U knjizi Groblje s wi-fijem, pod naslovom „Pomaci govora“, Lav Rubinštejn gotovo formalistički piše: „Kad autor razmišlja o tome od čega da započne tekst čiji mu je sadržaj zasad nepoznat, on sasvim pravilno zaključuje da iščupa iz tkiva pamćenja končić nekakve letimične i ne baš značajne uspomene“.
Pa ću i ja sad tako istrgnuti jednu rečenicu iz moje WhatsApp memorije, „s nadom da će se“ ovaj in memoriam „nekako posložiti sam od sebe“.
Prvog siječnja ove godine, točno dva tjedna prije smrti Lava Rubinštejna, poslao sam Dori jedan književni sud: „najbolja proza trebala bi biti poput ćaskanja za stolom“. To je zapravo bio naslov velikog intervjua s ruskim piscem, koji je u kolovozu izašao na internetskom portalu polka.academy. Intervju je opremljen fotografijom pjesnika: sićušna glava s kačketom starinskog kroja. Glava toliko mala da se kapa doima barem broj veća. Okrugle naočale na tankim drškama. Fini šal, u skladu s kaputom i kačketom. Premda je Rubinštejn na fotografiji u drugoj polovini sedamdesetih, njegov je pogled dječački, kakav je uvijek bio i kakvim će zauvijek ostati. Kakav je imao, recimo, Vlada Divljan. Fotografkinja ga je snimila na pozadini bež zgrade, s čije su fasade u fotografiju upala samo četiri posljednja, neizoštrena slova: … о т е к а. Što nam ta slova sugeriraju? Je li naš pokojnik, prije nego što je fotografija napravljena, bio u kinoteci, vinoteci, diskoteci ili biblioteci…
Nešto apsurdno
Lav Rubinštejn umro je u moskovskoj bolnici Sklifosovski, nakon što su se liječnici pet dana borili za njegov život. Uzrok smrti bila je banalna prometna nesreća: „skupio“ ga je na pješačkom prijelazu vozač koji je već više puta počinio prometne prekršaje. Kao što je jednog drugog pjesnika, Franka O’Haru, na povratku iz diskoteke na njujorškom Fire Islandu, pregazio plažni džip buggy. Petog dana stigla je vijest da je Rubinštejn umro. Potom su tu vijest povukli iz medija. Kažu da je njegov liječnik rekao: „Još je živ.“
U njegovu odlasku, „u postupnoj preobrazbi sebe samoga iz subjekta nekrologa u objekt“, baš kao i u njegovim djelima, ima nešto apsurdno. U memoarskoj priči „O bakinoj smrti“ Viktora Šklovskog, nakon što liječnik ustanovi smrt te obeća da će se vratiti napisati potvrdu, glavnu junakinju oblače u dugačku košulju, bijele cipele te je pripremaju za konačni oproštaj. Bliska rodbina odlazi u grad po hranu i piće za karmine. Liječnik se vraća i zvoni na vrata praznog stana. Baka sjeda na samrtničkoj postelji, spušta noge u pohabanim cipelama za sprovod, ustaje, odlazi do vrata i otvara ih. Šklovski piše: „Mozak očito još nije sasvim umro te je naučio funkcionirati bez disanja, kao što pčele zimi gotovo ne dišu“. Kad je doktor vidio pokojnicu na vratima, odmah se srušio (imao je slabo srce), a baka ga je krenula prizivati k svijesti.
Junakinja je poživjela još šest godina, malne sve do revolucije, prala je i čistila vjerujući „da se s njom u životu ništa posebno ili barem nadnaravno nije dogodilo“. Šklovski je knjigu pisao 1964. i prema njegovim riječima liječnik je još uvijek bio živ u Lenjingradu, ali nije više radio u liječničkoj službi. Naš je pjesnik (ipak?) umro 14. siječnja 2024., u sedamdeset i sedmoj godini. To je medijima konačno potvrdila njegova kći. Kažu da je često citirao riječi čovjeka tankog vrata, junaka Harmsove priče „Sanduk“, koje je on malčice preformulirao u svojem stilu, pretvorivši ih u gotovo rubinštejnski aforizam: „Život uvijek pobjeđuje smrt načinom koji nije poznat znanosti“.
