
Penzioneri dolaze iz prošlosti i mnogi od njih su još ovde. Život je jedna od mogućnosti, a od konačnog razrešenja koje njih i sve druge neizbežno čeka, mnogi se brane rezignacijom: šta je tu je, bežanja nema.
Ima još živih seniora koji su pretekli pandemiju kovida i težak kućni pritvor iz 2020. Jedne aprilske večeri prorok je sedeo u nekom studiju, uzeo za sebe melodramsku pauzu, pa rekao: „Mislim se na koje muke da vas stavim.“
Doktor Kon je imao je svoje obrede sa vremenom, tvrdeći uporno da su „sledeće dve sedmice ključne“. Svađao se sa virusom i pretio mu odmazdom. Izlazak iz kuća za penzionere znači smrt, podvikivao je uhapšenima. Doktor Smrt je sedeo pored njega.
Vođa i mučitelj je izgledao kao strašni sudija, ćutao desetak sekundi, oblizivao se, pa onda izneo deo svog urbanističkog plana: ako me penzioneri ne budu slušali, biće tesna sva beogradska groblja! Na ulicama su bili vojnici sa dugim cevima, starci koji bi pod pritiskom zatvorenog prostora i nedostatka vazduha utekli iz kuća, makar do obližnjeg kioska, vraćani su nasilno u svoje pritvore. Protiv njih su odmah ispisane krivične prijave.
Orlovača, koja se širila po tempu redovnog umiranja, odjednom je progutala hektare oko sebe gutajući i nove doseljenike, seniore i juniore, seniore u većini. Krizni štab je činio uglavnom sve u korist novih ukopnih mesta. Kao što je gospodar zaraze i obećao, kopalo se na sve strane.
Kad je korona, zajedno sa terorom, teskobom, stresom, neznanjem i drugim boljkama uzela uz pomoć vlasti ono što se nije oduprlo, odlučeno je da se ukine vanredno stanje, uz opomenu na one ključne dve nedelje. Negde ispred zgrade skupštine skupila se grupa od stotinak penzionera lojalista, tek izašlih iz kućne robijašnice, i počela da kliče Vučiću!
„Jebo vas onaj ko vas je pustio iz kuća!“ dobacio je neko, a zabeležio reporter kome nije bilo sasvim jasno o čemu se tu radi.
Zlostavljanje seniora tokom masovne bolesti, bio je izvedeno kao završna etapa otimanja penzija. Logična veza među tim neljudskim akcijama označena je nasiljem i svirepim prebijanjem Beograđana u julu 2020. Ekonomsko iscrpljivanje najstarijih i siromašnih vodilo je u konačno rešenje tamo gde je rešenje obećano kopanjem.
I posle torture, koju pod presijom agitpropa nisu želeli da uoče, niti osete na svojoj koži oslobođenoj senzora, penzioneri su pomogli svom kanibalu da očuva vlast. Imao je sigurne glasove kod preživelih a naročito kod onih koji nisu. Zbog te računice mu je bilo svejedno jesu li penzioneri živi ili mrtvi. I jedni i drugi su na njegovoj strani.
Sećanje na najgora vremena nisu ostala u prošlosti, jer ta vremena još traju. Nije sasvim sigurno da vladalac ima podršku penzionera ravnu onoj iz vremena masovnih smrti. Mnogi unuci i studenti su prevaspitali svoje babe i dede, i skinuli im kataraktu s očiju. Došla je nova generacija penzionera koja je izašla iz tragične zone bezočnih laži i zablude o tome „da Vučić deli penzije“ i da ima široku ruku kad mu se prohte.
I pored promena odnosa prema dobrotvoru, umirovljenici su ipak najpouzdanija rezerva glasova za staračkog milosrdnika. Bez toga nema pobede na izborima, pa je vlasnik blagajne odlučio da podeli koliko se može. Krenuo je logikom podilaženja najsiromašnijima, jer među njima i onima sa najmanje škole nema dileme oko toga gde se nalazi njihova ljubav. Oni su redovni posetioci mitinga i najlakoverniji potrošači velikih prevara. Sa njima poražena Srbija pobeđuje.
Jednokratna pomoć ne rešava problem odane sirotinje. Uz seniore i ostali punoletni građani mogu uskoro da očekuju socijalnu milostinju. Tako je najavljeno iz dvora u atmosferi koja bi mogla da bude predizborna. Ako izbori u Srbiji postanu mogući.
Vladar lično je pokazao brigu oko lečenja staraca. Ljudi koji sa sobom nose mnoge teške bolesti i fizičku nemoć da brinu o sebi, umiru zbog nedostupnih i skupih lekova. On je našao jednostavno rešenje. Pokazao je jeftine lekove kojih će biti na akcijama i rasprodajama. Objasnio je učinak neželjenih dejstava koja produžavaju život. Ima i lako dostupnih sedativa koji ne izazivaju zavisnost. Ali je posle njihove upotrebe senioru svejedno.
U gradu na jugu Srbije maturanti iz 66. godine prošlog veka, beleže 60 godina od mature. Ostalo ih je sedmoro od 26 koliko je bilo u razredu. Na rastanku, pre nego što su deca i unuci došli po njih, uspeli su da nekako usklade i ujednače glasove za đačku pesmu: Gaudeamus igitur! Radujmo se, dakle.
Peščanik.net, 10.07.2026.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)
- Staračke radosti - 10/07/2026
- Nekoliko venčanja i sahrana - 08/07/2026
- Radikalski Bolivud - 04/07/2026





