Stresa, lago Maggiore, foto: Goran Fejić

Stresa, lago Maggiore, foto: Goran Fejić

Istorijski posmatrano, Evropa bi mogla da bude organizovana na sledeća četiri načina. Jedan jeste neka verzija Evropske unije. Kažem neka verzija jer stepen integrisanosti zavisi od toga kako se obezbeđuju osnovna javna dobra, a tu ima više mogućnosti.

Drugi jeste Evropa država, što bi opet moglo da znači različite stvari. Recimo, mogao bi da postoji sporazum o bezbednosti, a sve ostalo bilo bi neregulisano ili, što bi se reklo, bilo bi u suverenoj nadležnosti država. Ako bi da izgrade zid, to je njihova stvar. Ako žele da ukinu vize, takođe. I tako manje-više u svemu.

Treći način jeste ono što se ponekad naziva Evropom u više brzina. To bi bila unija razvijenih zemalja, koja bi imala satelite, uglavnom na istoku.

I konačno, moguća je ponovna podela Evrope, kao u vreme hladnog rata, mada ne sa istim granicama. Evropske bi zemlje i regije bile podeljene u sfere uticaja velikih ili regionalnih sila.

Evropska unija se zasniva na ideji da zajedničko tržište stabilizuje demokratiju i vladavinu prava i tako garantuje bezbednost zemljama članicama. A da zajednička vojska i spoljna politika nisu neophodni. Kao što nije neophodno zadiranje u suverenost zemalja članica. Ovo poslednje zato što je reč o ugovornoj, a ne ustavnoj zajednici. Interes za učlanjenje i stabilnost članstva proizlazi iz evropskih javnih dobara. Dobrobit zavisi od uzajamnih privrednih veza, pravičnost od jednakih prava nezavisno od granica, a bezbednost od uklanjanja teritorijalnih sporova. Uz to, kako je EU privredno i na svaki drugi način snažna, njene bi odgovornosti za svetski poredak bile znatno veće nego što njene zemlje članice imaju, pojedinačno i zajedno, usled čega nepostojanje vojske i spoljne politike štiti evropske zemlje od samih sebe i svet od Evrope.

Uzmimo, međutim, da neka zemlja članica računa da joj je u interesu da koristi prednosti članstva, ali ne prihvata odgovornosti koje uz njega idu. Recimo, ograničava demokratsko odlučivanje ili ograničava vladavinu prava. Ili, drukčije rečeno, ponaša se kao da je izvan Unije kada je reč o obavezama, a kao da je član kada je reč o, recimo, novčanim transferima. U tom slučaju može da izgleda bolje da se ključno evropsko javno dobro, bezbednost, garantuje sporazumom, a da se troškovi i koristi nacionalizuju, da se tako izrazim. To bi onda bila Evropa država. Dobrobit i pravda ne bi bile evropska već javna dobra pojedinih država. Ukoliko, recimo, neka zemlja računa da joj je protekcionizam bolji od bescarinske trgovine, ona će uvesti carine za koje smatra da joj odgovaraju. Takođe, ako neka zemlja smatra da joj carine nisu potrebne, ona će ih ukinuti. Isto važi za strana ulaganja i, uopšte, za sve međunarodne privredne odnose.

Naravno, moguće je da je nekoj grupi zemalja u interesu da stupe u neku vrstu konfederalnih odnosa. To je onda ta ideja Evrope u više brzina. Uzmimo da veće i razvijenije zemlje, iz privrednih, ali i političkih razloga, zaključe da bi da integrišu ne samo svoje privrede već i da uspostave neke elemente zajedničke vlade. Ključni problem Evropske unije jeste nespremnost da se formira fiskalna unija i, posebno, da se na nivo unije prenesu nadležnosti zemalja članica, naročito kada je reč o pravu na oporezivanje. Ovo pravoje ključni element državnosti jer je reč o mogućnosti da se prikupljaju sredstva legalnom i legitimnom prinudom. To je već korak od ugovorne prema državnoj zajednici. Ukoliko bi u takvu integraciju stupile veće i razvijenije zemlje, one bi postale dodatno značajne za njima susedne ili po drugoj osnovi bliske zemlje. Recimo, zemlje srednje Evrope veoma su blisko privredno povezane sa Nemačkom, dok isto važi za Švedsku kada je reč o baltičkim zemljama. Austrija ima posebno bliske veze sa Slovačkom i Mađarskom, i tako redom. Ukoliko bi se Evropska unija svela na ove razvijene zemlje, koje takođe veoma mnogo zavise jedna od druge, ostale sadašnje članice Evropske unije bile bi u nekoj vrsti satelitskog položaja u odnosu na osnaženu, mada smanjenu, Evropsku uniju.

U ovom poslednjem slučaju Balkan bi ostao izvan evropskih orbita. Nezavisno od toga koliko su neke evropske zemlje važne za Balkan, ekonomski recimo posebno Nemačka i Italija, mali je značaj balkanskih privreda, uključujući tu i Grčku, za razvijenije evropske privrede. Uz to, eventualno povećano oslanjanje na sopstvene snage bezbednosti dovelo bi do toga da su rizici po evropsku bezbednost koje Balkan može da proizvede relativno mali ili bar nisu neposredni. To bi moglo da podstakne oslanjanje na vanevropske sile, što bi onda vodilo poslednjoj mogućnosti – podeljenoj Evropi, gde bi svetske sile imale svoje sfere uticaja. Ravnoteža bi bila složena jer bi, kao u vreme hladnog rata, ekonomska snaga bila na zapadnoj strani, a kopnena sila zavisila bi od stanja stvari na istoku kontinenta. U svakom slučaju, bezbednost ne bi bila evropsko javno dobro, o dobrobiti i pravdi da i ne govorimo.

To su četiri načina na koje je moguće da se organizuje Evropa. Nema sumnje da je očuvanje Evropske unije, koja je pre svega trgovačka, pa pravna, pa po implikaciji i zajednica bezbednosti, gde su to dakle evropska javna dobra, da je to najbolje sveukupno uzevši, ali ne mora da bude i najbolje čemu se pojedine zemlje i, posebno, pojedine partije u njima, mogu nadati. Tako da je sve moguće, kao što znamo iz istorije.

Novi magazin, 20.03.2017.

Peščanik.net, 20.03.2017.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija