Veliki mađarski redatelj Béla Tarr pobjegao je na kraju glavom bez obzira, njegova upravo opsesivna ideja da u Splitu smjesti svoj doktorski studij i studentima dovede Gusa van Santa, Jarmuscha ili Kaurismäkija nepovratno je propala zbog – kako čitamo u novinama – nepoštivanja legalne procedure.

Oduševljeni naime idejom, u Ministarstvu kulture i Hrvatskom audiovizualnom centru pružili su projektu punu podršku i slavnog režisera uputili na splitsko sveučilište i Umjetničku akademiju, gdje su, oduševljeni idejom, projektu pružili punu podršku i uputili ga na Ministarstvo kulture i Hrvatski audiovizualni centar. A tamo, jasno, oduševljeni idejom pružili projektu punu podršku i uputili gospodina Tarra na splitsko sveučilište i Umjetničku akademiju.

– Gdje je to? – nemoćno dan je, kažu svjedoci, odgovorio gospodin Tarr petnaesti dan, na izmaku snaga.

– Drugi kat, soba devet – umorno je odgovorila gospođa iza staklene pregrade. – Ali sad in je marenda, šjor.

U sobi broj devet, međutim, odlučno demantiraju da je Béla Tarr ikad bio kod njih. Na njegovu novinsku ispovijest o tome kako je izigran od splitske akademske zajednice tamo odgovaraju zaključcima sa sjednice Akademijskog vijeća, koji su navodno poslani i gospodinu Tarru. “Akademijsko vijeće daje punu potporu ideji“, stoji u mailu koji je, kako se to kaže u lokalnim umjetničkim krugovima, pružen na uvid novinarima, “ali se ona može realizirati samo u okviru kojim se propisuje predlaganje, usvajanje i provođenje doktorskih studija u okviru javnih institucija u Republici Hrvatskoj”.

Nije stari Tarr, eto, imao pojma gdje dolazi. Nije slavni režiser pojma imao da dolazi u najuređeniji grad najuređenije države na svijetu, u kojoj se mimo propisane procedure i bez potrebnih papira, izvoda, dozvola, suglasnosti, elaborata i dvije taksene marke od po dvadeset kuna ne može utemeljiti ni ulični banak za prodaju majica i šugamana, a kamoli relevantan međunarodni umjetnički doktorski studij sa samim svjetskim skorupom struke.

Nama je, naravno, žao što Split, kako se to kaže u lokalnim umjetničkim krugovima, neće biti upisan na svjetsku kulturnu mapu kao ozbiljan toponim, ali nam je još draže što znamo da živimo u gradu u kojemu se poštuju pravila. Na kulturnoj mapi svijeta ionako ćemo ostati upisani kao grad u kojemu je strpljenje izgubio čak i slavni Béla Tarr, čovjek čiji prosječni filmski kadar traje sat i petnaest minuta.

Možeš ti, naime, dobiti sedam Oscara, i još jedan za životno djelo, ali ako nemaš dvije taksene marke po dvadeset kuna, džabe ti u Splitu svjetska slava i sve reference. Misliš li ti, prika moj, da bi ovaj grad izgledao ovako kako izgleda da se ovdi ne poštiva procedura i hrvacki pravopis?

– Kako mislite pravopis? – pitao je gospodin Tarr zbunjeno.
– Pa ovdi ste naveli honorar za vanjskog predavača Jarmuscha – strogo ga je pogledala gospođa iza staklene pregrade. – Alo, Jarmusch?!

– Da, i?
– Niti van je ovo Mađarska, niti van je Split Bukurešt, šjor – ljutito je odgovorila gospođa, vraćajući mu papire. – Na hrvackom se ne piše Jarmusch, nego Jaramaz.

 
Slobodna Dalmacija, 18.07.2012.

Peščanik.net, 19.07.2012.