Prošli su Rusi, ispeglali nas, a pokušaji da se nešto izvuče ispod njihove teške pegle nisu uspeli. Sve je počelo tako što se predsednik Nikolić tokom posete Putinu ponašao denuncijantski prema sopstvenoj zemlji. Složio se sa Putinom da naša vlada „iskače“ i da mora da se vrati u okvire potpisanih dogovora. A „iskakala“ je zato što je pokušala da popravi štetne aranžmane po Srbiju u vezi sa NIS-om, Srbijagasom i energetskim sporazumom. Na predloge da se uspostavi koliko toliko fer odnos, Rusi su odgovorili sa prezrenjem, kao da je Srbija već njihova gubernija.

Dok su ovih dana dočekivane visoke posete iz Rusije u Beogradu: prvo Aleksej Miler (predsednik Gasproma), pa Šojgu (ministar odbrane) – vlada se nije mnogo čula, sem što je ministarka energetike (čitaj vlada) označena kao krivac za uznemiravanje starijeg brata. Doček gostiju je bio naglašeno svečan, ali oni kao da nisu bili impresionirani. Jedini koji nije krio svoje oduševljenje bio je predsednik Nikolić.

Svako ko ume da čita i gleda zaključiće da u centru vlasti zjapi sukob: na jednoj strani su predsednik Nikolić i njegovi savetnici, a na drugoj Vučić (Dačić i vlada). Kada to postane jasno, mnoge nerazumljive afere koje su tresle državu same se raspliću. Jedna od poslednjih je izbila povodom postavljenja direktora BIA. Nikolić je hteo svog čoveka na tom mestu (dotadašnji direktor Rodić jeste bio njegov, ali je maknut u ministarstvo odbrane). Vučić to nije prihvatao, bacao se u težak dert, kočio izbor direktora jer se „traži najbolji“, pa taj nikako da se nađe – do Vučićevog samorušenja, čime je izgleda uspeo da postavi svog čoveka za direktora BIA.

Najnovija događanja govore da je došlo vreme da razbijemo iluziju da je Tomislav Nikolić održao obećanje da će se pridržavati Ustava, te obavljati samo propisane dužnosti. Mediji su često naglašavali te protokolarne aktivnosti, pa se pisalo kako se predsednik mnogo bavi podelom ordenja, a tu su bile i druge takve obaveze: primanje, slanje i opozivanje ambasadora, brojni prijemi, Milanski edikt, razna otvaranja, pa i Jeremićevog Instituta za održivi razvoj (njih dvojica kao da su jedan drugog prepoznali). Tu je i folklor – pečenje rakije i gradnja crkve u Bajčetini, ali ima i svetskog štimunga, kada se Dragica Nikolić (tzv. prva dama) bavi humanitarnim radom za dobrobit sirote srpske dece, od Alžira do Los Anđelesa. I sve tako, baš lepo, po zakonu. Poverovali smo da smo dobili predsednika kome nimalo ne smeta da bude „engleska kraljica“, za koju Boris Tadić nije hteo ni da čuje. Tako je spolja izgledalo. Ja sam među prvima insistirala da predsednik mora tako da se ponaša, kako ne bi razbijao insititucije i kršio ustavna ovlašćenja.

Međutim, predsednik Nikolić se u stvari u sve meša, gde god stigne, naročito u kadrovska pitanja, a bogami i politička. Njegovo mešanje je takvo da se može reći: ako on uspe – Srbija neće. Vratio bi je tamo gde je bila, daleko od Evrope, civilizacije i normalnog života, a mnogo bliže njegovim snu o Srbiji kao ruskoj guberniji. Izgleda da je baš sada kucnuo čas da srpsko-ruski mračnjaci krenu u ofanzivu.

Zašto baš sada?

Pa zato što izgleda da je Srbija (možda) pobegla svojoj sudbini. Da podsetim na Briselski sporazum i na to da su pregovori o Kosovu otišli daleko, da su završeni kosovski izbori (doduše uz natezanje), da u decembru EU treba da fiksira datum, da pregovori počinju u januaru, da se stiže do tačke bez povratka. U početku je taj proces izgledao kao nešto daleko, ne mnogo ozbiljno, a bilo je i pokušaja da se zaustavi. Računica je sada ovakva: ako se Srbija zaista otisne prema EU, ruski uticaj je propao, doći će na red i NATO, a pitanje je šta će onda biti sa aranžmanima sa Rusima. I to može da odleti. Kada je do tih aranžmana došlo (mislim na prodaju NIS-a, sporazum o Južnom toku), Srbija je bila više nego izdašna – zbog Kosova. Koštunica i Tadić su hteli da se revanširaju za rusku podršku. Za rusku stranu to jeste bio dobar posao, ali to nije bilo samo pitanje novca, nego i šanse za neposredni uticaj na Srbiju, koja im je još jedina preostala na Balkanu. Nisu to samo gas i biznis, tu su i njihovi ljudi. Nedavno su otvorili i Institut za strateška pitanja – to je navodno ruska NVO.

