Citiram iz svojih dnevničkih beleški od pre nekoliko godina: „Uvek iznova uzimam sa police knjige Danila Kiša, Radomira Konstantinovića ili pak Filipa Davida. Da me podsete na to da je postojala i jedna druga kultura. Kultura različitosti koju, svojevremeno, nismo ni umeli dovoljno da cenimo.“ Ove rečenice me tvrdoglavo suočavaju sa istorijom one druge kulture čije savremene vrednosti predstavlja Radomir Konstantinović. Počeci te istorije se poklapaju s počecima mojih intelektualnih osvešćivanja, s krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, kada sam kao saradnik i kasnije urednik novosadskog časopisa Uj Symposion, zajedno sa svojim generacijskim drugovima, počeo da otkrivam jedan drugi svet. Pred nama se ukazala kultura zapadnog modernog individualizma, odnosno zapadnjačko, moderno lice našeg sveta. Naša kultura se napaja žudnjama i nadama šezdesetih godina. U početku smo govorili samo o kulturi, kasnije i o slobodi, jer se brzo pokazalo da se one prožimaju – trebalo je, zapravo, progovoriti o novoj kulturi slobode. Egzistencijalizam Radomira Konstantinovića u našoj sredini bio je, dakle, više od egzistencijalizma. Bio je otelotvorenje kulture slobode, etike emancipacije.

Na samom početku šezdesetih onaj drugi svet koji je za nas značio Evropu, u Srbiji je predstavljala proza i esejistika Radomira Konstantinovića. Jednako ga predstavlja, mada na jedan tragičan način, i posle trideset godina, uprkos tome što se njegov svet, isto kao i naš, ne svojom voljom, našao u svojevrsnom egzilu.

Konstantinovićevi romani i eseji su nerazdvojivi. Njegov romaneskni svet je već prevladao onu, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina predominantnu dihotomiju modernizma i tradicionalizma, zalazeći uveliko u crni svet lične egzistencije. Njegova proza je herojski pokušaj sinteze: s najsuptilnijim intelektualnim diskursom je predočio crni, demonski uskovitlani svet egzistencije. Kao prozaista, nije činio nikakve ustupke, istraživao je skrivene dimenzije egzistencije, istoriju duše. S jednim kartuzijanskim pogledom otkrio je paklenu pustolovinu individue. Otkrio je one demone za koje do tada nismo znali, jer smo svu našu pažnju usredsredili na spoljne stupice. Poznavali smo samo one koji su nas spolja napadali, dok su demoni Konstantinovićevih romana atakovali iznutra, probijajući se iz duše i duha.

Filosofija palanke, međutim, ne bavi se više dušom, nego masama, ne egzistencijom, nego uzrocima. Opisuje okolnosti svog romanesknog sveta, njegove situacije, njegovu „stvarnost“. Kao da je pisac postavio pitanje: hoćete stvarnosti? E, pa, izvolite! To je, po našem mišljenju, vodeći motiv Filosofije palanke.

Konstantinovićevi romani su predstavili apsurdnog, usamljenog čoveka, a eseji, pre svih Filosofija palanke, predočili su onu „stvarnost“ u kojoj su junaci njegovih romana prinuđeni da žive, osuđeni na samoću. Ispostavilo se, dakle, da je u ovom svetu egzistencija umrljana krvlju. Možda je samo Gombrovič umeo ovako nemilosrdno da razotkrije vlastitu stvarnost, međutim, on je iz te stvarnosti pobegao. Radomir Konstantinović se, međutim, silom prilika našao u egzilu.

Sam višeznačni naslov, Filosofija palanke, govori o tim krvavim mrljama, a ne o prostoj suprotstavljenosti provincije i centra. Kada je objavljen mađarski prevod, upravo su interpretacije naslova pružile nova, plodotvorna uporišta za razumevanje dela. Naime, kritičari ovog dela, u inventivnom prevodu Viktorije Radič, ukazali su na okolnost da u ovoj knjizi nije reč o unutrašnjosti, nego o novoj provinciji koja je duboko ukorenjena u nama, odnosno o „suštini naših korena“ – ma gde živeli. Zbog toga bi radije, umesto palanke, u naslov stavili jedan grublji termin koji, na mađarskom, pored provincijalnosti znači i u egzistenciju inkorporirano varvarstvo, prostaštvo.

Presađen u jedan drugi jezik, i čitan u kontekstu jedne druge kulture, otkriva se, naravno, složeniji, balkanski, ali i jedan širi, srednjo-istočno-evropski značenjski svet Filosofije palanke. Postoji, naime, jedan srednjo-istočno-evropski kanon koji svrstava u red karakteristično srednjo-istočno-evropski dela ona književna ostvarenja koja u 20. veku, u opoziciji prema totalitarizmu, afirmišu slobodu, emancipaciju čoveka. Čitav niz remek-dela govori o ugnjetavanju čoveka, o njegovoj borbi za dostojanstvo, o otporu, o subverzivnom svetu imaginacije slobode lišenog čoveka. Ova dela – s pravom – ubrajamo u red klasičnih ostvarenja srednje-istočno-evropske književnosti. Pomislimo samo na tri K: na Kiša, Konrada, Kunderu. Njihove knjige već čitamo kao da je vreme, ono o kojem svedoče, istorijski iza nas: njihova dela su preživela prolazeće vreme, stoga se njihova veličina krije u besmrtnosti preživelih. Filosofija palanke, pak, govori o nečemu drugome, o onome što se nalazi pre i posle preživelog vremena, o onome što se ne meri vremenom, što vreme ne može da promeni. Više decenija nakon što je napisana, svet problema Filosofije palanke i dalje se uzdiže pred nama, zavelo nas je lukavstvo istorijskog dakle prolazećeg vremena i, baš zbog toga, dela pomenutih autora Danila Kiša, Đerđa Konrada i Milana Kundere čini i nadalje stravično aktuelnima.

