Foto: Oleg Kulešov/English Russia

Foto: Oleg Kulešov/English Russia

Rusija bez Putina je zemlja nezamisliva, kao kuća bez domaćina ili grad osuđen na propast. Pa i sam načelnik je jednom prilikom rekao da nema Rusije bez Putina. Danas je čak teško i zamisliti da je ona nekada bila baš to – Rusija bez Putina.

A s druge strane, Rusija bez Putina je zemlja srećna, nesputana, a grad slobodan. Neko, ne sećam se više ko, jednom je rekao da će Rusija biti slobodna, ali je i pored toga danas teško zamisliti da je ona nekada bila baš to – Rusija bez Putina.

Otprilike ovakvu diskusiju, inicirala je tragična vest prispela iz Taškenta i tvit poznatog novinara i blogera Mitje Aleškovskog. „Šta ako bi danas umro Putin?“ – glasno se zapitao naš kolega izazvan vešću o zloj sudbini Islama Karimova. – „Ko bi sutra došao na vlast? Strah me je i da pomislim.“ Pokazalo se da je njegovo pitanje došlo u pravi čas: ruski internet je zahvatila prava pravcata oluja. Žitelji našeg „runeta“ – taj najdrastičnije podeljen narod na svetu – ljuto su se sporečkali. Dve Rusije – ona koja se boji da ostane bez Putina i ona koja bi se tome radovala – stale su jedna naspram druge i počele jedna drugu jetko da prekorevaju.

Aleškovskog je manjina podržala, a većina proklela. Aleškovskog je ozbiljno ukorio i jedan od glavnih vođa opozicije, napomenuvši mu da je eto i Staljin umro – pa šta? Ljudi su se malo uplašili, malo plakali, a potom nastavili da žive svoje živote kao da i nije umro.

Razvijajući dalje svoju misao, Aleškovski je pisao da će „u zemlji u kojoj je potpuno uništen politički život“, posle Putina „na vlast doći fašisti“, što je jednog fašistu toliko potreslo da sam prosto poželeo da ga nekako utešim, da mu se umesto Aleškovskog izvinim. „Šta nama fali?“ – ucveljeno se žalio on. „Zašto bi se nas fašista trebalo bojati?“

Ova žestoka polemika tokom koje su na Uzbekistance i Karimova gotovo svi odmah i zauvek zaboravili, još uvek traje, što nam pak samo po sebi govori da ovaj problem naše ljude zaista zabrinjava. Problem, iako star, koji uz to izgleda i kao nerešiv, često izaziva prilično vatrene diskusije. Situacija, zaista, bez presedana.

Pre svega, krajnje je nejasan odgovor na jedno drugo, upravo suprotno pitanje: a hoće li Rusija uopšte uspeti da preživi Putina? Ne, nije mi namera da tvrdim da se naša zemlja punom parom kreće u pravcu neizbežnog Trećeg svetskog rata, mada se tu i tamo neke tendencije u tom pravcu povremeno naziru. I to poodavno – i prilično istrajno, počevši od povremenih pretnji nervoznih televizijskih spikera, preko raznih vojnih vežbi i manevara, pa sve do najrazličitijih provera bojeve gotovosti u uslovima ratnog stanja i ostalih specijalnih manifestacija mobilizacionog karaktera. Kraće rečeno, to pitanje neprestano visi u vazduhu, kao let padajuće bombe uhvaćen u stop kadru.

Ali budući da su nijanse važne, smatra se da sudbinu Rusije bez Putina nije korektno razmatrati van konteksta konkretnog scenarija. Svaka promena ili obrt u sadržaju, ovoj drami može doneti sasvim drugačiji zaplet i razrešenje. Hoće li nas on napustiti kao Karimov ili kao Staljin po verziji Avtorhanova,1 hoće li njegov odlazak biti rezultat nekakve mekše varijante dvorskog prevrata ili će prosto otići u penziju i prepustiti tron nekom istinskom nasledniku kojeg će, po receptu Deng Sjaopinga, pre toga brižljivo pripremiti. To su sve vrlo različiti scenariji, s različitim dramskim zapletima, a saglasno tome i sa najrazličitijim strahovima.

