Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Nesahranjeni mrtvi

Posle Ivana Medenice i Darinka Nikolić, pozorišna kritičarka i teatrološkinja, zapazila je moj tekst What is Yugoslavia koji je reditelj Lukas Cajpek postavio na scenu pre četiri godine u Beču. To me je ponovo navelo na razmišljanje o predstavi Olivera Frljića Kompleks Ristić. Na sceni je geografska karta Jugoslavije. U gledalištu su većinom mladi beogradski intelektualci. Od moje generacije gotovo da i nema nikog na premijeri. Na podu scene iscrtane konture Jugoslavije i unutar nje republika. Šestorica glumaca jedan po jedan popišaju se po mapi, i dok to oni izvode bez žurbe pitam se da li ovi dvadesetogodišnjaci uopšte i mogu prepoznati tu mapu? Prepoznali su. Sve ih je više koji prepoznaju tu mapu. Kod kuće vadim iz nekog fajla moj esej What is Yugoslavia. Darinka se pita kako to da u Vojvodini niko nije zapazio ovaj tekst, zašto ga već nisu postavili na scenu, zašto je trebalo čekati da se to uradi u Beču? Tekst verovatno nije poznat. Objavljen je na srpskom, u Beogradu, u Berlinu na nemačkom i u Budimpešti na mađarskom – kažem. S ove dve rečenice izbegavam odgovor.

Čitam taj stari tekst: “…inače skoro da se nije desilo ništa izvanredno, sve se može protumačiti i kao neminovnost, kao da smo započeli čitanje jednog obimnijeg romana krcatog neočekivanim obrtima, dakle: we watched a TV last night, ušetali smo se u fikciju, kako i da očekujemo posle svega uvid u stvarni svet, ne, to je nemoguće, mislim da smo celu Jugoslaviju kolektivno izmislili, don´t you remember?, ona u stvarnosti nije ni postojala, čitali smo samo jedan apokaliptični roman i nismo primetili da smo pročitali i poslednju stranicu, već smo kao omađijani nastavili s čitanjem, priče su sasvim logički sledile jedna iz druge, i to je bilo najčudesnije u čitavoj toj fikciji: čista logika i jeziva doslednost, precizno umetničko strukturisanje i može se desiti da mi knjiga ispadne iz ruku i da mi se telo zgrči, let it be silence, neka i grob bude ukrašen veštačkim cvećem, da ništa ne bude autentično, let it be silence, da ne moram s ekrana posmatrati leš, da ne moram pitati what is Yugoslavia, i da ne pitam zašto nema nikog da zatrpa grob, zašto je leš na drugom ekranu nesahranjen, da ne vidim tužni kraj, ništa nije više ponižavajuće i ujedno sramotnije od kentaura na rubu provalije, koji u svakom trenutku može da ispadne iz slike, rukom zatrpava grob, jer je ubeđen da grobove treba zatrpati, dakle rukom, šakama baca zemlju u raku i pita se gde su grobari, gde je bliža i dalja rodbina, gde su naslednici, gde je nestala pogrebna povorka koja je još maločas u dostojanstvenom mimohodu odavala počast pokojniku, i gde je muzička pratnja, to još ne može da bude the end, hteo bi još nešto da kaže, ali započinje jednu takvu priču koju ni neprijatelj, ni prijatelj, ni pokojnik, ali nijedan živi stvor ne može razumeti; međutim, on ne zaklapa usta i ne primećuje da je prekoračio vreme predviđeno za ovu emisiju, ekran sneži, blještavo sneži, i njegov i onaj u koji je decenijama piljio”.

Sad živimo u dobu blistavo snežnog ekrana. Nesahranjeni mrtvaci nas proklinju. Antigona je dakle bila u pravu, mrtvi se moraju časno, dostojanstveno sahraniti.

Precizna dijagnoza

Mirko Kovač je još 1990. godine postavio tačnu dijagnozu. Pisao je da poraz boljševizma još ne znači i poraz boljševika, oni se samo presvuku u novo odelo. Nije im teško da se preobraze čak i u demokrate. Predskazao je da će promena sistema osloboditi govor mržnje. I posle 25 godina moram mu priznati da je bio u pravu.

Pancirna košulja liberalizma

Slavoj Žižek ne štedi leve liberale kad konstatuje da se oni bolesno plaše da će biti optuženi za islamofobiju (Islam, ateizam i modernizam, Akademska knjiga, Novi Sad, 2015). Žižek navodi Ničeovog Poslednjeg čoveka, onog koji nije više u stanju da sanjari i umoran od života traži samo udobnost, sigurnost i uzajamnu toleranciju. U tome otkriva sreću žmirkavi “poslednji čovek”. Žižek smatra da jedino radikalna levica može da spase liberalizam od potpune propasti.

Usred krajnje zloslutnih vremena Tomas Man je upozorio da demokratija ponekad mora da obuče pancirnu košulju, da bi mogla odbraniti sebe. Ni liberalizmu ne preostaje ništa drugo. Ali – imamo li pancirne košulje? Doduše, to nije samo pitanje liberalizma.

Nedoumice

Bujica izbeglica koja preplavljuje Evropu ne jenjava. Zatvorena je hrvatska granica. Nas nekoliko spremamo se da putujemo u Rovinj na spomen-dane Mirka Kovača, ali sad smo u dilemi – kako? Bezglava, evropska brzopletost. Razmena grubih, uvredljivih reči između Srbije i Hrvatske. Obe zemlje će se naći u pat-poziciji bude li Mađarska i na granici s Hrvatskom podigla ogradu, što bi značilo da će se talas seoba naroda slomiti u Srbiji i u Hrvatskoj. Vojvodina će biti sabirni centar. A možda i neće?

Austrijska ekstremna desnica srdačno pozdravlja Viktora Orbana. Prema predlogu češkog ministra za inostrane poslove, registracija i raspodela izbeglica bila bi obavljena u izbegličkim kampovima uspostavljenim u Mađarskoj. Mađarska je počela dovlačiti koture bodljikave žice i na granicu prema Sloveniji, nešto ograde je i podignuto, a onda iznenada i brzo demontirano.

Rano posle podne stiže vest da je granica prema Hrvatskoj otvorena. Pakujemo se. Sanjao sam da živim na nekom jadranskom ostrvu. Polazimo rano ujutro.

septembar 2015.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 04.10.2015.

Peščanik.net, 04.10.2015.