Izbeglica iz Avganistana, granica između Srbije i Mađarske, foto: Laszlo Balogh, Reuters

Izbeglica iz Avganistana, granica između Srbije i Mađarske, foto: Laszlo Balogh, Reuters

Ovde i sada

U ovim varljivim vremenima narodu mogu dati samo jedan savet: da ne veruje narodu.

Cena izbeglica

Peter Esterhazi: „Mađari ujutro reže na Brisel, a posle podne proveravaju da li su legle na račune uplate iz fondova Unije“. Sad je, na primer, Evropska unija doznačila dve i po milijardi evra, da bi Mađarska mogla da zbrine izbeglice.

Peh

Na svoju nesreću, nisam se rodio u takvoj zemlji, a još manje u takvoj zajednici, u kojoj čovek može da umre bez griže savesti.

Centralistički partikularizam

Skoro da i ne prođe dan a da ne čujem da se tu ili tamo Vojvodina optužuje za secesionizam. Skoro da mi je već i žao sirotih vojvođanskih političara koji svim sredstvima, očajnički, nastoje dokazati da i ne pomišljaju na otcepljenje, ali stvarno! Hoće samo da obezbede šire prinadležnosti pokrajini. Ogroman je paradoks u tome što političari-centralisti, usta punih Evrope, osuđuju ono što, ako iskreno žele da priključe zemlju Evropskoj uniji – u principu prihvataju. Reč je o načelu subsidijarnosti, koje jasno propisuje da odgovorne odluke treba donositi na nivou koji je najbliži građanima. Naši centralisti, međutim, liče na one veslače, koji veslaju u smeru suprotnom od cilja. Vide oni da nešto nije u redu, ali misle da reka teče u pogrešnom smeru, pa je zato i smer napredovanja njihovog čamca suprotan cilju. Nije se slučajno razmahala centralistička histerija u Srbiji. Secesionizma nema, ali utoliko se više ražestio bahati partikularizam. Samo što koreni partikularizma nisu tamo gde ih danas traže, već u samoj centralnoj vlasti. Ortega i Gaset je još 1921. godine primetio da je Španiju stvorila Kastilja i da ju je Kastilja i rasturila. Zašto? Zato što nije bila u stanju da pobedi vlastiti partikularizam. Postala je suprotnost samoj sebi, sitničava i natmurena, više ne želi da utiče na druge, ljubomorna je na njih i ne zanima je šta se drugde dešava. To je ono što danas razara i republičku elitu.

379.578.780 forinti

Mađarski ministar za unutrašnje poslove umiruje javnost, pogranične jedinice neće dizati ogradu od bodljikave žice do železničkih koloseka. Ostaće otvoren jedan koridor koji će biti pod stalnom paskom pogranične policije da bi se sprečio ulazak migranata. Vlada je do sada potrošila 379 miliona 578 hiljada 780 forinti na protivimigrantsku kampanju. Najveći deo ovog novca otišao je na bilborde i na televizijske oglasne spotove. Noćas sam čitao pesme Tomasa Sterna Eliota. Ljubavna pesma Algreda Dž. Prufroka deluje sveže kao i pre pedeset godina. Kosmički prostori, groteskni gestovi, jeziv humor.

Zaljuljana kolevka

Ponekad je zanimljivo čitati stare dokumente. Tako, na primer, knjigu Slavoljuba Đukića o političkoj hajci na srpske liberale. Bilo bi zanimljivo napisti detaljnu istoriju progona srednje-istočno-evropskih liberala, svojevrsnog „lova na veštice“. I dok Angela Merkel govori – a da i ne trepne – da su u istoriju nemačke hrišćansko-demokratske stranke organski ugrađene liberalne vrednosti, kod nas je liberalizam postao ružna reč, takoreći psovka. Početkom sedamdesetih godina (hajde da budemo precizniji: u julu 1973. godine) na ulazu jedne stambene zgrade (sasvim precizno: Braće Ribara 35), Kućni savet je istakao sledeće upozorenje: „Vlasnik automobila parkiranog na zelenoj površini smatra se anarholiberalom“. Biti „anarholiberal“ bio je (i) u to vreme bio je smrtni greh, naime, hajka na praktično nepostojeće liberale bila je u punom jeku – organizovanih liberalnih snaga nije bilo, tek su poneki intelektualci zagovarali izvesna liberalna načela. To je bilo sve. Međutim, bilo je reformkomunista koji su pokušali da spasu ono što se spasti moglo. Ako pročitamo izjavu Marka Nikezića, tadašnjeg predsednika Saveza komunista Srbije, postaće nam jasno kad smo i zašto smo stupili u Miloševićevu eru. Dakle, Miloševićevu kolevku počinju blago ljuljaškati antiliberalnim čistama 1972. godine. Ta se kolevka i danas ljulja, samo se još ne zna koga ljuljamo u toj kolevci. U povesti permanentne istočno-srednje-evropske i balkanske antiliberalne histerije, spisak grehova liberalizma kućni savet stembene zgrade u novosadskoj ulici Braće Ribnikara obogatio je jednim, bez sumnje, novim elementom. I ta lista se od tada neprekidno proširuje. Članovi kućnog saveta verovatno nisu ni slutili, kakav su korak (od sedam milja!) načinili u obogaćivanju rečnika partijskih aktivista.

Ograde nacionalnih država

Razumem, i u stanju sam i da saosećam u panici stanovnika Kanjiže koja ih je zahvatila pojavom tolikog broja izbeglica na njihivim ulicama. Da sam na njihovom mestu, sigurno ni meni ne bi bilo svejedno. Ne razumem, međutim, one političare koji ovaj strah građana koriste za lov na poene. Nažalost, migracije sve više poprimaju karakter lavine, nije reč samo o evropskom, nego o svetskom fenomenu. Čitam da je samo u Pakistan nagrnulo toliko izbeglica, koliko u celu Evropu. U Siriji ratni sukobi su sve žešći, samim tim može se očekivati samo porast broja izbeglica. Do sada su stizali pripadnici tamošnje srednje klase, inženjeri, lekari, preduzetnici, vlasnici malih prodavnica, službenici, stručnjaci raznih profila, majstori, koji računaju da će u Nemačkoj ili negde drugde, kao jeftina radna snaga, naći neko zaposlenje. Oni koji su bili u konatktu sa njima, primetili su da emigranti sa fakultetskim diplomama tečno govore engleski, barataju sredstvima moderne komunikacije. Realno je očekivati da će uskoro krenuti i pripadnici nižih društvenih slojeva. Dići će se na noge afrička sirotinja. Šta će tada biti? Prema zvaničnim mađarskim procenama, više od polovine ovih migranata zaustaviće se na južnoj, bodljikavom žicom zatvorenoj granici. Što znači da će ostati u Severnoj Bačkoj. Gde bi uopšte i dreždali u očajanju, nego negde blizu granice. Mađarska će obuzdati, možda i smanjiti broj izbeglica, ali – koliko ja to mogu da vidim – ovim će samo prevaliti problem na prijateljsku Srbiju. Što znači – i izbeglice. Beznađe je sve veće, napetost raste. I šta može Srbija da učini u ovoj teškoj situaciji? Da počne, brže-bolje, da podiže ogradu na granici prema Makedoniji? I šta zatim da uradi sirota Makedonija? Da i oni podignu ogradu prema Grčkoj, zemlji članici Evropske unije? Ima sasvim dosta neprijatnih problema između te dve zemlje i bez žičane ograde. Fenomen migranata je planetarnih razmera, zato se problem može rešiti samo na globalnom nivou. I baš zbog toga je sad najmanje potreban lov na političke poene, već je neophodna jedna globalna akcija pod nadzorom Ujedinjenih nacija.

Autonomija.info, 22.08.2015.

Preveo Arpad Vicko

Peščanik.net, 23.08.2015.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU