Sarajevski ciklus
Fotografija I
Gaustine, ostvarujući tvoju želju da ti prepričam ovu fotografiju, žurim te odmah upozoriti da na njoj ne postoji bilo kakvo znamenje osim nirvane jednog sporog sarajevskog popodneva i lijenosti trojice koju ću ti malo kasnije opisati, a inače ih je tamo okupila neka slučajnost na kraju nekog oktobra.
Sjedimo ovdje izvan kafića, po strani čaršije, za malim četvrtastim stolom prekrivenim mušemom sa istočnjačkim geometrijskim šarama. Čini mi se da je, na neki način, Orijent geometrijski i da je ovo geometrija lavirinta, geometrija oblog, imajući u vidu linije zavijenih baklava, zasukanih hodnika ovdašnje pite, zavijenih čalmi puslica od bjelanjaka. Vita geometrija saraja i saralije (bugarskog slatkiša u obliku puža sličnog baklavi). Lavirint grijeha iz kojeg bi te moglo izvesti jedino pjevanje džamija u podne (to se ne vidi na fotografiji), ali za nas se čak i ova blagotvorna Arijadnina nit pretvara jedino u dio šerbeta popodneva, malaksala muzika za naše kršćansko uho. I mi ćemo ostati još dugo ovdje, između muha i mujezina, svatko ispred svog fildžana otrovne turske kave i čaše bistre vode iz česme koja bi nam morala služiti za osvješćivanje.
Sad ću ti predstaviti, Gaustine, trojicu s fotografije. Dva pjesnika i jedna glumica – klasično društvo. Glumica, prva s desne strane, igrala je nezaboravnu ulogu Lore. (Uloga Lore, reci to sporo i primijetićeš kako hrska kao ratluk s orasima.) Do nje stoji pjesnik koji je nekada napisao kako „ližu Javorova maturantice u Parku“ i na kraju ja, koji sam jednom ušao i u ulogu fatalnog čirpanskog pjesnika da bih preživio veliku sramotu za vrijeme jedne književne večeri.
Nitko, dabome, neće povezati svoj roman s Javorovim, uznemirujuća koincidencija, koja će nas natjerati da drhtimo zbog naših slutnja tmurnih.
Škljoc.
Jel’ vidiš, Gaustine, kako se stvari sređuju u trenutačne fotografske kompozicije. Nikada neću shvatiti tko je nas tako sredio, zašto nas je ovdje skupio i kada je, naime, škljocnuo. Nikada nismo dovoljno obraćali pažnju na to da Fotograf uvijek ostaje izvan kadra. A ovo, čini mi se, jeste vrlo značajno.
Baklave dana
Pentagoni Zapada nikada neće razumjeti geometriju Orijenta.
(Gaustin, Mali istočni traktati)
Da okusimo Orijent
O
Orijent
ornamenti
i geometrija
kružnog
u krugovima
prema slatkom pakla
u pratnji muha
Vergiliju slično
propadanje
u lavirinte sirupiranih baklava
niz slatke zavojnice šećernih štapića
niz sfere ljepljive ušećerenih jabuka
nadolje
u vite galerije pita bureka
Grijeh ima svoju geometriju
kao što i geometrija posjeduje
svoj zemljopis
svoj atlas isto
u nevinim atlasnim stolnjacima
nenamjerno pokapanim
…
Veoma dugo ostao bih ovdje
na dnu te sofre
pušio bih bez mjere
o čibuku sanjareći
popodnevu se umiljavao
preo kao mačka
te pažljivo
slušao
izvještaj popodnevni
pijanih od boze pčela
…
I evo nas tako opuštenih
i želatinoznih od zalaska sunca
i fotografija
Fotografija II
Pošto mi je tvoja velika strast prema anarhizmu u mladosti dobro poznata, a sjećam se i onoga izbušenog kovčežića s Bakunjinom, Kropotkinom, Štirnerom (Jedini i njegovo vlasništvo) – sve sama izdanja tadašnje biblioteke Bezvlašće, smijem ti predložiti, Gaustine, historiju još jedne nenametljive i, u odnosu na nekog drugog čovjeka, beznačajne fotografije iz onog sarajevskog oktobra. Potrošio sam cijeli dan u potrazi za mostom gdje je Gavrilo Princip, nacionalista i anarhista ujedno (omiljena kombinacija na Balkanu), pogodio Austrougarsku imperiju pravo u lice (tačnije je možda u grlo) njenog prestolonasljednika Franju Ferdinanda u rano ljeto 1914. godine.