I nova afera koja puni medije se lepo nadovezuje na raskol dve struje u našoj politici – proevropsku i prorusku. Srbiju potresa rasprava o pomilovanju Radomira Markovića, u kojoj se u glavnoj ulozi pojavljuje Oliver Antić, dok u njenoj pozadini stoji predsednik Nikolić.

Sve je počelo tako što je Radomir Marković podneo zahtev za pomilovanje predsedniku Nikoliću. On je pravosnažno osuđen na 40 godina zatvora zbog ubistva četvorice ljudi na Ibarskoj magistrali i za ubistvo Ivana Stambolića. Zatim je otkriveno da je Oliver Antić, savetnik predsednika Nikolića i predsednik Komisije za pomilovanje, boravio u zatvoru kod Radomira Markovića, uz tvrdnju da mu ništa nije obećao. U medije je doprla vest da je Marković pretio državi iz zatvora, jer navodno raspolaže sa 15 dosijea državne bezbednosti, koji bi svojim sadržajem potresli ne samo Srbiju nego i čitavu Evropu.

Zatim kreće jurnjava za dosijeima. Osvanula je lista ljudi o čijim se dosijeima radi. Pošto se tu našla i moja malenkost, jedva sam preživela od poziva medija. Svim novindžijama sam rekla da sam pročitala svoj dosije u decembru 2001. i da mogu da garantujem da se niko neće potresti, ni ovde ni u Evropi. U stvari, igra sa 15 dosijea treba da služi kao pritisak da se mobilišu neki ljudi kojima to ne ide u račun (čak i ako nisu spomenuti). Pri tome su dosijei poslužili kao gusta magla da se zabašuri odakle cela priča i šta su namislili savetnik Antić i predsednik Nikolić. Gustini magle doprinose i javnosti nepoznata saznanja Komisije koju vodi Veran Matić, koja se bavi ubistvom novinara Slavka Ćuruvije. I njen predstavnik je bio kod Markovića u zatvoru – odatle i potiče priča o pretnjama sa dosijema.

Tomislav Nikolić kaže da do njega nikada nije došao zahtev za pomilovanje bivšeg šefa DB, a čitavu priču u medijima o toj temi okarakterisao je kao pritisak na sebe kao predsednika. On kaže da su pomilovanja isključivo u njegovoj nadležnosti, pa kada predlozi stignu do njega, on sam donosi odluke. Zato on savetuje javnosti: „Ne pritiskujte predsednika Republike, nikada nisam doneo pogrešnu odluku, pa neću ni sada.“

Upoređujući svoj status sa sudom, ispada da se na njegovu odluku o pomilovanju ne sme vršiti pritisak, baš kao što se to ne sme činiti ni kada je sud u pitanju. To nije tačno. Sud je već odavno doneo izvšnu presudu Markoviću, dok bi Nikolićeva odluka o pomilovanju bila čisto politička, što znači da se o njoj može slobodno raspravljati i ona se može osporavati, jer to se može činiti sa svakom politikom. Uzgred, o zahtevu za pomilovanje Markovića ministarstvo pravde je već dalo negativno mišljenje, a to su učinili i premijer i prvi potpredsednik vlade. Vlada je svoju kampanju ispravno uperila protiv Olivera Antića, koji se u više mahova mešao u ozbiljna politička pitanja.

Sada se predsednik pita otkud toliko zapaljiva atmosfera oko nekog zahteva koji do njega nije ni stigao. Odgovor je lak. Vratimo se na priču o Rusima. A šta ako su oni tražili od Nikolića da se Marković pomiluje, kako bi se porodica Milošević oslobodila odgovornosti za razna zlodela? Ta porodica, koju sada čine Mira Marković i Marko Milošević, uživa gostoprimstvo Rusije. Ako me pamćenje ne vara, Nikolić je ranije govorio da će ih vratiti u zemlju. Ako bi se tako nešto dogodilo – Srbija bi izgubila šansu da postane normalna zemlja. Radomir Marković je bio Mirin i Markov batler, koji je za njih obavljao ubistva. I zato je ovo velika priča. Radi se o spasavanju zločinačkog režima, a ne samo jednog običnog zatvorenika koji, eto, traži pomilovanje.

Tako stvari izgledaju s moralne i pravne strane. Sa one praktične, čisto političke strane, ova ujdurma je uperena protiv odluke da se Srbija dokopa pregovora sa EU. Zli dusi nisu nestali i bore se da Srbija bude prirepak Rusije – u svojoj večnoj borbi za ono nemoguće. Te mračne sile, podržane od ultrakonzervatnih snaga u Rusiji, po svaku cenu hoće da obore pregovore sa Kosovom kao uslov za ulazak Srbije u EU. Ne daju da se pređe Rubikon. Zato je važno da bar znamo ko je na kojoj strani u toj borbi koja ne prestaje.

Peščanik.net, 22.11.2013.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)