Područje koje danas obuhvaća država Ukrajina najveće je stratište povijesti. U Prvom svjetskom ratu je tuda, u Galiciji, prolazila istočna fronta. Radnja “Hrvatskog boga Marsa” u kojem je Krleža ekspresivno opisao patnje Velikog rata zbiva se znatnim dijelom upravo u današnjoj Ukrajini. Ruska Februarska revolucija stvorila je 1917. u Ukrajini politički vakuum koji su ispunili oružani sukobi zapadnih intervencionista i “bijelih” s “crvenima”, što će potrajati do 1921. Do kraja 1918. u Ukrajini su bile i okupacijske snage carske Njemačke.
Ukrajinski nacionalisti proglašavali su svoje kratkotrajne države, borili se protiv “crvenih”, “bijelih” i postrojbi obnovljene Poljske, katkad paktirali sa sve tri strane, katkad su se i njihove frakcije uzajamno uništavale, a sve zaraćene strane iskaljivale su se na civilima. U zaboravljenom sovjetsko-poljskom ratu Piłsudski je isprva zauzeo Kijev, a Crvena armija zamalo je ušla u Varšavu dok su Buđoni i Staljin opsjedali Lavov.
Nakon sklapanja sovjetsko-poljskog sporazuma 1921. i nakon što je Tuhačevski bojnim otrovima porazio ostatke vojski ukrajinskih nacionalista i ruskih bjelogardejaca, Ukrajina je postala konstitutivna republika Sovjetskog Saveza koji je proglašen u prosincu 1922. Uslijedilo je razdoblje sovjetske diktature koja se početkom tridesetih godina preobrazila u totalitarni Staljinov teror. Prisilna kolektivizacija poljoprivrede izazvala je Gladomor koji je odnio, ovisno o procjenama, između 2,5 do 7,5 milijuna života.
Drugi svjetski rat donio je Ukrajini brutalnu nacističku okupaciju, Holokaust i njemačko-sovjetsku – Istočnu – frontu koja se od 1941. do 1943. pomicala prema istoku i od 1943. prema zapadu tako da je najstrašnija bojišnica povijesti dva puta opustošila ukrajinski teritorij. U pozadini fronte vodio se krvavi, višestruki građanski rat, ponovno između različitih frakcija ukrajinskih nacionalista, poljskih i sovjetskih partizana i Wehrmachta. Stanovništvo je bilo izloženo besprimjernom nasilju, rasističkim poniženjima i gladi i masovno je odvođeno na prisilni rad u Njemačku, dok su SS-Einsatzgruppen pobile stotine tisuća ukrajinskih Židova na licu mjesta.
Ukrajinsko prokletstvo loše sreće
Dio ukrajinskih nacionalista kolaborirao je s njemačkim okupacijskim vlastima, ali im nacisti nisu dopustili uspostavu kvislinške vlasti jer je Ukrajina zamišljena kao područje širenja njemačkog, takozvanog “životnog prostora”. Kada je Crvena armija protjerala Wehrmacht obnovljen je staljinski teror, a u poslijeratnim godinama glad je ponovno odnijela, po nekima, najmanje dva milijuna života. Oba totalitarizma su na ukrajinskom tlu odustala od bilo kakvih ograda i obzira, kao da je Ukrajina neka nestvarna zona u kojoj je sve, ali doslovno sve, dozvoljeno i moguće.
Nakon Staljinove smrti i 20. kongresa KPSS-a nastupilo je za Ukrajinu unekoliko lakše razdoblje. Hruščovljev režim postigao je izvjesne uspjehe u podizanju životnog standarda, a pritisak vlasti donekle je popustio i ostavio građanima stanoviti prostor za apolitičnu svakodnevicu.
Hruščov je odustao i od Staljinove velikoruske politike i dopustio iskazivanje ukrajinske etničke zasebnosti. Nakon pada Hruščova nastupilo je doba Brežnjevljeve entropije. Kada je perestrojka pobudila nadu u liberalizaciju sovjetskog režima, Ukrajinu je, kao da ukleta, 1986. pogodila černobilska katastrofa.