Zašto tvrdimo da su Konstantinovićevi demoni još uvek pred nama? Filosofija palanke ne govori o totalitarizmu, nego o onome što ga omogućava, što ga uspostavlja: o kognitivnom totalitarizmu kojem su ruski bajoneti poslužili samo kao instrument, i kojem je komunistička ideologija samo asistirala. Oglašava onu đavolsku silu koja otelotvoruje, daje prikladnu formu ugnjetavanju, jer se već stolećima gnezdi u nama. Srednjo-istočno-evropski Fausti, dakle, ne moraju da sklapaju ugovor sa drugom osobom, dovoljno je da se nagode sa sobom, jer Mefisto živi u njima, mogli bismo reći i to, da predstavlja njihovo drugo ja. I dok Konstantinovićevi romani predočavaju upravo ono ja koje se bori sa Mefistom, dotle Filosofija palanke analizira kolektivnog Mefista koji se ugnezdio u čoveku pojedincu. Unekoliko uprošćeno, smatramo da Filosofija palanke, zapravo, predočava jezivo istočno lice ovog regiona koje se već nekoliko vekova bori sa zapadnim licem. To je onaj populizam, kolektivizam, nacionalizam, narodnjaštvo koje nije u stanju da ide u korak sa izazovima modernizacije, i kada se suoči sa njima, to lice se izobliči i postaje opasna demagogija. Filosofija palanke nije „crna hronika komunizma“, već crna hronika srednjoevropskog i balkanskog „istočnjaštva“ u kojem antikomunizam može da bude isti onakav đavo kao što je i komunizam, a divlji kapitalizam ne obećava ništa povoljnije izglede od profetičkog antikapitalizma. I u kojem čak i sloboda o tiraniji sanja. Reč je samo o tome da se klatno histerično zanjihalo čas u jednu, čas u drugu krajnost. A da je ovo klatno bilo najhisteričnije baš u Srbiji, znači samo to da je ovde istočno lice imalo dublje korene, i da se „filosofija palanke“ pretvorila u dobrovoljno izabranog tiranina.

Filosofija palanke se, dakle, kretala ispred aktueliteta, stoga je i danas izuzetno aktuelna. Ponekad nam se čini da je toliko aktuelna, da nam ostaje samo slabašna nada: jednom će se i ovo delo naći u redu onih remek-dela koja su preživela prolazeće vreme. Poput sedamdesetih-osamdesetih godina napisanih romana Danila Kiša, Đerđa Konrada, Milana Kundere. Međutim, to bi iziskivalo jednu krupnu unutrašnju promenu – prisno usvajanje renesansnih vrednosnih ideala. Ne možemo da budemo spokojni, jer istočni demoni su se raspomamili u času kada su se suočili sa modernizacijom, sa Evropom, i kada nisu znali da im odgovore. Ako to uzmemo kao osnovu, onda Filosofija palanke zaista govori o provinciji: o istočno-evropskoj, balkanskoj provinciji, odnosno o našem regionu u kojem je takozvani centar (pod tim podrazumevam traumatične nacionalno-državne, mesijanističko-intelektualne centre, i sve druge centre, pre svega tradicionalnu „centralnu ideju“), u mnogo dubljoj krizi nego palanačka središta. U centru je, naime, pobedio duh provincije. Centri su, pak, zapali u krizu, jer su olako i neodgovorno pronašli svoj dom. Kako i ne bi, kada se čovek mase svuda oseća kao kod kuće, svuda je intiman, bilo gde ume da se s nekom plemenskom, nacionalnom prisnošću orijentiše. Centar je uvek urođen. Svoju autentičnost gubi time što svuda postaje autentičan. Uvek je lažan: ne samo kada laže nego i kada govori o istini. Ili kada činjenično saopštava istinu. Jer iza svake sićušne činjenične istine stoji velika svetonazorska laž.

Filosofija palanke jeste nostalgija za premodernim vremenima. San o prazajednici, kojoj neretko pokušava da se vrati i uz pomoć krvavih ratova, ubistvenih ideologija. Imali smo prilike da vidimo kako to funkcioniše tokom proteklih desetak godina. U tom smislu Filosofija palanke je na neki način kontrapunkt Konstantinovićevim romanima, kao što su Mišolovka i Daj nam danas, na primer. Dok je u romanu glavni protagonista, Hajdegerovim rečima, čovek koji živi u bezdomnosti kao sudbini sveta, dotle u Filosofiji palanke nemilosrdno otkriva „varvarsku bezdomnost“, ali i to, zbog čega je bezdomnost jedina prava, autentična forma bivstvovanja.

 

Iz zbornika Fenomenologija Duha palanke, urednik Nenad Daković, Otkrovenje, 2008, povodom šestog izdanja Filozofije palanke, osamdesetog rođendana Radomira Konstantinovića i četrdeset godina od kada je Konstantinović na Trećem programu Radio Beograda pročitao ovo svoje delo.

Preneto iz dnevnog lista Danas, 28.01.2009 – 25.02.2009.

Peščanik.net, 04.11.2011.