Sve je lakše ako je privredni rast brz i stabilan, a sve je mnogo teže u recesiji. To je, moglo bi se zaključiti, prihvaćeno u Evropskoj uniji. Trebalo bi, najpre ove nedelje, a potom do kraja juna, da se dođe do sporazuma o ugovoru o rastu koji bi se dodao fiskalnom ugovoru i ostalim merama koje su već preduzete kako bi se ublažili efekti krize. Hoće li to biti ambiciozan ugovor i dovoljan da preokrene privredna kretanja u Uniji i posebno u evro zoni? Odgovor je negativan.

Razlog je pre svega u tome što će se ugovor o privrednom rastu zasnivati na merama koje bi trebalo da dovedu do pozitivnih rezultata u, recimo, sledećih nekoliko godina, a nije izvesno da se može toliko sporo izlaziti iz recesije, a da se ne izazovu značajni socijalni potresi i političke promene. Da bi se to izbeglo, predviđa se i niz kratkoročnih mera, koje se uglavnom svode na povećane izdatke na ulaganja u zemljama koje se suočavaju sa najvećim problemima, kako kada je reč o privrednom rastu, tako i u finansijskom sektoru i pogotovo u fiskalnoj politici. Evropska investiciona banka bi trebalo da poveća kreditiranje, a i strukturni fondovi iz briselskog budžeta bi trebalo da se što je moguće brže i u većim iznosima stave na raspolaganje zemljama na jugu Evrope – Grčkoj, Portugaliji i Španiji, a i drugim balkanskim zemljama, bilo da su članice evrozone ili nisu, pa čak i ako nisu učlanjene u Evropsku uniju. Ta bi dva elementa, uz možda neke druge, trebalo da budu deo novog ugovora o privrednom rastu.

Nije, na žalost, lako izračunati efekte ovih ulaganja, jer ne postoje pouzdane procene kako o njihovom uticaju na privredni rast, tako posebno na zapošljavanje, a smanjenje zaposlenosti i rast nezaposlenosti su najveći problemi i zapravo motor socijalnih i političkih kretanja. I ova dodatna ulaganja bi imala veći efekat ukoliko bi bile izvršene potrebne reforme, ali tu postoji vremenska nesaglasnost i jedno ne može da čeka drugo. Tako da nema baš neke alternative ovom kratkoročnom povećanju investicija, uz pritisak da se preduzmu mere koje bi obezbedile dugoročno više stope rasta. Pa se treba nadati da će se to pokazati kao socijalno i politički održivo.

Pošto su ljudi obično alergični na pominjanje mera koje imaju za cilj reformisanje privrednih i političkih ustanova, možda ima smisla reći o kojim je reformama reč i kako bi one mogle da utiču na privredni rast.

Najpre, kada se pogleda stanje, na primer, u balkanskim privredama, jasno je da one nisu konkurentne budući da imaju sklonost da uvoze mnogo više nego što izvoze. U periodima recesije ili usporenog privrednog rasta, tog deficita nema ili je manji, što upućuje na zaključak da balkanske privrede ne nalaze način da trajnije poboljšaju svoju konkurentnost, već rešavaju probleme sa jednim ili drugim nagomilanim obavezama kroz recesiono smanjenje potrošnje i ulaganja. Mora biti da postoji neki skup privrednih politika i privrednih ustanova koje bi obezbedile uravnoteženje razmene sa inostranstvom. Tako da su strukturne reforme usmerene upravo na uspostavljanje takvih ustanova i politika. Recimo, posvećenost niskoj inflaciji i politici dohodaka koja sledi produktivnost rada. To bi trebalo da obezbedi da se ne troši više nego što se proizvodi, a to bi opet trebalo da obezbedi da razmena sa inostranstvom bude uravnotežena. Problem na jugu Evrope i posebno na Balkanu jeste to što nije jednostavno smanjiti dohotke kako bi se došlo do potrebne konkurentnosti. A i kada se to postigne, kao recimo posle značajnije devalvacije, kako da se ta postignuta koonkurentnost očuva.

Drugi problem je kako da se obezbedi socijalna i politička stabilnost a da se ne zloupotrebljavaju javni prihodi i rashodi. Tu problem nije samo nivo javnog duga, koji u mnogim zemljama, recimo na Balkanu, nije zabrinjavajuće visok, već je više reč o uverenju da se javna sredstva ne koriste na racionalan i pravičan način, nego, primera radi, da bi se finansirala korupcija i da bi se kupovali izbori.

A onda ostaje problem, koji nije najlakši, da se uvedu liberalni odnosi na svim tržištima. Ključni problem u balkanskim privredama jeste visoka sposobnost stvaranja i održavanja svakojakih renti, koje pre svega proističu iz jedne ili druge vrste monopolizacije tržišta. Tu je potrebna primena dobre doze neoliberalizma, ako smem tako da kažem.

Ugovor o rastu će sadržati sve te elemente, ali će se tražiti i sredstva kako bi se obezbedilo da se reforme sprovode uz privredni rast, a ne uz stagnaciju. Nije izvesno da će tih para biti.

 
Novi magazin, štampano izdanje, 24.05.2012.

Peščanik.net, 25.05.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija