Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Kada jednog dana aktuelni predsednik Srbije bude sišao sa vlasti, neko će napisati njegovu biografiju koja bi mogla imati najviše dodirnih tačaka sa onom vrstom sižea koju je Paolo Koeljo plasirao u svom Alhemičaru. U vreme izlaska ove popularne knjige, sadašnji predsednik imao je tek 18 godina i nije znao šta ga čeka, ali je isto tako, kao siroti pastir iz Andaluzije sanjao da uradi nešto veliko u životu. Pre svega da pronađe veliko blago. Tu njegovu potragu za bogatstvom iskomplikovaće različiti susreti sa vojvodama, fašistima i ostalim opsenarima. No on će naposletku naći pravog učitelja koji će ga uputiti u tajne Velikog dobra, odnosno transformacije običnih i trivijalnih stvari u neobične, nadrealne i spektakularne. Ovaj proces je tragaoca za Vrlinom vodio i kroz ličnu transformaciju jer je on od jednog običnog radikala postao naprednjak, ali ni to mu nije bilo dovoljno pa je otišao korak dalje i prepustio se novom mitarstvu – kreirajući Narodni pokret u kome će on biti Vrhovno oko a svi ostali udovi za sprovođenje Volje.

Posebno poglavlje u toj budućoj biografiji predsednika Aleksandra Vučića tematizovaće njegove izlete u budućnost. Kako je sam ponikao u novobeogradskim bespućima, često ponižavan od vođa navijačkih klanova, on je oduvek maštao kako da doskoči svim tim lokalnim kabadahijama. Kada bi bar imao neku spravu koja bi mu omogućila da leti ili da prebije nekog jačeg od sebe ili bar da ponizi nekog slabijeg. I otkrio je to u politici, kojom je počeo da se bavi veoma rano. Politika je za Aleksandra Vučića bila Kamen mudrosti, jer mu je omogućila da sebe iz lokalnog novobeogradskog gubitnika transformiše u svepristunog kontrolora i vlasnika države, koja ni u jednoj epohi ranije nije imala tu vrstu uprave; čak ni u vreme Miloša Obrenovića koji je, budući nepismen, vladao tako što je aktivirao model paranoje, gde svako svakog potkazuje i denuncira. Vučić iz tog perioda baštini paranoju koju je unapredio neprestanom predizbornom kampanjom i hajkom na izdajnike, zbog kojih ne mogu da se obistine njegovi politički programi. Inače, sve bi išlo kako treba, samo da nema nekoliko gnusnih medija, koje premijerka naziva tabloidima, kao i intelektualaca, prodanih duša koje rade za te medije, odnosno za interese neprijateljskih zemalja – pre svega u okruženju.

Vođen velikom idejom Narodnog odisaja iz 80-ih godina 19. veka, koji je postao konstitutivni element programa najpre Srpske radikalne stranke, a potom i Srpske napredne stranke, Vučić je implementirao politiku progona i spektakla. Progon je pre svega usmeren na opoziciju i kritičke medije, radnike, umetnike i intelektualce (zabeleženi su slučajevi dolaska pod prozore opozicionih lidera, bakljade, aktiviranje navijačkih grupa za potrebe dobijanja izbora na svim nivoima, deljenje otkaza radnicima koji ne žele da idu na mitinge SNS-a, prebijanje opozicionih političara, tablodino denunciranje, botovska šikana na društvenim mrežama, trajno uništavanje saobraćajne infrastrukture, rušenje partizanskih memorijala, otimanje zemlje za korist stranog kapitala kao i mnogi drugi).

Spektakl je neraskidivi deo progona, jer ko se ne divi čudesnom svetu Aleksandra Vučića biće potkačen onim drugim krajem batine. Beograd na vodi njegov je epicentar. U njemu je Kula Beograd koja pre svega služi za novogodišnje, basnoslovno skupe vatromete kojima predsednik manifestuje svoju superiornost. Takođe, predsednik ovu futurološku zonu, koju karakterišu nenormalno skupi kvadrati i okolni ambijent koji liči na deponiju, koristi kao propagandnu platformu za demonstraciju SNS programa budućnosti. Kao što je svojedobno najavio proizvodnju letećih automobila u Srbiji, koji će se pre svega parkirati na, po svemu sudeći, levitirajućim garažama, koje Goran Vesić tek treba da usavrši, tako je sada došao i do novog hita. Naime, komentarišući korist Srbije od priliva izbeglica iz Ukrajine i Rusije, Vučić je objasnio da se radi o „fantastično stručnim ljudima“, zahvaljujući kojima ćemo, kao i ranije sa Kinezima, moći da kreiramo futurološke tehnologije. Zato je Vučić, kao najnoviji spektakl u Beogradu na vodi, najavio robote koji umesto radnika Wolta i Glova (inače sve nezadovoljnijih svojim pravima u zemlji i regionu) dostavljaju elitnim stanarima šta im treba, raznose stvari, dok ih ispred čekaju parkirani automobili bez vozača. Još ako to budu automobili na električni pogon, Beograd iz Vučićevog spektakla mogao bi konačno da se kandiduje za Zelenu prestonicu Evrope.

Dakle, dok besni rat u Ukrajini, predsednik pretvara tu globalnu nesreću u našu korist koja bi mogla Srbiju da konačno pogura u dugo željenu budućnost, koju on na svom Instagram profilu zaziva već duže od decenije. Nije to mala stvar za jednu zemlju koja, istini za volju, nema više nijednu železničku komunikaciju sa regionom kao ni sa ostatkom sveta, ali će zato za koji dan imati robotizovanu poslugu. Razume se, samo u Beogradu na vodi. Tako se kvart Belgrade waterfront polako u Vučićevoj mašti konstituiše kao nekakva SAO, država za bogate, okružena iscrpljenim i osiromašenim narodnim masama, dok elitni stanari ove zone mogu da komuniciraju sa svetom tako što će se voziti letećim automobilima do aerodroma, a odatle – nebeski putevi su široki.

Kada se ova Vučićeva politička imaginacija prenese u realnost, dobija se društvo enormnih klasnih razlika, u kome predstavnici političke oligarhije, pre svega Alhemičarevi kumovi voze, doduše još uvek ne leteće, ali ipak lamborghinije i McLarene. No postavlja se pitanje, budući da znamo koliko su teški kumovi, bar kada je u pitanju njihov vozni park, koliko bi onda morao da bude težak sam Alhemičar? Ili je on u međuvremenu, koristeći radikalske alhemičarske prakse uspeo sebe da transformiše u svemoguće biće, sposobno da svoju imovinsku kartu učini nečitljivom.

Peščanik.net, 10.04.2023.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)