Tjeskoba tranzicije i umiveni autoritarizam
Kao što su oba totalitarizma u Ukrajini dosegla paroksizam brutalnosti tako je i tranzicija nakon raspada Sovjetskog Saveza – u većoj mjeri nego u drugim istočnoeuropskim zemljama – izazvala teške ekonomske i socijalne poremećaje. Tranzicija je Ukrajini donijela besprimjernu korupciju, masovno osiromašenje, organizirani kriminal, inflaciju, pravnu nesigurnost i nastanak novih i moćnih oligarhijskih struktura koje su u odsutnosti demokratske kontrole i vladavine prava stekle bogatstvo i političku moć. Ukrajinski primjer upućuje na pitanje je li tranzicija samo novi, umiveni oblik autoritarizma koji se vješto prilagodio nominalno demokratskom institucionalnom okviru?
Ili je samo velika nada, prijevara stoljeća ili, pak, tjeskobna neminovnost koju je moguće prevladati samo strpljivom i sporom evolucijom čije plodove će uživati neki budući naraštaji? U svakom slučaju, tek će ti isti, budući naraštaji biti u prilici da sine ira et studioanaliziraju i valoriziraju događaje i procese koji su započeli 1989. i dramatski izmijenili Istočnu Europu. Nevoljkost vladajućih garnitura da provedu korjenite ekonomske reforme i demokratizaciju, obilježile su prvih deset godina ukrajinske tranzicije, ali još uvijek determiniraju politički i ekonomski okoliš.
Tragično je da je Ukrajina – kao (ne računajući Rusiju) najveća europska zemlja sa golemim rudnim bogatstvom, snažnom industrijskom bazom i najplodnijim tlom na svijetu – raspolagala potencijalom koji je tranziciju mogao učiniti relativno bezbolnom. Današnju situaciju u Ukrajini određuju dvije teško savladive determinante. Prva je unutarnjopolitičke naravi.
Ukrajinsko društvo je raspeto između višedesetljetnog sovjetskog nasljeđa, nedovršene tranzicije i političke elite kojoj takvo, polovično stanje odgovara jer joj jamči očuvanje velike političke i ekonomske moći.
To se može reći za zastupnike obje dominantne opcije koje se na Zapadu percipiraju kao proruska, s jedne, i proeuropska, s druge strane. Politički poredak je hibridan, s nominalnim višestranačkim parlamentarizmom i slobodom trgovine, ali s naglašenom dominacijom državne i parapolitičke kontrole. Kao i većina istočnoeuropskih zemalja, Ukrajina je još daleko od razvijene liberalno-demokratske političke kulture zapadnoeuropskog tipa.
Rusija ne želi zapad u svom trbuhu, Ukrajini
Druga determinanta je vanjskopolitička. Rusija Ukrajinu smatra svojom interesnom sferom. Sporedno je pri tom ima li Moskva ambiciju obnavljati sovjetsko carstvo u ovom ili onom obliku. Dovoljan je pogled na geografsku kartu. Rusija može pristati na status quo, ali ne i na Ukrajinu u euro-atlantskoj alijansi jer bi to značilo strateški prodor Zapada u trbuh Rusije, ugrozilo njenu prevlast na sjevernim obalama Crnog mora i poremetilo postojeću ravnotežu snaga s kojom Moskva ionako nije zadovoljna.
Nakon gubitka Istočne Europe, Rusija sebi jednostavno ne može dopustiti gubitak Ukrajine kao geostrateške, političke, ali i komercijalne interesne sfere. Ukrajina je veliki potrošač ruskih energenata i očuvanje političkog utjecaja na tom značajnom tržištu za Moskvu je vanjskopolitički imperativ.
Može se reći da su takvi geo-strategemi zastarjeli u moderno doba, ali oni još uvijek određuju vanjskopolitički mentalitet i tradiciju Kremlja. Hladni rat gotov je samo utoliko što je izgubio svoju ideološku komponentu, ali suprotnosti između velesila ostaju. Takva je narav velike moći. Ni hipotetska demokratizacija Rusije ne bi bitno promijenila tu narav. Konačno, ni demokratske Sjedinjene Države ne postupaju u rukavicama kada brane ono što percipiraju kao svoje interese.
Paradoksalno je da si luksuz moralističkog pristupa međunarodnim odnosima mogu dopustiti samo male i slabe zemlje jer ionako ne snose odgovornost za globalne odnose. Provincijalizirana hrvatska javnost sklona je takvom pristupu i redovito zanemaruje globalne odnose moći, a kada ih i akceptira osuđuje ih na način koji stvara iluziju da se ti odnosi mogu promijeniti upravo moraliziranjem.
