Patologija ovdašnje stvarnosti još jednom je došla do mučnog izražaja u reakcijama jednog dijela tzv. javnosti na najavu održavanja 1. Queer Sarajevo Festivala krajem ovog, ramazanskog, mjeseca. Reakcije se rastežu od nazivanja homoseksualnosti psihičkom, ili čak psihijatrijskom, abnormalnošću do odrješitih zahtjeva da homoseksualci i lezbijke na sebe ne privlače nepotrebnu pažnju, jer time narušavaju svetu instituciju porodice koja je osnova svakog zdravog društva. Dnevni avaz je na naslovnoj strani velikim slovima citirao profesora na Fakultetu islamskih nauka (?) koji je nadolazeći Queer Festival nazvao provokacijom. Dobri Avaz – taj nezaobilazni simptom zdravlja ovog društva – pored naslova je objavio sliku i etnički nepodobno ime djevojke koja je jedna od organizatorica Festivala, u slučaju ako bi neko da nasrne i izliječi je od njene očigledne abnormalnosti. Sudeći po uspaljenim diskusijama na ovdašnjim internetskim portalima, za nasrtaje ne fali heteroseksualnih dobrovoljaca koji bi da homoseksualnost liječe nogama u glavu, što je, kao što znamo, u ovim krajevima potpuno normalno.
Fašizam uvijek ima dobronamjerno lice normalnosti, uvijek tvrdi da se brine za običnog čovjeka, a i običnu ženu i da brani normalne, tradicionalne vrijednosti na kojima se zasniva gorespomenuto zdravo društvo. Te normalne, zdrave vrijednosti uvijek su navodno očigledne i naizgled proizlaze iz svakodnevne životne prakse. O njima se ne može i nikad ne smije pregovarati – svi znaju i ne treba im posebno objašnjavati šta jest, a šta nije normalno. Normalnost i fašizam su ovdje, takorekuć, narodni običaji, ali za njihovo održavanje je uvijek potrebna ovakva ili onakva vrsta prisile – ideološke, državne, komšijske, porodične – za šta često dobro dođu nogati heteroseksualni dobrovoljci, kojima je drapanje nasumičnih žrtava u tramvaju ili rekreativno silovanje neizrecivo normalnije od dvojice muškaraca koji se drže za ruke.
Problem za lokalne fašiste je to što ovo ovdje nije baš fašizam. Čak i šlampave, fušerske, labave demokratije, kao što je ova ovdje, moraju, barem deklarativno, priznati prava pojedinaca i manjina na slobodno okupljanje i izražavanje. Otud se još uvijek niko ne usuđuje da otvoreno zabrani Queer Festival, ali se svako malo jave neki velikodušnici koji vele da protiv homoseksualaca i lezbijki nemaju ama baš ništa, sve dok ih njihove normalne oči nikad ne vide. Ako se Festival ne otkaže u cilju zaštite bezbjednosti učesnika, ili ako se učesnici dobrovoljno ne povuku u mračni klozet abnormalnosti iz kojeg su se nepozvani ukazali, u taj će ih mrak nogama vratiti normalan svijet kojem mogućnost da se negdje na području pod kontrolom Armije BiH (a možda i šire) dvojica muškaraca ili dvije žene ljube kvari i kafu, i cigaru, i iftar, i seks, i sve u pičku materinu.
Na mladoj, krhkoj grbači 1. Queer Sarajevo Festivala tako se lome dva koncepta demokratije. S jedne strane je fašizoidna etnodemokratija, čija je osnovna i isključiva jedinica nacija i čije vođe i odani dobrovoljci na sebe uzimaju dužnost da definišu i odobre parametre normalnosti, iako su isti navodno očigledni. S druge strane je skoro utopijski koncept koji se zasniva na bezuslovnoj suverenosti svakog pojedinca, bez obzira na njegovu ili njenu rasu, etnicitet, spol i seksualnu orijentaciju, na garantovanim pravima i jednakosti građana koji nemaju apsolutno nikakve veze s proizvoljnim definicijama “normalnog” i “nenormalnog”.
Časni otpor fašizmu i neophodno izražavanje vjere u temeljne principe modernog demokratskog društva nisu, međutim, glavni razlozi zašto moramo podržati Queer Sarajevo Festival i pomoći djevojkama i mladićima koji ga junački organizuju. Glavni razlog podrške mora biti to što su muškarci i žene koji vole i vode ljubav s osobama istog spola uvijek bili i uvijek će biti naši sunarodnjaci i sugrađani, naši prijatelji i komšije, naši braća i sestre, naši roditelji i djeca. Nekad je – predugo i prečesto – izgledalo da ih nema puno, ali to je bilo samo zato što su se od jurišnika normalnosti i branitelja narodnih običaja morali skrivati u mračnom klozetu, u anonimnosti samoporicanja, u sramu od vlastite neporecive seksualnosti, u nesumnjivo bolnoj nemogućnosti slobodnog izražavanja ljubavi prema drugom ljudskom biću. Hrabri organizatori 1. Queer Sarajevo Festivala otvaraju prostor u kojem će, barem privremeno, za homoseksualce i lezbijke biti moguće slobodno i puno izražavanje vlastite temeljne pojedinačne ljudskosti koju samo fašistoidni um može svesti na seksualnu praksu. Taj prostor, kao i svaki prostor koji nije etnonacionalno definisan, već je neko vrijeme pod opsadom od strane neumornih trupa lažne normalnosti, koje, kao i obično, nemaju pametnija posla, kao što je, recimo, obustava odavno normalizovane neprestane pljačke. Taj se prostor mora ne samo braniti nego i širiti, budući da je to prostor lične slobode, prostor koji dijele hetero i homo seksualci kojima je već odavno zlo od bosanskohercegovačke normalnosti. Glavni razlog podrške za 1. Queer Sarajevo Festival je, drugim riječima, najobičnija ljudska solidarnost.
BH Dani, 05.09.08.
Peščanik.net, 06.09.2009.
