Kada umre velikan pišu se nekrolozi, citira se opus i objavljuju prigodni tekstovi, a nakon izvjesnog vremena reagiraju i nadležne municipalne vlasti pa nekoj ulici daju ime tog velikana.
Treba li Srbija u svakom svojem gradu, što velikom, što palanačkom, odabrati po jednu lijepu ulicu i nazvati je po Radomiru Konstantinoviću? Reklo bi se da će, dok god Srbija to ne učini, na svim ulicama srbijanskim i srpskim, umjesto onih plavih ploča s bijelim slovima, u prolaznike zuriti musavo ogledalo. Ništa tako rječito i glasno ne ukazuje na aktualnost i točnost djela Radomira Konstantinovića koliko njegovo sustavno ignoriranje.
Možda bi davanje ulice piscu Filosofije palanke bio gest kojim bi se poslala poruka da je Lekcija naučena. Onako – isto onako duhovito i ljekovito – kao što je Berlin ulicu koja se nalazi na mjestu nekadašnje Reichskanzlei nazvao Hannah-Arendt-Straße. Bio bi to simbolički čin, objava da se jedan voz vratio na kolosijek historije, da je jedno društvo smoglo snage da iz neprovjetrene mitologije iskorači na svjež vazduh racionalizma, da je – oprostite na trivijalnosti – doživjelo katarzu.
Ne treba naglašavati da je intelektualni i moralni opstanak pojedinca i društva nemoguć bez takvih kopernikanskih postupaka i bez sagledavanja vlastite bijede i nepočinstava, što je samo drugi izraz za namakanje svetinja u sumnju i prezir. Nije dovoljno krivično procesuirati zločin. Valja moralno procesuirati podstrekače, a tu je optužnicu Radomir Konstantinović napisao odavno, bolje i točnije od haaških jurista, čak i prije nego što su se podstrekači ozbiljno prihvatili posla. Nije dovoljno izručiti neposredne izvršitelje, a svakako je nedovoljno kada se to čini kao ulog u jeftinoj – tako palanačkoj – diplomatskoj trgovini dok se fige grče u džepovima.
Koju ulicu, koju simboliku podariti Radomiru Konstantinoviću?
Onu platana lišenu longitudinalu od Skupštine do Cvetka? Ionako je nejasno po kojem Aleksandru je nazvana. Tada bi brončani Pašić sa svoga trga zauvijek zurio u Dijagnozu kojoj je i sâm obilno pridonio.
Kosovsku? To bi bio veliki gest u velikom stilu. Odustanak od Najvišeg Načela.
Balkansku? Da svojom strminom podsjeća na iskupljenje, da nizbrdicom podsjeća kako je sunovrat uvijek moguć.
Andrićev venac? Tako da se najviši državni službenik svakoga jutra kada dođe na posao prisjeti Filosofije palanke. Da li bi to bilo nepravedno prema Andriću? Ne bi. Ima dovoljno lijepih ulica koje treba oduzeti bitangama i zaliječiti ih imenima kakvo je Andrićevo. Uostalom, država Andrića ne slavi kao pisca nego sebe kao njegovu domovinu. Utoliko to i nije Andrićev nego Novaka Đokovića venac.
Njegoševu? Da se s Kurana spere pljuvačka.1
Miloševu, onu veliku i najljepšu? Da se odrekne Srbija razbojništva državotvornog i državotvornosti razbojničke.
Avalski drum? Jer spaja Beograd s palankama u dubokoj Srbiji.
Francusku? Da se gospoda sa Broja Sedam postide pred Književnikom. Oprostila bi, razumjela bi Francuska.
Bulevar o Čarnojeviću? Radi konačnog preseljenja u humanost. Da se ispere trag tenkova koji su tuda prošli prema Vukovaru.
Nikolaja Velimirovića? Ne. Sve ulice s njegovim imenom treba preimenovati u ulice brestova. Zbog strave.
Treba li rovinjsku Ulicu Montalbano, na koju su 1991. izbačeni njegovi rukopisi i pisma Samuela Becketta, nazvati imenom Radomira Konstantinovića?2 I to bi bio lijep gest. Hrvatska za njega ne zna i ne želi da zna. Nacionalistička težnja jedinstvu neodvojiva je od potrebe da se, u sveopćem pojednostavljenju, i neprijateljska nacija percipira kao jedinstvena. Radomir Konstantinović ne uklapa se u očekivanja i potrebe hrvatske palanke, u onu istu uzajamnost kojom srpska palanka od hrvatske ne očekuje i ne treba Miroslava Krležu nego Milu Budaka. Hrvatski i srpski nacionalizam opstaju kroz vječnu potragu za odvratnim kod Drugoga, toliko skladno da nisu ni primijetili kada se njihova komplementarnost preobrazila u neku vrst pervertiranog i neraskidivog jugoslavenstva.
Teško je zamisliti ulicu, trg ili bulevar Radomira Konstantinovića. Upravo zato što ih zaslužuje. Čudovišnost je postala normalna.3 Kada bi u takvom poretku vrijednosti Radomir Konstantinović i dobio ulicu bila bi to uvreda, licemjerna velikodušnost, alibi, ili neka nova figa u džepu. Palanka bi ga izjednačila sa svojim razbojnicima i svetim gorama. Namjernik koji se u traganju za vrednotom ravna po uličnom nazivlju ionako će zalutati. I u tome ima stanovitog Reda. Vrlini bolje pristaje čast izopćenosti.
Peščanik.net, 31.10.2011.