Istina, Aleškovski je reagovao na tužnu vest iz Taškenta i to nas, reklo bi se, ograničava na samo jedan scenario. Ali i u tom slučaju takođe stupamo na teritoriju prekrivenu neprozirnom maglom. Istorijske analogije, kao instrumenti pomoću kojih bismo eventualno pokušali da konstruišemo sliku nekakve buduće Ruske Federacije bez V.V. Putina, ne mogu nam nimalo pomoći. U našoj istoriji takvog slučaja jednostavno nema. Putinov odlazak po taškentskom scenariju mi nemamo s čim porediti.

Jedino što se kroz tu tamnu maglu nazire je kult ličnosti vožda koji nas je napustio. Negde u daljini se naziru trgovi Putina, ulice i bulevari Putina, spomenici Putinu, avioni i brodovi koji s ponosom nose ime Putina. Može vam se pričiniti i glas budućeg govornika koji sa nekakve visoke i važne tribine narodu poručuje: kako je govorio naš voljeni Vladimir Vladimirovič, nemate puteve – znači, ne trebaju vam ni automobili. Mogu vam se prikazati i susreti mladog putinskog naraštaja s veteranima, s onima koji su imali tu sreću da vide živog predsednika. Mogu vam se na obrisima guste magle priviđati zastave, ogromni plakati i parole s citatima voljenog vođe.

I to bi otprilike bilo sve. Ne nadajte se bilo čemu što bi moglo biti predmet suvisle politikološke analize, zaključaka zasnovanih na razumnim i logičnim primerima.

Staljin je za sobom ostavio do smrti zaplašenu elitu koja više nije želela da živi onako kako se pod Staljinom živelo. Posle Brežnjeva, elita je počela da se kruni i osipa iz objektivnih, čisto bioloških razloga, a oni koji su je nasledili, nisu više želeli da žive u marazmatičnoj državi. Međutim, zajedno sa brežnjevskom elitom, osula se, i na kraju sasvim propala, i cela država.

A posle Putina, na sceni će ostati raznorodna elita koja se uslovno može podeliti na „stranku novca“ i „stranku krvi“, ali tom uprošćenom šemom se i pored najbolje volje ništa ne da objasniti. Ima isuviše malo informacija – i o jednima i o drugima. Jer Putinova epoha je u sebi sjedinila praksu sveopšte laži, prevare, totalnog blefa i beskrajnih imitacija, tako da vam ne bi bila dovoljna ni čitava večnost da shvatite ko je među njima skriveni liberal, a ko neizlečivi čekista kome je apsolutno sve dozvoljeno. Ogrezli u gramzivosti i zlobi, zaklinjući se u Putina u ljutoj borbi za Putinovo nasledstvo, teško je pretpostaviti ko će tu na koga žešće kidisati.

Jasno je samo to da će svi oni želeti da žive isto onako kako su živeli tokom vladavine Vladimira Vladimiroviča. Ali je isto tako jasno da teško da će o tome umeti i da se dogovore. Uslovni liberali ne poseduju resurse sile, ali imaju mnogo novca, tako da u uslovima sveopšte i praktično legalizovane korupcije, oni mogu sebi da kupe i Šojgua, i par desetina njegovih divizija. Ali što se para tiče, ni bezbednjaci ne stoje ništa lošije i ovaj konflikt Rusiji obećava potrese o kakvim naš stari Stolipin2 nije mogao ni da sanja.

Tajnu zaključanu iza sedam brava predstavlja i spoljnopolitički kurs postputinske Rusije. Obično se smatra da su svi liberali zagovornici mira, a da su bezbednjaci svi listom jastrebovi. Ali to u najmanju ruku nije tačno, jer budući da među svetionicima ruskog slobodoljublja postoji ne mali broj pristalica „liberalne imperije“, a da se u vojnim redovima nalazi priličan broj onih koji nisu spremni da svoje, pa i živote svojih bližnjih, spale u ognju nekakvog novog svetskog rata, ovakva slika je prilično uprošćena.

Vojna diktatura je pak nešto sasvim drugo. Intelektualni nivo naših pinočea je takav da bi se svi živi i neživi rusofobi, na čelu sa besmrtnim Alanom Dalsom,3 eventualnoj vojnoj diktaturi samo obradovali.