Moskovski konceptualizam
U svojoj posljednjoj knjizi Crvena škola, govoreći o utjecajima na njene „likovne priloge“, Ugrešić piše da je svojevremeno bila očarana konceptom soc-arta Ilje Kabakova, Aleksandra Melamida te književnika Lava Rubinštejna. Sva trojica pripadaju školi moskovskog konceptualizma koja je nastala kao vrsta neslužbene umjetnosti početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća u SSSR-u. U toj se avangardističkoj umjetnosti u središtu nalazi ideja ili takozvani koncept: stvaralac pokušava prenijeti ideju, a gledatelj ili čitatelj je mora uloviti. Filozof i povjesničar umjetnosti Boris Grojs, koji je i smislio naziv pravca, pisao je o „moskovskom romantičkom konceptualizmu“ kao posljednjoj duhovnoj praksi ruske umjetnosti izgrađene na tlu mistične veze pjesnika s čitateljem. „Sredinom sedamdesetih“ – kaže Rubinštejn u intervjuu – „nastala je spontana zajednica slikara i par književnika, koji su otkrili potrebu zakoračiti istim putem. Slikari su počeli aktivno koristiti verbalnu komponentu u svojim radovima – riječi i tekstove. A ujedno su neki pjesnici osjetili veliku potrebu za vizualnošću“.
Tako je Rubinštejn izmislio novi žanr – poeziju bibliotečnih kartica. Jedinica kataloške kartice, probušenog kartončića s frazama napisanim na pisaćoj mašini (poput arhaičnih poruka na WhatsAppu), razmjera toliko malenog da stanu u ladice kartoteka, uspješno je odabran mediji. Kartica je u Sovjetskom Savezu imala približnu operativnu funkciju koju danas ima aplikacija Notes na smartphoneu. Svaki iole obrazovani čovjek držao ih je po džepovima, pravio na njima spiskove za kupovinu, zapisivao citate, strane riječi koje je ponavljao vozeći se tramvajem, drugim riječima, svatko je pravio čitave svoje osobne kartoteke i katalogizirao ih u starim kutijama za cipele. Radeći dvadesetak godina kao knjižničar, ruski pjesnik pravi zapise i izvatke na karticama te potom shvaća da iz njih nastaje prava poezija. „Kartice su predmetne, odnosno same po sebi postoje kao umjetnički objekt. Može ih se pokazivati na izložbi. Osim toga, kartoteke su vrlo pogodne za scenski nastup – pomažu u izvedbi performansâ, što se ponekad i događalo.“ Ideja da se riječ promatra kao predmet, a predmet kao riječ osnovna je karakteristika konceptualne umjetnosti i poetike apsurda. Njegove „rane“ kartoteke prate jednostavan princip fragmentarnosti (jedna kartica – jedna sintagma, jedan redak, jedno razdoblje, jedan ulomak); „kasnije“ narušavaju taj princip, zahtijevajući od rečenice da „skače“ s jedne kartice na drugu, zamuckuje, zapinje, ponavlja se… Tu je bio jako važan proces čitanja; autor je listao kartice s tekstom, stalno ih je mijenjao, vrtio, okretao, možda i slučajno brkao. One nisu imale zadani redoslijed, kao u ukoričenoj zbirci, već se njihov špil mogao miješati. Svako je čitanje tako bilo novi eksperiment i traganje za novom, dotad nepročitanom pjesmom.
Evo poznatog primjera pjesme „Ovo sam ja“ iz 1995. godine. Pjesma sadrži 119 kartica, uzimam trideset, pretumbavam ih po vlastitoj volji te vam pjesmu, čineći je iznova svježom i neponovljivom, prenosim ovdje u prijevodu:
1. Ovo sam ja.
2. I ovo sam ja.
3. Ovo su roditelji. Čini se u Kislovodsku. Piše: „1952“.
5. Miša s odbojkaškom loptom.
11. A ovo je otac u pidžami i sa satarom u ruci. Piše: „Punom parom“. Moj potpis.
12. Mama s gluhom krojačicom Tatjanom. Obje u kupaćima. Piše: „Žega. Ljeto ’54.“.
16. (I nečija ruka koja piše nešto na listu papira)
18. (I kapljica kiše koja kapa po staklu vagona)
22. (I usne televizijskog spikera koje se nečujno miču)
24. (I komadić fotografije koji pluta po proljetnom potočiću)
34. I vidimo zlatne prstenove ošišane kose koji padaju na pod.
35. I piše: “Krivi su svi, no ti ćeš odgovarati“.
38. I piše: „Otad je prošlo ohohoho godina, a ti si isti onaj koji si i bio, kako je jednom rekao pjesnik čije sam čak ime zaboravio“.
43. I vidimo šest ili čak sedam svijetlonarančastih pilulica na dršćućem dječjem dlanu.
49. I vidimo hrpicu psećeg govna sa svježim tragom kotača bicikla.
54. I prepoznajemo u polumraku siluetu ogromnog štakora koji njuška lice uspavanog djeteta.
55. Ovo sam ja.
65. (Odlazi)
85. Gavriljin А. P.: „Mi, recimo, kažemo: vjetar šumi. Zar ne?“
86. „Pa da…“
87. „A vjetar uopće ne šumi, već ono što mu se nađe na putu: grane drveća, krovni lim, dimnjaci. A vjetar, Ljubočka, ne šumi. Što on ima da šumi?“
94. „Gle. Najprije treba prebrisati ovom spužvom. Gledaj, pa sad ti pokazujem! Ovom spužvom. Zatim ovom suhom krpom. Da ne zahrđa. Jasno?“
97. (Odlazi)
99. „Kamo ćeš, luđače? Pa imamo čitav tavan. Sve: jastuk, pokrivač…“
113. А ovo sam ja.
114. I ovo sam ja u šorcu i majici.
115. I ovo sam ja u šorcu i majici s pokrivačem preko glave.
116. I ovo sam ja u šorcu i majici s pokrivačem preko glave trčim po sunčanoj livadi.
117. I ovo sam ja u šorcu i majici s pokrivačem preko glave trčim po sunčanoj livadi, i moj svizac sa mnom.
118. I moj svizac sa mnom.
119. (Odlazi)
Poetika kartica
Narativni kostur ove kartoteke je jasan: pripovjedač uzima kutiju sa starim fotografijama, vadi ih te daje očite komentare („Ovo sam ja“, „I ovo sam ja“), no oni se postupno usložnjavaju, uvlače čitav jedan život – čujemo ulomke uličnih razgovora, vidimo kobajagi nebitne detalje, spontane emocije, čitamo mudrolije koje kao da su skinute s nekog sovjetskog dzivdzan.zbori_ instagrama… U svojem nekrologu za The New Yorker, „Lev Rubinstein, a Devoted and Defiant Lover of Language“, rusko-američka spisateljica Marija Gessen izvrsno primjećuje: „Ali riječi imaju vlastitu inerciju; jedna svakodnevna fraza kači se za drugu i gradi ritmički lanac koji ima posebno raspoloženje i jasnu temu – sam jezik. Šorc, majica, pokrivač i glava prekrivena njime dolaze iz sovjetskog detinjstva – na to ukazuje jezik. Travnata livada dolazi od idiličnog ljeta koje se moglo dogoditi samo u mašti. Svizac dolazi iz pjesme Johanna Wolfganga von Goethea, za koju je muziku napisao njegov prijatelj Ludwig van Beethoven, i upućuje na siromašnu djecu koja su lutala srednjovjekovnim gradovima s pripitomljenim sviscima, pomagačima u prošnji. Iskustvo čitanja ili slušanja stiha – kataloške kartice – slično je gledanju nečijih crno-bijelih fotografija iz djetinjstva: ništa nije odgonetljivo, a sve je blisko“.
