Službeni glasnik konačno je preneo vest koju su beogradski tabloidi objavili još pre par meseci: bivši šef Bezbednosno-informativne agencije Rade Bulatović imenovan je za novog ambasadora Srbije u prijateljskoj Ukrajini.

Istini za volju, Bulatović već neko vreme uživa status abasadora, tačnije od novembra prošle godine kada se oprostio sa privatnom advokatskom praksom da bi nastavio davno prekinutu karijeru u Ministarstvu inostranih poslova, kao šef odeljenja za saradnju s Pokretom nesvrstanih.

Rade Bulatović jedna je od ikona srpske političke tragikomedije na prelazu vekova, vredni akter nikad do kraja razjašnjenih misija od kojih je za proteklih dvadesetak godina imao svega tri meseca predaha. Toliko je naime proveo u pritvoru osumnjičen da je učestvovao u organizaciji i podstrekivanju atentata na premijera Zorana Đinđića.

Na inicijalnoj krivičnoj prijavi podnetoj crnog marta 2003. protiv grupe osumnjičene za udruživanje radi neprijateljske delatnosti, Rade Bulatović zauzimao je skromno 40. mesto ali je kao savetnik bivšeg predsednika SR JugoslavijeVojislava Koštunice zadužen za bezbednost zapravo bio jedan od najviših državnih službenika uhapšenih u akciji „Sablja“.

Zahvaljujući Koštunici, preživeo je 5. oktobar 2000. koji je dočekao kao nekarijerni diplomata sa iskustvom u konzularnim poslovima u Italiji i Turskoj. Anegdota iz Rima, kada mu je slučajni prolaznik navodno pokupio 50.000 dolara iz auta, pratiće ga, umesto odgovornosti, kroz sve biografske crtice u ovdašnjim medijima.

Od novembra 2000. do marta 2003. bio je savetnik za nacionalnu bezbednost u kabinetu tadašnjeg predsednika Vojislava Koštunice. Bulatović će tada dobiti značajnije uloge: razgovaraće sa operativcem DB Momirom Gavrilovićem “o prodoru organizovanog kriminala u privredni život” neposredno pre ubistva sagovornika; posmatraće spektakularno hapšenje bivšeg načelnika Generalštaba i potpredsednika Vlade Srbije Momčila Perišića iz obližnjeg automobila; biće optužen da je četvorožilnim kablom pokušao da upadne u Biro za komunikacije Vlade Srbije.

Scenario mu je privremeno prekinut neočekivanom reakcijom na ubistvo Đinđića. Ipak, pušten je iz pritvora posle „Sablje“ da tu stvar više nikad ne pomene, čak ni pred Specijalnim tužilaštvom – osim kada je, već u ulozi prvog čoveka Bezbednosno-informativne agencije, svoju golgotu naplatio sumom od oko 600.000 tadašnjih dinara.

Od milošte nazvan „udarna Koštuničina pesnica“ naredne godine će kao prvi čovek tajne službe provesti u pomnom traganju za Ratkom Mladićem; štaviše, u domaćim i stranim izveštajima Bulatović se imenuje kao ključna ličnost koja se postarala da potraga za Mladićem traje što duže.

Njegovu bezbednjačku karijeru obeležila je i informacija da BIA prisluškuje oko 2000 ljudi dnevno. Žarko Korać, predsednik Socijaldemokratske unije, tvrdio je da Bulatović neovlašćeno prisluškuje i njega i političare koje smatra neprijateljima vladajuće Koštuničine stranke, izazivajući istragu koja će to i dokazati. Nažalost, nije uspeo da izazove ni ozbiljniji demanti. Vlast je bila zaneta važnijim pitanjima.

Sedeo je i u političkom delu komisije za istragu ubistva gardista na Topčideru koja je nakon izveštaja eksperata da je u incidentu učestvovalo i treće lice zaključila da nema indicija da će se ova tajna ikad razrešiti. I gle, zaista je bilo tako.

Promenom u Nemanjinoj 11, Bulatović daje ostavku 2008. godine, polaže advokatsku zakletvu i seli se u izveštaje sa patriotsko-crkvenih tribina i povremene napise o nikad istraženoj političkoj pozadini atentata na Đinđića.

Rade Bulatović nikad nije objasnio svoje susrete sa Miloradom Lukovićem Legijom, uništavanje dokaza o susretima državnih službenika sa Zemunskim klanom, zloupotrebu informacija o Mladićevom kretanju po Srbiji, i slično. Zabeleženo je a nikada demantovano, i da je kao direktor BIA kraće vreme proveo na mestu člana Upravnog odbora očerupanog građevinskog giganta „Komgrap“, baš nekako u vreme otpisa nekoliko desetina miliona evra duga i privatizacije ove kompanije sada sa sedištem u Dodikovom rodnom Laktašu, susedna BiH.

“Valjda je to nekakva preporuka biti Koštuničin saradnik”, komentarisao je Bulatović medijska nagađanja da će mu 2003. saradnja sa šefom DSS ometati diplomatsku karijeru. Danas se čini da je zaista bio u pravu: Koštuničina stranka ispostavlja se kao značajan kadrovski resurs aktuelnoj naprednjačkoj administraciji.

Peščanik.net, 24.05.2013.