I to još uvek nije sve. Glavni problem je taj što će iza Putina ostati i ona famozna „proputinska većina“, ljudi osiromašeni, prevareni i zastrašeni od strane vlasti. Što se dalje sudbine naše zemlje tiče, izgleda da Mitja Aleškovski u njima takođe vidi veliku opasnost. I njegov strah je zaista opravdan. Kada naš Vladimir Vladimirovič zauvek napusti fašističko „društvance“ koje je (budimo iskreni) on sam okupio, Rusija će za svoje neutešne građane i čitavo čovečanstvo biti kudikamo opasnija od Uzbekistana bez Karimova.

Uzgred budi rečeno, ovu zabrinutost opravdao je i ton diskusije onih koji s Aleškovskim nisu saglasni, to jest onih koji slove za protivnike Putina. Većina njih iskreno mrzi čoveka „bez kojeg nema Rusije“, ali im nimalo ne smeta da od tog istog čoveka preuzimaju sva najbitnija pravila u vođenju rasprava s neistomišljenicima: duboko prezirati sve koji drugačije misle i bespoštedno pregaziti oponenta, kraće rečeno, do kraja uništiti neprijatelja. Na kraju krajeva, ono naše „živeti pod opsadom“ je stanje duha, a ne metafora (kako mnogi misle), bez obzira na to šta ko zapravo misli o Kremlju, o Krimu, o Ukrajini, o Evropi i o Americi.

I otuda strah, a što je najgore, Aleškovski je u pravu. Najteže od svega nam je da se složimo s njim oko toga da je za sada bolje živeti s Putinom nego bez njega. Isuviše je rizično oprostiti se s njim. Međutim, Rusija će s tim rizikom kad-tad morati da se suoči. Ovo je nažalost slučaj kada spasonosno „bolje ikad, nego nikad“ ne važi.

Ovakve rasprave su za sada samo teoretske, a o nekakvim budućim vremenima, vremenima kada će u Moskvi, u Sankt Peterburgu i ostalim gradovima Rusije probuđeno biračko telo početi da uklanja spomenike Vladimiru Vladimiroviču, još uvek je prerano misliti. Ali bi nam bilo dobro da razmislimo, da se zamislimo nad tim šta nam je činiti danas i sutra. Teške su to misli, čak depresivne, ali nema se kud. Za vreme perestrojke, gradom je kružio duhoviti aforizam: „U borbi sa mafijom i korupcijom, dostigli smo velike Uzbekistance“.4 Oštroumno, nema šta. Čak je danas smešno. Ko je mogao znati.

Ilja Miljštejn, Grani.ru 31.08.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 08.09.2016.


________________

  1. Абдурахман Геназович Авторханов (1908 – 1997) istoričar i publicista, jedan od najistaknutijih sovjetologa hladnoratovske epohe. Objavio je više knjiga među kojima je i Misterija Staljinove smrti: zavera Berije (Frankfurt/Main: Possev-Verlag, 1976).
  2. Петр Аркадьевич Столыпин (1862 – 1911) poznati ruski državnik i reformator s početka 20. veka. Odigrao je značajnu ulogu u gušenju revolucije 1905. i 1907. Godine 1906, imperator Nikolaj II ga je predložio za ministra unutrašnjih poslova, a neposredno zatim, Stolipin je bio postavljen i za jednog od prvih predsednika vlade u istoriji Carske Rusije.
  3. Allen Dulles (1893 – 1969) dugogodišnji direktor CIA (1953-1961) koji je u bivšem Sovjetskom Savezu bio nezvanično proglašen za glavnog teoretičara zavere koju SAD sprovode protiv SSSR-a. Njemu se pripisivao takozvani „Dalsov plan“ koji nikada nigde nije bio objavljen. Prvi, navodno Dalsovi tekstovi objavljeni u ruskoj štampi početkom 1990. bili su zapravo fragmenti iz sovjetskog propagandnog romana A.S. Ivanova „Večni zov“, izdatog 1981.
  4. „В борьбе с мафией и коррупцией мы достигли больших узбеков – Aforizam kojim se po zvučnosti parodira sledeća ideja: u sovjetsko vreme, u opisima ili izveštajima iz svih oblasti društvene, privredne, naučne, kulturne ili sportske delatnosti, uvek je obavezno stajalo i „gde smo postigli velike uspehe“ („мы достигли больших успехов“).