Bio sam dovoljno nerazborit da pitam o ovom mjestu slučajne Sarajlije koji su mi odgovarali krvničkim pogledima da bi odmah potom nastavili svoj put kao da me nisu uopće razumjeli. Na samom kraju dana netko se smilio te mi pokazao put prema mostu koji je trebalo lako prepoznati po odvaljenoj spomen-ploči tog „srpskog pedera“.
I evo me ovdje. Prelazim pažljivo do suprotnog pločnika, zaustavljam se, suviše nemarno palim cigaretu a ispod jakne stišćem pripremljenu „Smjanu“ – nepretenciozan ali besprijekoran fotoaparat, u što sam već imao priliku da se uvjerim. Lako podrhtavam kao da svakog trenutka očekujem da prozuje kola samog Franje Ferdinanda. Prolaze najrazličitiji automobili, puše hladan vjetar. Na historijskom mjestu ispod velike mrlje odvaljene spomen-ploče, jedan starac prodaje kišobrane. Neki kišobrani su otvoreni i kao da dopunjavaju sliku, pa čak i kretnju, jer vjetar počinje da ih kotrlja, a starac pokušava da ih ukroti gazeći njihove drške. Znam da je baš ovo trenutak. Vadim „Smjanu“, prethodno sam pripremio blendu i pritiskam okidač. Na fotografiji je starac izašao bez glave – to je žrtva moje drhtavice ili, tko zna, možda zloslutnog mjesta, ali se zato cementni parapet s nedostajućom spomen-pločom vrlo dobro vidi. Odmah poslije mog fotografskog atentata umiješale su se Velike sile oblaka, kako sam te čuo da ih nazivaš. Munjeviti telegrami, protestne note groma prouzročili su brzu evakuaciju i pražnjenje bulevara. Posljednji se povukao sasvim pokisao prodavač kišobrana.
Stajao sam pod jednom strehom, na istom mjestu, i imao sam historijiski osjećaj krivice. Sjetio sam se svih ubogih udžbenika historije gdje se govorilo da su nadviti nad Evropom mračni oblaci jedva čekali iskricu onog sarajevskog pucnja.
E, Gaustine, tog dana su oblaci nad Sarajevom zaista bili mračni. A fotografija to isto pokazuje kad imaš pri tome u vidu da je blenda maksimalno otvorena. Tako ispadaju veliki belaji. Naprosto se dešava da se neke bezbrižno bačene metafore odjednom ostvaruju.
Svjetska jesen
Uvjerio sam se da nemamo ni oka ni uha, niti jezika za intrige i atentate između Velikih sila Prirode. Mi smo jedino u stanju da kličemo ovu harmoničnu anarhiju.
(Gaustin, Rana pisma)
Ove godine mogao bih reći tačno
Kada i gdje je završilo ljeto.
Bilo je to 24. oktobra,
srijeda, 20 do 7 popodne, sarajevsko vrijeme.
Neki Gavrilo Princip
razneo mu je sunce.
Bio je to pravi atentat, mada
tvrde da se u principu
ovo svake godine ponavlja:
hladne zapadne fronte,
antante ciklona,
krhka primirja, kiše i depresije.
(Slijedi ratna korespondencija
sinoptičara.)
Tako počinju Svetske
Jeseni.
Sarajevske sveske broj 08-09, 01.01.2005.
S bugarskog prevela Ljudmila Mindova
Peščanik.net, 14.08.2025.
JUGOSLAVIJAPRVI SVETSKI RAT
SARAJEVO