Stereotipu sklon zapadni um u Rusiji vidi zemlju velikih pisaca, bešćutnih diktatora, kaosa, šlamperaja i alkoholizma, ali Rusija je već puna dva stoljeća neumitna politička, vojna, ekonomska, od nedavno i energetska činjenica koju svaka razumna zapadna politika mora uzimati u obzir. S nuklearnom velesilom koja raspolaže praktično neograničenim resursima valja izbjegavati svaku suvišnu konfrontaciju.
Na pokušaje Zapada da je istisne s Kavkaza i Crnog mora Rusija će odgovoriti aktivno i odlučno, ne bi li zauzela povoljnu pregovaračku poziciju u novom dogovoru o podjeli interesnih sfera koji, dakako, može biti i prešutan. Ako Rusija i popusti, bit će to samo kratkoročno i taktički, što znači da pristupanje Ukrajine i kavkaskih država Europskoj uniji i Sjevernoatlantskom paktu ne bi značilo i dugoročnu stabilnost toga prostora. Rusija je, naime, najopasnija kada se povlači i kada je podcijenjena.
EU i Rusija dogovorit će se da smanje rizik
Pad komunizma u Istočnoj Europi učinio je bespredmetnima stare dogovore koje je Staljin za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata postigao sa zapadnim državnicima. Zbog slabosti Rusije devedesetih godina potreba za novim dogovorom nije bila akutna, ali obnova ruske moći i ambicije Zapada da proširi svoj utjecaj u područjima koje Rusija tradicionalno smatra svojim interesnim zonama, zazivaju nužnost novog sporazuma između najviših instanci globalne moći.
Male države uvjerene su da je izigravanje dogovora vrhunac političke mudrosti i diplomatske vještine, a velike sile, iako im je težnja ekspanziji imanentna, zapravo su sklone dogovoru i poštivanju dogovorenog.
Čitava povijest međunarodnih odnosa od Bečkog kongresa 1815. do nedavnog sirijskog kompromisa, to bjelodano pokazuje. Uravnotežena podjela Europe uglavljena na Bečkom kongresu omogućila je međunarodnu stabilnost, privredni i tehnološki napredak i nastanak modernog doba. Mirovni ugovor iz 1919. imao je slične ambicije i versailleski poredak možda bi i opstao da se na sceni nisu pojavili novi faktori: ideološka strast i totalitarizam.
Sjedinjene Države i Sovjetski Savez teško bi postizali dogovore, ali su ih poštivali kada bi ih jednom postigli i globalni poredak koji je proizišao iz njihovih kompromisa – iako je počivao na nuklearnoj ravnoteži i jamstvu uzajamnog uništenja – omogućio je novi ciklus političkog i materijalnog napretka. Sporazumna dioba interesnih sfera nesumnjivo je cinična, ali ona je i realnost koja je u pomanjkanju boljeg – točnije u pomanjkanju utopije – zapravo poželjna jer jamči globalnu stabilnost. Na koncu, ne radi se samo o ukrajinskom i kavkaskom pitanju.
Što god tankoćutni Bruxelles mislio o režimu Vladimira Vladimiroviča Putina, Europska Unija i Rusija su susjedi i osuđene su jedna na drugu. Zato moraju naći trajan i stabilan modus vivendi i razmišljati o – zašto ne posegnuti za jednom zaboravljenom frazom – miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji. Kompromis je isplativa cijena za izbjegavanje rizika, a povijest je pokazala da je ruska politička elita, odgojena u kulturi vlastite moći, spremna poštivati kompromise zato što poštuje i moć protivnika.
Europa ili Rusija ili lažna dvojba?
Povod za demonstracije koje su izbile u Kijevu krajem studenog 2013. bila je odluka ukrajinske vlade da suspendira potpisivanje takozvanog AA ugovora (Association Agreement) s Europskom unijom, tipskog ugovora koji uređuje suradnju između Unije i zemlje koja nije članica. Vlada je suspenziju obrazložila ekonomskim nevoljama koje bi snašle Ukrajinu ako izgubi rusko tržište.
