Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Da odmah odgovorim na nedoumicu iz naslova, pre nego što obrazložim svoj stav. Mislim da Srbija nema predsednika. To je u izvesnom smislu olakšavajuća okolnost u pobuni i otporu. Lice koje se lažno predstavlja tako, nije predsednik Srbije i bilo bi naopako da jeste. Ljudi koji drže do sebe i imaju osećanje pripadnosti svojoj zemlji, teško podnose pomisao da je taj (ime pominjem retko, skoro nikad) postao neotklonjiva danga na licu društva.

Njegova nedostojnost je višestruka, nepovratna i konačna. Sve što je učinio u fazi zablude da je predsednik države, vodilo je poništavanju i sramoćenju funkcije i skoro svih činovničkih dužnosti. Privid se ugasio pred teškim prizorima neprekidnih i ni od koga kontrolisanih sociopatskih ispada, nasilnih uzurpacija, zločina na javi i u najavi.

Svojim prisustvom bilo gde, on nudi javnu sramotu u ime države koju je pretvorio u prostor za svoje nastrane opite. Osobena pojavnost i fantastične ekspresije koje dovode u pitanje realnost prizora, ostavljaju pred svetom utisak da je taj jadni primerak naš najbolji izbor. Moramo verovati da nije naš i da nije izbor. Bilo bi suviše jezivo da jeste.

Nema nade za građanstvo (narod, kako hoćete) kojoj je takva kreatura bilo kakav a ne najbolji izbor. On ne može da bude predsednik i zbog toga što nije moguće da je bilo ko to birao za bilo šta.

Njegova legitimnost se više ne dovodi u pitanje. On nije legitiman niti je ikada bio. U međuvremenu su nestali i svi prividi o tome koga predstavlja u svojoj dijaboličnoj misiji.

Ostavićemo po strani raspravu o razvojnom putu zločinca koji nije predsednik Srbije a misli da je mnogo iznad toga.

Državnu silu je pretvorio u snagu terora nad mladima i njihovim roditeljima. Njegov Luka Brazi (Kum, Mario Puzo) je na Informeru najavio ubistvo Pavla Cicvarića. Ljudi koji su u otporu a i oni koji još nisu, znaju da je predsednik postao odmetnik.

Ne mora da mu istekne mandat koji nije ni smeo da teče, da bismo mu srušili iluziju i odveli ga pred sudije.

On nije predsednik čak ni onima koje je amnestirao i dao im pravo da vrše zla dela. Predsednik koji se lažno predstavlja kao vrhovni komandant, ne sme da bude predsednik.

Pa kako je onda uspeo da izvede vojsku na ulice dve nedelje pre parade povodom ničega i da razara i plaši grad, ako nije to što nasilno tvrdi da jeste?

Upravo zato. Da jeste i da ima predsednički um, ne bi to činio. Da ima koga tamo od ljudi među vojskom i policijom – ne bi ga slušali. Naređenje čije izvršenje predstavlja krivično delo – odbija se. Kad neko siđe s uma, silazi i sa prestola. Morali bi oni koji su mu blizu da vide ko je u stvari to i šta radi? Oni ne mogu i ne žele da vide da njihova poniznost vodi u veliku tragediju. Možda im je naredio da se ulogore usred grada za stalno i da ga topovima čuvaju od hajke i besa.

Lice koje nije dobrodošlo u većinu gradova Srbije, nije i ne može da bude predsednik države kojoj pripadaju ti gradovi.

Nije dostojan da bude predsednik, jer ne izgleda tako. Predsednik bi morao da izgleda drugačije. Nije poznato tačno kako, ali nikako ovako. Predsednik ne može da bude grdilo, onaj koji izaziva mučninu i nespokoj, zebnju i gađenje.

Predsednik bi morao da ima državničke manire. A ovaj nema nijedan. Predsednik sme da se opije, ali kad je sam sa sobom. Čudovište koje se napije od sreće zbog policijske svireposti, pa svoju strašnu grimasu pokazuje kao odliku – nije predsednik. Suviše je opasno pomiriti se sa njegovim uverenjem da jeste.

Pa šta je onda on?

Osim što sam siguran da nije predsednik ove države, ne znam šta je taj stvor, u stvari. Niko i ništa, to mu je domet. Ali se ipak takav dovukao do mesta šefa oružane hunte i preti konačnim udarom. Silom i strahom održava sebe u zabludi da ima vlast.

Ima vlast samo nad njima. Nije predsednik, ali se dokopao oružja. Neuračunljiv od straha, branio bi se od okruženja i pucao u njega.

Okruženje, to smo mi.

Peščanik.net, 19.09.2025.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)