Lakonične rečenice, rječice lišene individualnosti, maksimalno otrcani klišeji službenog jezika, rad s različitim kulturnim znacima – od formalne katalogizacije do parodije na „slike prošlosti“ iz klasične književnosti ili filma – sve je to kolaž iz već viđenih tipičnih scena na kojem je, kako piše Ugrešić, ukazujući na sličnosti ruskog pisca s autorima ovih prostora, Rubinštejn „oživio i ‘očudio’ stereotipni jezik početnica i bukvara. Učinio je to jednako maestralno kao i Bora Ćosić u svojoj Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji. U suvremenoj hrvatskoj književnosti sa sličnim konceptom uspješno se poigravao Đermano Senjanović u „Dorinu dnevniku“, dok Viktor Ivančić već godinama s istom emancipacijskom efikasnošću slijedi sličan koncept u svojoj kolumni o Robiju K“.
Tradicija ćaskanja
Ćaskanje, iliti ruski trjop, temeljni je postupak u novom žanru, koji je autor „slučajno izmislio za sebe“ i koji je postao novinskom rubrikom – „Spontani razgovori“. Stranica ili dvije, na duplerici, „maleni tekstovi ni o čemu posebnom“ – jednostavno razgovori koje vodimo, recimo, za kuhinjskim stolom. Čitatelju, koji je odrastao na američkim televizijskim serijama devedesetih, odmah pada na pamet Seinfeld i stol u restoranu Monk’s Café, za kojim četvoro protagonista pričaju ni o čemu, ali ipak o svemu. Taj žanr je očito mogao nastati samo u vremenu i društvu u kojem su još uvijek postojale koliko-toliko ozbiljne novine. „Tih godina, kad je novinsko-časopisna proza doživljava svoj uspon, žanr usmenog pripovijedanja gotovo je nestajao jer su se sve zabavne priče ili smiješne uspomene koristile u novinama. Elemente takvog trjopa nalazili smo i u novinskoj kritici.“ Ćaskanje pretpostavlja vještog pripovjedača koji zna ispričati priču. S jedne strane, to se majstorstvo tesalo zahvaljujući surovom neprijateljstvu okoline – „kad je hladno, ljudi se stišću jedni uz druge… Nije bilo nikakvih medija, zato smo neprestano pričali, sve je odlazilo u usmenu tradiciju. Imali smo kućne seminare, okupljali smo se za stolom, sve je bilo sinkretično, poput jedne vrste teatra“. S druge strane, ćaskanje u ruskoj književnosti ima dugu tradiciju: sjetimo se da je Puškin već pisao da „roman zahtijeva brbljanje“, kao način pripovijedanja koji bi kod čitatelja stvorio iluziju ležernosti i slobode pričanja priče.