Predsjednik Viktor Janukovič tvrdi da to ne treba tumačiti kao ukrajinsko odustajanje od približavanja Europi i predložio da se sporna pitanja urede trilateralnim pregovorima Europske unije, Rusije i Ukrajine. Iako se doima kao razumno i odgovorno, to obrazloženje nije naišlo na razumijevanje u Bruxellesu, još manje na ulicama ukrajinskih gradova. Može se raspravljati o proruskim sklonostima Janukoviča, ali ni neka proeuropska vlast ne bi na njegovom mjestu postupila bitno drugačije. Bila bi, naime, i neodgovorna i neracionalna ako bi ignorirala ruski faktor koji nije beznačajan ni za ukrajinsku unutarnju politiku.
Meritum problema nije u tome hoće li se Ukrajina prikloniti Europi ili Rusiji, nego u demokratizaciji i takvoj ekonomskoj politici koja će optimalno iskoristiti ogromne ukrajinske resurse i biti socijalno osjetljiva prema stanovništvu koje nikad u povijesti nije doživjelo stabilnost i blagostanje. Takva Ukrajina poboljšala bi svoju pregovaračku poziciju i postala faktor umjesto žeton u velikom pokeru koji se igra između Moskve, Bruxellesa i Washingtona.
Potpisivanje AA ugovora s Unijom, pa ni samo članstvo u Uniji sami po sebi nisu jamstvo demokratizacije i prosperiteta. To su po prirodi stvari unutarnji procesi, ali i vrlo spori i evolutivni, što, uostalom, nije karakteristika samo tranzicijskih društava. Utoliko demonstracije – osim što su vrlo sumnjivo sredstvo za rješavanje političkih problema – samo uzalud troše političku i društvenu energiju jer se bave vanjskopolitičkim zadanostima koje se u dogledno vrijeme neće promijeniti. Povišena proeuropska retorika ukrajinskih ulica možda je samo refleks nacionalističke rusofobije, ne i genuine odanosti vrijednostima Europske unije.
Pojednostavljena slika problema na zapadu
Uoči Nove godine na ulicama su se pojavile i crno-crvene zastave radikalnih ukrajinskih nacionalista. Potreba Zapada da u ukrajinskim antagonizmima prepozna “dobre” i “loše” momke nije pogrešna samo zato što je neodgovorna simplifikacija, nego prikriva i kulturni rasizam koji teško poima da su “istočna” društva heterogena, da posjeduju kompliciranu socijalnu i političku dinamiku i da nisu nekakva plemenska proto-društva u kojima su moguća samo elementarna manihejska raslojavanja.
Teško sovjetsko i tranzicijsko nasljeđe ne može se prevladati rušenjem spomenika i izvikivanjem Europi ugodnih parola, a nacionalizam koji je isplivao na površinu mogao bi otvoriti novi ciklus stradanja. Ukrajini treba dopustiti da ekvilibrira između Rusije i Europe kako bi postigla elementarnu stabilnost što je preduvjet za smirenu demokratsku evoluciju i revalorizaciju golemih poljoprivrednih, rudnih i industrijskih resursa koji je čine potencijalnom privrednom velesilom.
Dramatske geste samo će odagnati tu šansu, kao što ni prevaga bilo koje strane ne bi bila poželjna. Ukrajina je umorna od povijesti i potrebni su joj suptilni unutarnje-politički kompromisi i vanjskopolitički okvir koji nužno ne mora – i ne treba – biti ni proeuropski ni proruski. Prevlast proeuropske frakcije izazvala bi pogoršanje odnosa s Rusijom i s osam milijuna domicilnih etničkih Rusa, a, kako je već rečeno, dvojbeno je da li bi zajamčila demokratizaciju. Prevaga proruske frakcije usporila bi demokratizaciju Ukrajine, izazvala revolt ukrajinskih nacionalista i suviše ojačala Rusiju. Ohrabrila bi, primjerice, proruske srpske nacionaliste što bi via facti ojačalo hrvatski nacionalizam i ugrozilo demokratske procese u Hrvatskoj. Povijest je beskonačni niz domina koji čitav svijet spaja u jednu jedinu međuovisnost.
Banka, 13.01.2014.
Peščanik.net, 14.01.2014.
UKRAJINA