlje. Jer on zapravo preko Prvog svetskog rata, pre svega nanovo poništava ulogu Srbije, što je ovde uobičajeno, ali u stvari on sada objavljuje rat tom Zapadu, militantnim govorom, on govori ’mi ovo ne smemo dozvoliti, mi ovo nećemo prećutati, govorićemo makar jedan glas samo ostao’, i tako dalje, dakle on direktno baca rukavice u lice tim evropskim državama i to je, po mom mišljenju, pravi okvir u kome mi treba ovo da razumemo.

Ono što je takođe uvek naša tema, to je zašto su se sad svi tako primili. Jedna stvar je to što vole da dele jednu misao, i to im je kao da dele jednu vatru, tako, lepše se osećaju u toj pećini, ali tu je i taj stalni proto-fašizam koji vi za čas možete da dozovete, i želim da uputim naše slušaoce na jednu izvanrednu, neobičnu kritiku pozorišnu, koja se pojavila u Politici za vikend, kritiku iz pera Ane Tasić, koja je pisala o nečemu što ja nisam ni primetila, a to je da je Srpska trilogija postavljena sad ponovo u Narodnom pozorištu, da je bila pretpremijera, i da je ta pretpremijera – ona to nije rekla – u stvari potpuno identična onome što se desilo i na predstavi Kolubarska bitka: ljudi su ustajali, pevali su Tamo daleko cela sala, cela publika je stajala u stavu mirno, kao da je to himna, potpuna je bila euforija i glumaca i publike. Dakle, ponovilo se sve ono što se desilo 1983. godine.

Dakle vi idete na jedno dizanje emocija koje nikada nije slučajno, i zato sam tada rekla da ne verujem u spontanitet tadašnjih umetničkih ambicija, predstava i romana, i ne verujem ni sada, jer kako baš taj užasni, bezvredni kič, Srpska trilogija, da se sada nađe i uklopi u celu stvar. Ima toliko dobrih stvari koje bi se moglo o tome napraviti, stavite Brehta, ali on je protiv ratova. Ali ne, nego se prevo peva Tamo daleko. Tako da, zašto je to masovna histerija? Zato što mislim da je ovo u stvari bio ventil ne samo za onu opštu frustraciju o kojoj mi govorimo, nego za tu frustraciju Evropom.

Mislim da su oni sad, svi ti koji su se uključili, ta opšta ponovo podignuta temperatura, su se osetili olakšani da, napadajući pobogu britanskog istoričara, u stvari napadaju Evropu; da je ta knjiga Mesečari – možeš misliti, jedna knjiga sa fusnotama, ozbiljna, šta sad ima Ljuba Simović da se obračunava sa britanskim istoričarem, na šta to liči uopšte – ali da je to zato što je on sada postao zapravo simbol te Evrope i da je ovo u stvari taj pravi odušak tog odnosa. To stvaranje tog osećaja da smo mi ugroženi, da ima negde neka neverovatna laž protiv nas (koja nikakve veze, naravno, s nama nema), i da mi sad treba protiv toga vrlo strasno svi da se uključimo u tu borbu – dakle ja to tako razumem.

U užepolitičkom smislu, razumem to kao novu politiku Tomislava Nikolića i ugrožavanje evropskog puta Srbije oličenog u Aleksandru Vučiću, a u kolektivnom smislu kao zapravo pravi izraz odnosa prema Evropi, na isti način kao što su dvojezične table u Vukovaru samo, naravno, simptom za jedan, u stvari, rasizam koji postoji prema Srbima u hrvatskom društvu. Dakle, to su ta pomeranja.

Ti kao lupaš tablu, a u stvari genocidiraš ili isteruješ Srbe i radiš s njima šta hoćeš, a ti ovde vešaš britanskog istoričara naopačke zato što ti u stvari na taj način možeš da iskažeš svoj kompleks niže vrednosti, svoj strah, svoje nesnalaženje u toj Evropi, svoje nerazumevanje, svoju anksioznost i paniku da se ti u stvari tamo nećeš snaći. I ja mislim da je to u stvari taj najdublji korak i najdublji sloj, i da mi treba da tako čitamo ovo stanje nastalo oko Prvog svetskog rata.

Svetlana Lukić: A da, još je zgodno, ko će onda da pominje Tomašicu.

Dubravka Stojanović: I to i hiljadu drugih stvari, Srbijagas, mislim, može da posluži za svašta. Ali ne mogu drukčije da razumem taj referat na 20 strana. To mu je neko napisao. I to neko ko to dobro zna, jer govori o Fišeru. Nije to čak ni Oliver Antić. To nije spontano iz nečije duše izašlo, nego je to deo političkog obračuna koji je u toku.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. Govorile su Lena Petrović i Dubravka Stojanović. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 02.12.2013.

IZBEGLICE, MIGRANTI
PRVI SVETSKI RAT