Sad otvaram folder s Rubinštejnovim tekstovima za različite ruske portale, koje sam birao i prevodio za Peščanik naslijedivši pokojnog izvrsnog prevoditelja Haima Morena. Autor pripovijeda o Puškinu, koji je završio na solidnom trećem mjestu iza Staljina i Putina u anketi u kojoj Rusi izabiru najznačajnije povijesne persone, o grizu i heljdi te majci koja je svojim očima vidjela leševe na harkovskom trgu, o vezi sovjetskih kamčatskih rakova i cjepiva Sputnjik, o dovitljivoj gospođi koja je mislila da je akademik Saharov izmislio šećer, o ruskim bukvarima u kojima „papa kuril trubku a mama mila ramu“, o Puškinovom stihu „osjeti zaborava slast“ iz Pira za vrijeme kuge koji govori o tome kako se treba zatvoriti u karanteni te tulumariti za vrijeme korone, o mačku Dživsu koji se puno lakše od autora snalazi u samoizolaciji te kozmonautu Grečku koji je, zaboravivši da se vratio na zemlju, ispustio šalicu kave misleći da se još uvijek nalazi u bestežinskom stanju…
Rubinštejn piše kolumne koje čitatelja kao da ni na što ne obvezuju. Započne od onog što mu je naizgled tema – morbidnog novinskog naslova, objave na zidu zalogajnice, upute za uporabu bijele tehnike itd. – zatim da neku anegdotu, malu pričicu koja može i ne mora biti istinita, ukratko priča priču o svemu i svačemu, ali tako kao da ni sam ne zna kamo pripovijedanje vodi. To je prostor slobode, prostor ćaskanja i književnosti. Tekstovi formom podsjećaju na rane eseje Dubravke Ugrešić iz knjige Nikog nema doma ili kolumnu Sinana Gudževića u Novostima. Često polagano uvede čitatelja u tekst pa ga presječe rečenicom: „A sad ćemo o nečemu drugome“. Ipak svaki je fragment teksta na kraju uvezan zapravo čvrstim pripovjednim okvirom. Evo, recimo, jedan primjer narativnog postupka iz teksta „Njima piše svatko“: „Poema ‘Kućica u Kolomni’ započinje ovako (…) Međutim, ovdje se uopće ne radi o Puškinovoj poemi“, zatim slijedi dugački niz slučajeva iz jezika, rimovanih i nerimovanih, bez ikakve veze s Puškinom. Kraj teksta: „o kućici u Kolomni, kako sam i obećao, nije bilo govora. Pa ta poema završava ovim Puškinovim riječima: Više se ništa ne može iscijediti iz moje priče“.
Potraga za pričom
Ima još jedna stvar koja je izuzetno važna za njegove kratke eseje na internetu. Rubinštejn neprestano traga za pričama, koje ne moraju biti najljepše, ali koje nekako završe sretnim krajem. Njegovo je sjećanje aktivno, on iznova proživljava prošlost koja se čitatelju daje isključivo u sretnim, radosnim momentima. U tekstu „Što nam fali“ opisuje tri klasična traumatična iskustva: stres u dječjoj bolnici, osnovnoj školi i tuču u restoranu. No u pričama zapravo nema ništa takvog. U njima prepoznajemo naš kapacitet da vlastite negativne doživljaje prevedemo u optimističan ton, da u nenormalnim uvjetima, kakvi vladaju u ruskom ili hrvatskom društvu, živimo donekle „normalan“ i „sretan“ život. Kao da nam je pričao da će ovo vrijeme, u kojem se „probudiš noću u krevetu koji tone ka dnu, a ti zajedno s njim“, jednog dana završiti. Pričao nam je takve priče jer nam upravo one fale u životu.
Kad je Rusija napala Ukrajinu, Kritika HDP objavila je tekst „Putinlandija i Rusija nisu isto“, pregled ruskih pisaca koji su hrabro istupili protiv Putina. Rubinštejn, koji je odlazio na svaki protest protiv Putinovog režima i koji je u svojim tekstovima pravio jezične demontaže ruskog imperijalističkog režima, napisao je ove retke: „takve riječi, kao što je ‘nacizam’ ili ‘fašizam’, koje je svijet uveo u upotrebu nakon Drugog svjetskog rata, u sovjetskom i postsovjetskom propagandnom diskursu postupno su počele gubiti svoja prvobitna značenja. I, sasvim lišene do danas bilo kakvog semantičkog naboja, one su se, te riječi, počele potpuno instrumentalno upotrebljavati kao tobože snažne i uvjerljive retoričke figure… Ako riječi ruskog predsjednika o tome da je ‘zadaća vojne operacije denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine’ prevedemo na bilo koji od jezika čiji nositelji nisu izgubili vezu sa stvarnošću, kod normalnog, suvremenog civilizacijskog čovjeka odmah će nastati ono što se u psihologiji naziva ‘kognitivnom disonancom’. On će odmah posumnjati ili u psihičku normalnost onoga koji to izgovara, ili u vlastitu normalnost. Kako se s gledišta klasične logike može pojmiti da je ‘miroljubiva Rusija’ napala ‘fašističku Ukrajinu’ s ciljem da je demilitarizira’ te ‘zaštiti vlastitu sigurnost’? To se jedino može shvatiti ako uzmemo u obzir da u političkom rječniku suvremene Rusije riječi ne označavaju ono što one znače u akademskim rječnicima, i da jako često imaju sasvim suprotno značenje. Jedinstvenost naše povijesti je i u tome da se glavni događaji uvijek razotkrivaju u prostoru jezika – možda jedinoj pravoj realnosti u ne baš stvarnom ruskom životu“.
Ne pokvariti nekrolog
U jednom intervju Lav Rubinštejn kaže: „Očekujem relativno bezbolan kraj života… Imam osjećaj da sam ispunio neku svoju osnovnu zadaću. A sad želim samo živjeti, radovati se ljudima, ukusnoj hrani, dobrim knjigama…“ U nekrologu Dmitriju Prigovu, ruskom konceptualnom piscu i velikom prijatelju, piše: „smrt kao biografska činjenica nekako se nikad nije razmatrala ozbiljno. I čak takav tradicijom blagoslovljen žanr, koji se može nazvati ‘smrću pjesnika’, uvijek se činio sumnjičavim, graničio je s kičem“. Jedino o čemu treba brinuti pjesnik, i čovjek općenito, je to „da si ne pokvari nekrolog, da ne postavi u neugodan položaj one koji će mu ga po prijateljskoj ili profesionalnoj dužnosti napisati“.
Nismo se nikad upoznali, između nas je stajala udaljenost od 2 310 km. Vidim da sam prije dvije godine zatražio od obe svetlane s Peščanika njegov e-mail. Što sam ga želio upitati – ne sjećam se, vjerojatno nešto o ratu u Ukrajini. Pa ipak imam osjećaj kao da smo barem jednom sjedili za istim stolom i ćaskali. Meni će osobno najviše faliti njegova savršeno normalna, topla i svijetla pojava u književnosti, svijetu punom mračnjaka, karijerista i narcisa.
Kartoteka Šestokrili Serafim iz 1984. završava 103. bibliotečnom karticom, u kojoj se pojavljuju motivi „sijajućeg sunca“ i uskrsnulog junaka – „pjesnika koji pobjeđuje smrt“, a ja tim malenim kartonom, kao poklopcem nad mrtvačkim sandukom čovjeka tankog vrata, zatvaram ovaj in memoriam te „iščupani končić“ s početka teksta umećem nazad u tkivo pamćenja:
Nehotice vrisnuvši od iznenadne boli,
Okrenuo se na leđa, umuknuo…
I sve je okolo utihnulo. Tišinu
Ništa nije kvarilo, osim kapljica
Kiše i glasova na skeli,
Koji su se cjenkali sa skelarom. Ovaj
Je tražio ekstra novce pravdajući se
Lošim vremenom. Drugi glasovi su
S njim raspravljali. I ta se prepirka
Nikad neće, čini se, završiti.
Potom je ponovno izgubio svijest.
I koliko je tamo proležao – minutu,
Tjedan, godinu, stoljeće – nitko
Reći ne može. No sijalo je sunce,
Kad je opet otvorio oči i shvatio
Da se ponovno rodio…
Ivo Alebić (1983) prevodio je suvremene (Riklin, Slavnikova, Tatjana Tolstoj, Sorokin, Prilepin, Lebedev) i klasične ruske autore (Bahtin, Ginzburg, Šklovski). Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Ivo Alebić, Kritika h,d,p, 09.02.2024.
Peščanik.net, 09.02.2024.
