Svima je ladovina, vozi se Lada Niva…
Moj dobri prijatelj iz Beograda nedavno mi je poslao pjesmu „Ruske pare“ srpskog repera Pabla Kenedija. To je nastavak velikog hita „Arapske pare“ iz 2019., u kojem se glavni grad kapitalom s Bliskog istoka pretvara u treš inačicu Marakeša ili Bangladeša. U novoj pjesmi govori se ovaj put o seobi Rusa u Srbiju i domaćinima koji preko noći postaju veliki rusofili. Pije se votka umjesto vode, igra se ruski rulet i sluša „Kaljinka“. Obitelj, sačinjena od ujka Vanje, stare maćuške i dvenadcat sestara, dolazi na ideju da Rusima izda stan u gradskom kvartu Mirijevo i ode živjeti na selo u vili.
Nedavno objavljenja knjiga Sve dobre barbike mlade srpske spisateljice Katarine Mitrović prikazuje mučan život junakinje Vanje u današnjoj Srbiji. Nakon što scenaristica probije sve rokove za slanje posljednje epizode i ostane bez posla, Vanju izbace iz iznajmljenog stana u Beogradu. Gazda po kiriju neočekivano dolazi s „debelim Rusom žute kose i mršavom, plahovitom ženom“ te opisuje stan na „ruskom“, odnosno na svojem materinjem jeziku kojem, kao da je pijan kao letva (k’o Rus), dodaje neke čudne produžetke. Rusi razgledavaju stan i gnječe rukama protagonističin krevet da bi saznali koliko je mekan. Gazda na kraju iznajmi rupčagu od stana za hiljadu eura, a Vanja, prije nego što se vrati u rodni grad Obrenovac, razmatra sve moguće opcije života na dnu: spavanje u kolima, kupovinu šatora, kurvanje, dilanje droge i otvaranje naloga na Only fansu.
– Tako daaa, eto, možeš do prvog da se snađeš.
– Ovo nije u redu – uspela sam da progovorim.
– Znam, mala, zajeban je život.
– Mama ti je mala.
– Šta si rekla?!
– Ti si ratni profiter.
– A ti si opičena.1
Iz centra na periferiju
I zaista, Rusi su „okupirali“ Srbiju. Prema različitim procjenama, broj ruskih građana u susjednoj zemlji kreće se od tristo tisuća do pola milijuna. Za mojeg nedavnog desetodnevnog posjeta Beogradu ruski jezik se čuo na svakom koraku. Još po dolasku u Beograd, moj vozač s Bla bla cara pokazao mi je u Sarajevskoj ulici trgovinu isključivo s namirnicama iz Rusije. Ruska djeca s odgojiteljicama iz vrtića u grupama idu ulicom. Na Vračaru i Dorćolu otvaraju se njihovi kafići. U Okretnici, na pankerskom koncertu sve vrvi od Rusa.
Priča se da oni koji imaju para kupuju stanove po Beogradu i Novom Sadu, a oni koji nemaju i koji nisu riješili problem boravišne dozvole jednom mjesečno odlaze do Bijeljine da bi ispoštovali zakonsku normu prema kojoj svaki mjesec moraju napustiti Srbiju. Taksisti i srpski prijevoznici tako su razvili svojevrsni „turistički“ biznis – posebne ture za Ruse koji se na granične prijelaze s Bosnom i Hercegovinom odlaze odjaviti da bi za koji tren ponovno ušli u Srbiju. Rusi sve više dolaze i iz Izraela. Zbog dobrih rusko-izraelskih veza, najprije su završili u Izraelu. No kad je rat počeo u Gazi, spas su potražili u Srbiji. Baš kao i Ukrajinci koji su 2014., nakon ruske aneksije Krima, prebjegli u istočnu Ukrajinu, a zatim bježeći od rata 2022. pronašli utočište u Hrvatskoj.
