Kasno ljeto ili rana jesen 1990. Bio sam pripravnik u tadašnjem riječkom Okružnom privrednom sudu i radio u Sudskom registru, instanci nadležnoj za registraciju poduzeća i ustanova, nekoj vrsti rodilišta za pravne osobe. Jednog prijepodneva pojavio se elegantni naočiti gospodin nižeg rasta s odmjerenim, aristokratskim tonom i manirima, tih, smiren, samozatajan, ali potpuno suveren.

Srđa Popović, advokat iz Beograda.

Bilo je to vrijeme čudnog interregnuma. Savez komunista Jugoslavije više nije postojao, ali je još uvijek formalno postojala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Možda i nije, ne sjećam se je li gospodin Popović došao u Rijeku prije ili poslije donošenja novog Ustava Srbije kojim je Jugoslavija i formalno likvidirana, a što je prvi dijagnosticirao upravo Njegov nepogrešiv juridički um. U svakom slučaju vrijeme je bilo smutljivo, neizvjesno, tjeskobno, zastrašujuće. Zaudaralo je na (prev)rat. Okružni privredni sud u Rijeci još uvijek je primjenjivao savezne propise. U konkretnom slučaju slavni Zakon o poduzećima Ante Markovića, tada najliberalniji trgovački zakonik u Evropi. Svakoga jutra pred vratima Sudskog registra stvarao bi se dugačak red. Građani su podnosili prijave za osnivanje svojih malih društava s ograničenom odgovornošću u nadi da će u novoj slobodi koju im je omogućio savezni jugoslavenski zakon postati poduzetnici i kapitalisti.

Situacija je bila nadrealna. U Hrvatskoj je Tuđmanov HDZ tek preuzeo vlast i počeo širiti svoju otrovnu šovinističku retoriku. Milošević je dobio pandana i partnera u epohalnom pothvatu ubijanja demokracije, tržišta i, pokazat će se ubrzo, ljudi i sudbina. Istodobno, građani su masovno osnivali poduzeća i uživali u danskim sirevima i portugalskim vinima jer je vlada Ante Markovića liberalizirala uvoz. Bila je to utrka između razuma i života, s jedne, i nacionalističkog “srca tame”, s druge strane. Vladalo je napeto iščekivanje u nadi da će Marković izdržati dovoljno dugo da ljudi shvate kako su sloboda trgovine, sirevi i vino nešto neusporedivo vrjednije od neprobavljivih gluposti koje su nudili Milošević i Tuđman. Uzalud, tko je shvatio – shvatio je i odlučio se osnovati svoju malu firmu, no takvih je bilo premalo. Malo tko je tada imao hrabrosti za antropološki pesimizam i spoznaju da ljudi jednostavno ne vole ni sebe ni život nego su spremni ubiti i biti ubijeni za nekakve fikcije koje su neoprostivo uvredljive već na razini same pomisli.

Kroz tu pukotinu između nade i strave, usred tog interregnuma u Sudski registar Okružnog privrednog suda u Rijeci ušao je Srđa Popović i predao dokumentaciju za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću “Sedma sila” koja će ubrzo početi izdavati “Vreme”, prvi nezavisni tjednik u poslijeratnoj Jugoslaviji. I sâm taj pothvat doimao se tada kao veliki iskorak, kao znak da stvari ipak teku ili mogu teći u dobrom pravcu.

Poželio sam razgovarati s gospodinom Popovićem i postaviti mu bezbroj pitanja o njegovim obranama, o njegovoj karijeri, o disidentima i nacionalistima i upitati ga ima li nade da izbjegnemo katastrofu i rat, ali za to nije bilo ni mjesto ni vrijeme. Situacija kada advokat sudskom službeniku rutinski predaje podnesak nije umjesna za prijateljsko ćaskanje iz bezbroj profesionalnih razloga, a elementarna pristojnost zapovijeda nenametljivost. Tako sam suspregnuo svoju želju da bolje upoznam velikog Srđu Popovića, zadovoljan što sam barem u prilici da zaprimim njegov podnesak i proslijedim ga na daljnji postupak.

Njegova pojava bila je odveć vrijedna i jedinstvena. Držim da je svaki podatak, svaki detalj iz života tog mudrog i moralnog čovjeka vrijedan zapisivanja i pamćenja. Valja nam se dovijati u pokušaju da prevarimo smrt. Ona možda i nije ništa drugo bolna prepreka koja razgovore, poznanstva i prijateljstva čini zauvijek nedovršenima i nezapočetima.

 
Peščanik.net, 02.11.2013.

TEMA – SRĐA POPOVIĆ (1937–2013)