Sve više Srba pak, zbog udvostručenih cijena najmova stanova u Beogradu i Novom Sadu, prisiljeno je „emigrirati“, poput Vanje iz Mitrovićinog romana, unutar vlastite države. Neki moji prijatelji preselili su se iz centra u beogradska predgrađa kao što su Borča ili Kotež. Onaj mit o srpsko-ruskom bratstvu sad je više nego ikad poljuljan. Kao da su konačno popucale vjekovne veze između Rusije i Srbije. Niti se Rus pokazao onakvim kakvim ga zamišlja patriotska svijest prosječnog Srbina – mačistički lik koji pod svaku cijenu gine za Putina – nit je Srbin takav veliki rusofil koji tečno govori ruski i poznaje bratsku mu kulturu. Da Rusi koji su pristigli nisu, barem u ogromnoj većini, simpatizeri Putina, moglo se vidjeti i po izbornim rezultatima za ruskog predsjednika koji su se održali na biračkom mjestu u Beogradu u ožujku ove godine. Putin je dobio samo tri posto glasova. Ti ljudi koji su pobjegli pred Putinovom mobilizacijom izgledaju više kao partijaneri iz berlinskih klubova. Oni su u Beogradu stvorili svoju zatvorenu zajednicu i ne pokušavaju se pretjerano integrirati u srpsko društvo; izlaze na svoja mjesta, pričaju ruski ili engleski, jedu u svojim restoranima, drže se na ulici skupa, ukratko, ponašaju se onako kako bi se, po svoj prilici, ponašalo dvjesto tisuća, recimo, „nebratskih“ Iranaca da je kojim slučajem došlo u Beograd.
Nekad i sad
Bora Ćosić u knjizi Priče o zanatima iz 1966. dotaknuo je temu ruskog utjecaja na beogradski život. U svojoj šašavoj skaski „Rusi u vidu zanata“, srpski je romansijer, iz vizure djeteta, pričao kako je „jedno vreme izgledalo da čitav naš život zavisi od Rusa koji stanuju u susedstvu i sve znaju“. Podsjetimo, nakon Oktobarske revolucije, preko Odese i Dubrovnika, na ove prostore dolazi oko četrdeset tisuća takozvanih bijelih Rusa lišenih sovjetske putovnice, među kojima su bili brojni intelektualci i umjetnici, što je i ekranizirano u srpskoj seriji Senke nad Balkanom. Tako se i Nikolaj Bulgakov, brat slavnog ruskog pisca Mihaila Bulgakova, obreo u Zagrebu gdje je studirao i doktorirao medicinu. Možda je tim istim brodom iz Odese, kojim je došao Nikolaj, plovio i „bradati stari Rus“ iz Dragojevićeve pjesme „Ritual“, koji je svakog dana, o podne, skakao naglavce u more, „u dubinu kao u daljinu“ s dubrovačkih Banja. Beograd je tridesetih godina, barem prema Ćosiću, bio pun nekakvih začudnih, apsurdnih Rusa koji su se razumjeli u sve, a ništa konkretno nisu znali napraviti: tu je bio nezaposleni inženjer Jaša Ševicki koji je konstruirao peć koja se zagrijava pomoću ništavne, nepotrebne stvari, odnosno govneta, Nikita Geljin sa ženskom bluzom na zakopčavanje sa strane, Lebedev koji je znao pomnožiti sve brojeve napamet, a nije znao riješiti najjednostavniji matematički zadatak, besposlena Jevdokija Krutinska, puna konaca i dlaka na kaputu, koja sjedi kod kuće i hrani devetnaest mačaka, Igor Čenjevski koji pije čaj iz tanjura i majka Lonje Bondarenka koja je pravila buter pomoću mućkanja pokvarenog mlijeka i vrlo jeftin abažur, čudesnu spravu za osvjetljavanje prostora… Za sve njih upotrebljavali su rusku riječ „kvaljifikovani“.
Bijeli Rusi su tad zaista promijenili sliku dotadašnjeg Beograda – podigli su više od tisuću stambenih i javnih objekata te je njihov doprinos izgradnji bio dragocjen. Ruski arhitekti sudjelovali su u projektiranju čitavog niza važnih mjesta: Generalštaba, Narodne skupštine, Parka kod Vukovog spomenika, Dvorskog kompleksa na Dedinju, Glavne pošte, Patrijaršije, desetina privatnih vila na Dorćolu, Vračaru i Senjaku. Uz njihovu prisutnost, srpski arhitekti su se „oslobađali“ i lokalna arhitektura doživjela je modernizaciju. Ipak, među ruskim i srpskim arhitektima nije uvijek bilo tako idilično te su ponekad vladali napeti odnosi. Po medijima su izlazili članci koji su tematizirali „štetno delovanje stranaca“ te kritizirali rusku školu zbog „glomaznih i nezgrapnih“ kompozicija kao i „pretrpavanja fasada“.
Današnji „kvaljifikovani“ Rusi, iliti kako bi ih ruski nacionalistički pisac Zahar Prilepin nazvao bjelosvjetski partijaneri (okolosvetskie tusovščiki), osnivaju uglavnom IT firme, zatim konzultantske, zanatske, trgovinske kompanije. Ako su Kalmici (bijeli Rusi) izgradili 1929. godine u Beogradu prvi budistički hram u Europi, odmah za onim u Sankt-Peterburgu, onda su ovi novi otvorili IT-hram, Yandex kancelariju ruske kompanije u oblasti informacijskih tehnologija. Prema podacima iz rujna prošle godine, Rusi iz srednje i više srednje klase osnovali su gotovo sedam tisuća firmi. Potom su počeli otvarati ugostiteljske objekte s ruskom tradicionalnom kuhinjom, ali i zapadnjačke klubove koji podsjećaju na moskovski i sankt-peterburški clubbing.
Šah i kvas
Subota je predvečer, moje društvo i ja pravimo tour po ruskim bircevima. Beograd titra u ljetnoj izmaglici. Na Zelenom vencu prolazimo među crvenim autobusima i spuštamo se prema Savamali. Paradajzradio je gotovo prazan, ali se ipak odlučujemo popiti jedno osvježavajuće piće. Kafić na dva kata otvoren je krajem prošle godine na mjestu nekadašnjeg Erotic shopa. Prostor kao da je uredila mama Lonje Bondarenka. Narančaste lampe, kauč i rasparene stolice, na stolovima, pod pepeljarama, postavljeni mirlići, čipkani podmetači ručne izrade. Na polici, iza šanka, izuzetno oskudan asortiman alkohola. Naručujemo kvas, pošto nema ledenog čaja, i koktele skinny bitch. Naš barmen, simpatični hipster tamne kose u dvadesetima, s ležernošću kao da ovaj posao radi čitav život, ne pokazuje ni najmanju uzrujanost što trenutno nema mineralne vode ni limuna. Skoro budet, kaže i šeretski se nasmije. Moj prijatelj se muči s toplim kvasom, vidim da mu ne prija, jer je okus kao kombinacija radlera i soja-sosa. Odlazimo u donji dio birca, službenog naziva Krastavac. Preko stražnjeg zida prevučena je zavjesa, na ostalima vise slike i plakati, na jednom piše: „Dok se mi ovdje zajebavamo, tamo negdje bukti rat!“ Na lampama s abažurom od vunenih resa vise lutke seljakinja u tradicionalnoj ruskoj nošnji. U klubu se puštaju hitovi, ali didžeji promijene svaku pjesmu nakon minutu i pol.
Čitava scena je čudna: ekipa sjedi na kauču uzajamno ne razgovarajući. Jedna djevojka, u vrućem šorcu i cipelama na potpeticu, zagledana u zaslon svojeg mobitela, pasionirano igra šah. Iako ne obraćaju previše pozornost na nas, jamačno smo i mi čudni njima: stojimo uza zid, ukočeni, s mobitelima u ruci kojima snimamo staromodne lutkice koje se njišu u ritmu Daft Punka.
Zatim odlazimo u Gastroport, za koji smo čuli da pušta pravu rusku muziku. To je zapravo restoran koji nudi tradicionalna sovjetska jela. Sad je tu organizirana ruska karaoke večer. Na velikom televizijskom ekranu idu slajdovi s prizorima netaknute prirode nad kojima se vrti tekst pjesme. Animator prolazi među gostima i dijeli mikrofone onima koji se okuraže zapjevati. Ponekad i sam zapjeva nadglasavajući pjevača. Za stolovima sjede ruski parovi koji izgledaju kao da su im karaoke jedini način zabave, da bi se tako zabavljali na bilo kojem mjestu u svijetu. Jedan mršavi momčić, s naočalama i plavom kosom, koji je sjedio s djevojkom ne prozborivši ni jednu riječ, uzima mikrofon i kreće pjevati hit sovjetske i ruske pop grupe Nautilius Pompilius „Ja hoču bit s toboj“. Ta srceparajuća baladusina, s retardirajućim ritmom, tipično je ruska: lirski junak, kao što naslov sugerira, želi biti s njom, ali ipak ne može jer je – sad nabrajam – već u startu pokušao pobjeći od same ljubavi, jer se zatvorio u podrum gdje je britvom sjekao „kožnate remenčiće koje stežu slabe grudi“, jer mu je pijani doktor rekao da nje više nema, jer mu je vatrogasac pokazao potvrdu da je njena kuća izgorjela, jer su njene oči zauvijek izgubile boju, jer je u šaci lomio staklo kao čokoladu pa opet – siroče jedno – rasjekao ruku i slično – i tako naš Rus, u jednom mondenom lokalu na Savamali, bježeći od Putina i mobilizacije, jedne vrele subotnje večeri, beznadežno ali ipak s vjerom u ljubav, pjeva svojoj pratilji s kojom dotad za stolom nije razmijenio ni jednu jedinu riječ. Gastroport napuštamo kad je par iza nas naručio pjesmu „Arapska noć“.
Malo Putin, malo Karleuša
Kao turist u Beogradu, ali i u ruskom hipsterskom clubbingu, dakako da ne mogu dati precizniju sliku o tome što bi značio „ruski svijet“ u Srbiji. Sasvim je izostao ovaj put dio i o ruskom imperijalizmu koji je tamo – malo je reći – itekako prisutan: o Putinovim muralima koji niču po gradu, o kafanama koje su i prije njegove invazije na Ukrajinu kačile njegove portrete, o Srbima kojima je Putin miliji od samog ruskog naroda, o Noćnim vukovima, proputinovim bajkerima Mad Max estetike koji se, na putu za Republiku Srpsku u svojem panpravoslavnom touru, zadržavaju u Beogradu… Ono što mogu sa sigurnošću reći jest to da su se Rusi, nakon više od sto godina, ponovno vratili u Beograd i da se povijest ponovila. Oni su morali zbog rata u Ukrajini i opće mobilizacije koju je pokrenuo krvožedni tiranin Putin započeti svoj život ispočetka, onako kao što su Ukrajinci započeli svoj – u Hrvatskoj. Hoće li se oni tamo trajnije zadržati ili im je Beograd samo privremena destinacija kao što je Zagreb bio Nikolaju Bulgakovu na putu u Pariz? To ćemo vidjeti. U međuvremenu, u Srbiji će i dalje rasti rente stanova, a pojedinci, prepušteni na milost i nemilost divljem tržištu nekretnina, bit će s lakoćom izbačeni na ulicu.
A sad kad smo spomenuli rente, što je s Vanjom? Gdje je? I to ne ujka Vanja iz Čehovljevog komada ili iz pjesme „Ruske pare“ Pabla Kenedija! Već naša junakinja iz romana Sve dobre barbike, sjebana Rusima i životom kao takvim, potpuna dezorijentirana, ravne kose, zelenih ili plavih očiju, lažnog profila na Tinderu gdje piše da ima 27 godina, s tetovažom rozog flaminga na lijevoj mišici – ta eno je u Gastroportu, ni sama ne znajući kako je tamo dospjela! Ona pojede polovicu eksera sa znakom Supermena, naruči od trijeznog animatora Karleušin hit „Romane“, uzme mikrofon, i zapjeva – na sav glas:
Я понимаю по-русски
Romane, dolazim ti kao ruska mafija
Evo pada sneg u Moskvi, Romane
Biću tvoja žena, ti любовь moja, ah
Rakija je srpska votka
Раз, два, три, четыре
Delićemo sve na pola (Romane)
Sve račune, kuće, kola (Romane)
Ne potpisuj prenup, molim (Romane)
Vidiš, valjda, da te volim, Romane
Romane
Romane, kupi jedan Sputnjik da se vozimo
Tepihe od astragana
Prodaj u Sibiru nafte
Prodaj u Sibiru nafte
Uranijum, dijamante
Uranijum, dijamante
Ivo Alebić (1983) prevodio je suvremene (Riklin, Slavnikova, Tatjana Tolstoj, Sorokin, Prilepin, Lebedev) i klasične ruske autore (Bahtin, Ginzburg, Šklovski). Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Ivo Alebić, Kritika h,d,p, 05.08.2024.
Peščanik.net, 06.08.2024.
